Ludo srce

ponedjeljak, 06.11.2006.

prolazi još jedan dan... križam ih u mislima... još su 4 ostala... a onda?... nastavljam živjeti kao i do sada... možda bude lakše... jer ovaj tjedan nisam svoja... nemirna sam kao što nikada nisam bila... jer se događa nešto što mi se nikada nije dogodilo...
nazvala sam danas nekog tko mi puno znači... rekla sam: "mala, znaš šta je u petak... ne ostavljaj me samu..." i znala je...
preživjet ću... ma znam... ali to toliko boli!!... a ja nisam dovoljno jaka... lomi me po ne znam koji put...
neću te vidjeti taj dan... barem ti tu želju mogu ispuniti... kad ništa drugo nisam mogla...
nek vam je sa srećom... možda da je neko drugo vrijeme... možda bi ja bila na njenom mjestu... možda...

NE MOGU OVAKO... ne sama...

ponedjeljak, 30.10.2006.

11 dana... toliko je još ostalo... do...? kao do kraja mog života... jer tako se osjećam... svaki dan imam toliko snage za proživjeti ga... a istovremeno sam preslaba da bi bilo što napravila... ubija me pomisao na to... ne mogu više ni izgovoriti... jer postaje prestvarno... postajem svjesna da će se dogoditi... a ne želim... uvjeravam se da nije tako... i znam da bi trebala pustiti sve... ne razmišljati... znam da nemam prava... al sebična sam... priznajem... i iako ti želim samo najbolje i veselim se što si pronašao sreću, nešto u meni te još sebično drži... jer te ne želi izgubiti... ne želi izgubiti nekoliko preostalih sjećanja na onog tko je promijenio moj život, mene... na onog tko mi je rekao da me voli... i da ne može zamisliti život bez mene...

srijeda, 25.10.2006.

ne mogu se mirit sa tim da je naša ljubav otišla u dim...

subota, 14.10.2006.

sanjala sam noćas da još te volim... i da ne mogu bez tebe...
ali živim i vjerujem da mogu... i da te ne volim... i da mi nije stalo... možda nikad ni nije bilo... uvjeravam se... ali ne ide... lažem samoj sebi... jer želim vjerovati u to... ali znam da je laž...

sanjala sam noćas da još me voliš... i da ne možeš bez mene...
i pitam se ponekad... jesi li me zaboravio... ili još nekad pomisliš na mene... pomisliš da bi me jednom zavolio... da je neko drugo vrijeme...

ponedjeljak, 02.10.2006.

rekao je ne znam što da radim... ne znam je li pametno... rekla sam mu pusti nek traje... sve dok traje dobro je... i primio me za ruku... onako kako se prima netko koga nikada ne želiš pustiti... i zastao je kako bi me mogao poljubiti da nitko ne vidi... jer bio je u pravu... nije bilo pametno...
rekao je bilo bi drugačije da smo se sreli par godina kasnije... rekla sam ne bi sigurno... sada znam da bio je u pravu... jer bila sam premlada... i nisam znala cijeniti to što imam... on me naučio...
rekao je ne brini se, zaboravit ćeš ti mene vrlo brzo i uplovit ćeš u nešto puno bolje... rekla sam vjeruj mi, neću te zaboraviti... znala sam da jedino ovaj put nije bio u pravu... jer čak i kad pomislim da ga pomalo zaboravljam dogodi se nešto... i opet osjetim koliko mi znači... i ne znam mogu li dalje...

petak, 29.09.2006.

jučer sam razgovarala s dvije cure... ne mogu ih nazvati prijateljicama jer se premalo poznajemo, ali opet su mi dovoljno drage da ih mogu tako nazvati... taman kad smo se pozdravljale pitala me jedna: - a kako ste ti i tvoj dečko? još uvijek planirate vjenčanje, kuću?
- da :)
- lijepo je kad možeš tako s nekim planirati...
- je, jako je lijepo... ali je jako teško kad prekinete...
i tako je počela priča o Njemu... nakon dugo vremena (godinu dana ako ne i više) pričala sam nekome o Njemu... čudno je bilo... kao da pričam o nekome tko nikada nije ni postojao... ne znam...
saznala sam prije 2, 3 mjeseca... ali tek sam jučer postala svjesna da se taj dan približava... pa taj dan će stvarno doći... i slomilo me... po ne znam koji put...
PoZoY, nisam dovoljno jaka... samo pokušavam biti... strah me...

subota, 09.09.2006.

još 2 mjeseca do tog dana kada sigurno neće biti lako... i još 2 mjeseca da se odlučim hoću li doći... hoću li moći izdržati... nije pametno, znam... to mi nitko ne mora reći... i da, možda ću se mučiti... sigurno hoću... i bit će mi još gore... plakat ću možda kao nikad do tad... ali unatoč svemu još uvijek želim otići... i vidjeti ga posljednji put... vidjeti Onu S Kojom Će Provesti Ostatak Života... a onda okrenuti leđa i zaboraviti...
tu noć kad ćeš se ženiti
nitko neće znati zašto plačem...

ništa više od toga...

zaboraviti... može li se to?

petak, 01.09.2006.

jučer sam čula jednu pjesmu na radiu...

da, sjetila me na tebe... ali nije me rastužila nego baš suprotno...
bilo je nama lijepo... to ne možemo poreći... uvijek sam se trudila pamtiti te trenutke kada sam uživala... kada smo bili sretni... ali bilo je toliko teško... jer sam ih izgubila... jer ih više nikada neću osjetiti... prebrzo su nestali... a ostala je samo praznina i bol... trebalo je nešto da me opet podsjeti...

sada oboje volimo neke druge ljude... nisu oni trebali postojati jer planirali smo ostati zauvijek... sada planiramo s njima... ti uskoro počinješ... ja još uvijek samo planiram... i nadam se... da njega neću izgubiti kao što sam tebe izgubila...

utorak, 29.08.2006.

ne misliti na tebe postalo je moguće... čak i normalno... ali zvuk jedne pjesme vrati te ponovo u moje misli... vrati mene tamo gdje smo se rastali... i sve kreće ispočetka... bezbroj pitanja i nijedan odgovor... zašto?... to prokleto ZAŠTO nikako da prestane tražiti odgovor... jer nema ga... ja ga ne znam... možda zbog toga još više boli...
borim se svaki dan... ne pokušavam te izbaciti iz svog života jer sam davno shvatila da to ne mogu... ali gradim zidove... da te jednog dana ni ja ne pronađem... ali nešto ih uvijek poruši...
otkud mi toliko snage?... ma kakva snaga... prije je to strah, nemoć...

sve kao da je uzalud...

nedjelja, 13.08.2006.

znala sam da će se dogoditi... jednom je moralo... ali zašto baš sad?... nisam spremna... možda sebično... ali nisam... nisam te spremna zauvijek izgubiti... iako... dogodilo se to davno... ali moralo se ovo dogoditi da shvatim... ali ne želim...
oduvijek sam htjela da nađeš onakvu curu kakvu si želio... da budete sretni... da ti budeš sretan... i upravo se to dogodilo... drago mi je zbog toga... i sretna sam jer si ti sretan... ma presretna... ali u isto vrijeme neizmjerno boli... jer te ponovo gubim... jer mi još uvijek značiš koliko i onoga dana – previše... jer sam se uvijek potajno nadala da ćeš se jednom vratiti, a sada nema povratka... jer sam jednom davno ja trebala biti na njenom mjestu...
želim ti svu sreću svijeta... zapravo – vama to želim... da ostvarite sve ono o čemu si mi pričao...
rekla sam jednom davno da bi htjela biti na tvom vjenčanju... još uvijek to želim... samo ne znam hoću li moći... ako skupim snage, doći ću... nemoj zamjeriti...

bar da mogu naše vrijeme vratiti...
možda tako mogu sve promijeniti...
tada nikad ne bi sve izgubili...
sretni zajedno bi bili ja i ti...
zajedno... ja i ti...