Ludo srce

ponedjeljak, 30.10.2006.

11 dana... toliko je još ostalo... do...? kao do kraja mog života... jer tako se osjećam... svaki dan imam toliko snage za proživjeti ga... a istovremeno sam preslaba da bi bilo što napravila... ubija me pomisao na to... ne mogu više ni izgovoriti... jer postaje prestvarno... postajem svjesna da će se dogoditi... a ne želim... uvjeravam se da nije tako... i znam da bi trebala pustiti sve... ne razmišljati... znam da nemam prava... al sebična sam... priznajem... i iako ti želim samo najbolje i veselim se što si pronašao sreću, nešto u meni te još sebično drži... jer te ne želi izgubiti... ne želi izgubiti nekoliko preostalih sjećanja na onog tko je promijenio moj život, mene... na onog tko mi je rekao da me voli... i da ne može zamisliti život bez mene...

srijeda, 25.10.2006.

ne mogu se mirit sa tim da je naša ljubav otišla u dim...

subota, 14.10.2006.

sanjala sam noćas da još te volim... i da ne mogu bez tebe...
ali živim i vjerujem da mogu... i da te ne volim... i da mi nije stalo... možda nikad ni nije bilo... uvjeravam se... ali ne ide... lažem samoj sebi... jer želim vjerovati u to... ali znam da je laž...

sanjala sam noćas da još me voliš... i da ne možeš bez mene...
i pitam se ponekad... jesi li me zaboravio... ili još nekad pomisliš na mene... pomisliš da bi me jednom zavolio... da je neko drugo vrijeme...

ponedjeljak, 02.10.2006.

rekao je ne znam što da radim... ne znam je li pametno... rekla sam mu pusti nek traje... sve dok traje dobro je... i primio me za ruku... onako kako se prima netko koga nikada ne želiš pustiti... i zastao je kako bi me mogao poljubiti da nitko ne vidi... jer bio je u pravu... nije bilo pametno...
rekao je bilo bi drugačije da smo se sreli par godina kasnije... rekla sam ne bi sigurno... sada znam da bio je u pravu... jer bila sam premlada... i nisam znala cijeniti to što imam... on me naučio...
rekao je ne brini se, zaboravit ćeš ti mene vrlo brzo i uplovit ćeš u nešto puno bolje... rekla sam vjeruj mi, neću te zaboraviti... znala sam da jedino ovaj put nije bio u pravu... jer čak i kad pomislim da ga pomalo zaboravljam dogodi se nešto... i opet osjetim koliko mi znači... i ne znam mogu li dalje...