ne misliti na tebe postalo je moguće... čak i normalno... ali zvuk jedne pjesme vrati te ponovo u moje misli... vrati mene tamo gdje smo se rastali... i sve kreće ispočetka... bezbroj pitanja i nijedan odgovor... zašto?... to prokleto ZAŠTO nikako da prestane tražiti odgovor... jer nema ga... ja ga ne znam... možda zbog toga još više boli...
borim se svaki dan... ne pokušavam te izbaciti iz svog života jer sam davno shvatila da to ne mogu... ali gradim zidove... da te jednog dana ni ja ne pronađem... ali nešto ih uvijek poruši...
otkud mi toliko snage?... ma kakva snaga... prije je to strah, nemoć...
sve kao da je uzalud...