Please find me someone.

https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

ponedjeljak, 19.04.2010.

humor u oku.

Noćas ti pišem ovo pismo.
I nadam se da me svojim mislima uspijevaš obuhvatiti,
jer želim biti dio tebe, ne trajni dio tebe,
već dio koji dođe i ode.
Gotovo kao gripa.
Željela bih obuzeti tvoje misli slatkim, varljivim pogledima,
odvući te na trijem svoga srca i pustiti da nježno uđeš u njega.
Ponekad, sjetim se riječi koje smo šaptali jedno drugom,
riječi koje bi samo jednim pritiskom na tu „tipku“ bile
izrečene i zauvijek zaključane u mome srcu.
Danas, meni,
te riječi,
ne znače.
Čine me veselom samo kad se u kišnim noćima sjetim našeg prvog susreta.
Voljela sam snijeg i zamišljala svaku pomno isplaniranu scenu koju bismo
znali upriličiti situaciji.
Krajnje je vrijeme da potražim pomoć u prozoru nečije duše,
želim da netko alatom pogleda oblikuje moje ptice,
da im dopuste da polete.
Od srca do srca poželim biti tu.
Za sve.
Ali tko bi ovdje bio za mene?
Tko bi grijao moje malo srce svojim rukama,
grlio moje oči slatkim osmijesima,
njegovao moje lice divnim poljupcima,
tko bi u one noći kada je čekanje jedina stvar koja preostaje,
dolazio u moje snove, okrijepio moju maštu i zavolio moje ja.
I uvijek kažeš da je nemoguće voljeti me,
možda zato jer si uvijek volio moje ja,
koje ja nisam nikada imala.
I stoga trgam papire prošlosti i pišem motivima sadašnjosti.
I prelazim na temu prijateljstva,
dragulja u pijesku moga života,
zvjezdica u maglovitoj noći,
kapljica vode u kiši,
riječi u knjigama,
stihova u pjesmama,
čovjeka u ljudima.
I tražim savjete sviju i svakoga
osjećam da osjećate za mene.
Trenutak je došao.
I svaki podražaj, najmanji podražaj bit će dovoljan za daljnju uporabu ove lutke.
Baterije su promijenjene,
a samo je jedna ruka koja će moći ustajalo off, pretočiti u vječno on.
Jeste li se ikada osjećali kao da samo jedna, jedina osoba može biti vaša u svakome smislu,
voljeti samo vas i željeti samo vas,a pritom osjećati za sve druge.
Misleći kako gledam dok me gledaš,
mirišem cvijeće.
no, jesu li to srebrne magnolije što tanke niti moga srca opjevaše zlatom ili samo
novi stranac što željaše biti dio mojeg skrivenog univerzuma?


Vratih se iz suncem obasjane Venecije, puna dojmova sjetih se starih stihova i odlučih ih podijeliti sa vama. Kako ste?


Vaša*

- 12:47 -

Komentari (19) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.