petak, 30.10.2009.
here we go again. iliti jednom nogom u blatu, drugom u jezeru.
Ponekad se sjetim onog doba dok su lišća svom svojom snagom
padala po nama,
krasila nam um divnim jesenskim bojama i bojala nam teatar šarenilom koje
smo znali zavoljeti.
Sjećaš li se onog dana,
bila je noć.
Zvijezde su sjale i tek poput nehajom promašenog zvuka oglašavalo se
šuštanje lišća nošenog vjetrom budućnosti.
Sjeli smo izmoreni i konačno otvorili oči.
Znali smo vidjeti samo ono prizemno, ono neopisivo očito
što nas je natjeralo da se upitamo tko smo zapravo?
Bile su tri zvijezde te noći.
Znaš.
I užasno sam se bojala, htjela sam dotaknuti neko novo doba
kojim bih ti pokazala da sve ovo što radimo, nije propast.
A oboje smo znali da nema budućnosti,
i danas ove pjesme koje ti pišem u nadi za nekim korakom unaprijed,
vraćam se unatrag step by step.
I uvijek dolazim na isto mjesto,
prošlost me baca na početak,kao da baš uporno inzistira na tome da nešto naučim.
A ja sam uporno bježala od one spoznaje da život katkad nema smisla.
Ti si znao biti moj smisao, čak i u onim danima kad
bi se tiho šuljali do O., skinuli kapute i stopili se s bukom.
Zadimljeni prostor u kojem je svatko od nas znao naći svoj kutak za disanje.
I oni poljupci kojima bi se noćima gledali sada ne znače ništa.
Sjećaš li se onog dana kad smo znali doći jedno drugome,
u velikoj nadi da će sve biti u redu.
A nitko od nas to nije znao reći.
I uvijek je ostalo na nedorečenom.
Vrijeme nas je pokosilo još jednom.
A htjela sam ti pričati o srcokretu mog života, nadama o nekim pustim snovima,
zbijati šale o nečem apsolutno neprimjerenom za naše mogućnosti, htjela sam
ti reći koliko bi bilo bolje da si jednostavno tu.
I svaki naš razgovor bio je zapečaćen datumom na kraju, bez točke.
I osjetila sam da me vučeš prema dnu, i zaista sam htjela poći.
From time to time, sjetim te se.
I shvatim da sam još uvijek opako sama.
I dobivam uz to tugu gratis.
I dugo se nisam ovako osjećala.
Stanica koju sam konačno pronašla više nije toliko slatka kao što je bila dok sam je tražila.
I tvoje slike polako blijede, baš poput tvojih pisma.
Voljela bih kad bih te mogla dotaknuti raspelom tvojih nadanja
i dati vječnost da je zaustaviš.
Voljela sam tvoje zagrljaje,i bilo je lijepo osjećati te po zadnji put.
Negdje u najudaljenijem kutku ovoga svijeta, pišem ti ovo pismo.
I kao u svakom, pronaći ćeš me između redaka,
kako sjedim ispraznog pogleda i gledam u daljinu,
u mojim očima zrcalit će se more, a u mojem srcu budućnost.
I tinta će ostati osušena, olovka bačena a papiri zgužvani.
I neće biti novog početka, niti sveopće regeneracije.
Bit ću samo ja, između linije sada i onda.
I bit će potreban samo korak da nam se ruke dotaknu for one last time.
I ponovno nećemo uspjeti jer ruža koju ja sadim jednostavno
se ne poklapa s korijenjem koje si ti pustio.
Ma znam, dragi moj dječače, bit će drugih,
bit će boljih i slađih, pametnijih i dražih,
ljepših i inovativnijih, onih koji će znati primiti i ne puštati,
spontanijih, suptilnijih, dobrih i bližih.
Svejedno me nijedan neće znati vratiti u sadašnjost onako kako si ti to radio.
I još uvijek preslušavam stare stvari,
i kopam po pismima,
izrezujem slike.
Tko zna, možda jednom konačno uspijem napraviti vitraj svog života
i krenuti dalje,
na novi mozaik,
bez tebe.
Naravno.
Samo toliko. da znate da sam tu.
Vaša*
- 21:35 -
Komentari (28) - Isprintaj - #
srijeda, 07.10.2009.
I napokon jedno always.
I dok te gledam kako se smiješ.
Osjećam te iz daljine kako dopireš u mene.
I mislim na sva ona vremena u kojima bih se poput leptirice
došuljala do tvojih vrata i osluškivala tvoj san pod stopama svoga srca.
I vjerojatno sam se predstavila kao osoba koja sam uistinu željela biti.
I postala sam suviše lažna da bi me mogli zamijeniti za bolju kopiju.
I bilo je katkad nemoguće snaći se u svom životu.
Prešla sam sa stadija nevoljenog, na stadij odbačenog.
I osjećala sam se apsolutno savršenom.
Ni porculanske lutke nisu se mogle mjeriti sa mojim srcem.
A bilo je od najfinijeg porculana.
Sjela sam na stazu kojom bih rado tapkala i ostavlja tragove koji bi
me naposljetku vratili kući.
A nekako ponekad nisam znala gdje je dom.
I smijali smo se mojim riječima, pušili ono odavno zaboravljeno,
otpili po gutljaj zaborava i krenuli dalje.
Lakoćom kojom bi me ti dignuo u zrak i bacio na zemlju, nitko se nije mogao mjeriti.
Gledam unatrag u doba dok sam potiskavala onog jedanaestog anđela u sebi.
Ako me razumiješ, dušo.
Katkad bih se najradije bacila u more zaborava i otplivala u neke nove vode.
Čak, moram ti priznati, i ova pisma postaju sve monotonija.
I došlo je do zasićenja,
zar ne dragi moji?
Klik i prebacujemo program.
Današnjem čovjeku dosadi nakon sekunde sve ono što nije inovativno i nije
posebno.
Jer ljudi gledaju unaprijed, traže uzora i pozdravljaju budućnost.
Osjećat ću se lijepom, samo zato jer je to postala toliko ocrtana fraza da bih je mogla
zgužvati i baciti u more prije navedenih.
I ova biografija koju ti pišem je nešto što ti nikada nećeš znati.
Gušim se u ironiji svake vaše riječi i još uvijek se onako usiljeno nasmijem.
I doista se trudim, nositi onaj divan kostim koji si mi kupio
i staviti šminku koja crta osmijeh i izravnati kosu poput ideala.
Znaj da ću otići u zemlju nacrtanih osmijeha,
uzet ću si ljepotu svih izgubljenih duša, spojiti je s lakoćom njihova tijela
i uploviti u mjesta u kojima bi me htjeli i etiketirali kao njihovu.
I bila bih njihova.
Dama iz budućnosti.
Slatko nasmijana i ljepotom ukrašena.
Volim te gledati kako me puštaš,
i znaj da osjećam tugu koju vam ostavljam.
I žao mi je što se nisam uklopila u vaš ukrašeni profil.
Bila sam slučajni prolaznik nečeg toliko isforsiranog da sam postala bijeli papir
od onog šarenog kolaža.
Smiješim ti se i mašem s puno šarmantnih pogleda.
Stisnut ću ti ruku dovoljno da te prođu trnci.
I dovoljno da ti krv stane na trenutak.
Nemojte se ljutiti što odlazim nepozvana.
Vrijeme je za neke nove početke, novu sreću.
Stvorit ću si program bez klika sljedeće.
I neće bit, naprijed, neće biti nazad.
Bit će samo sada.
I gledat ću svoj razvitak po svojim promjenama.
Osjećat ću se posebnom, prihvaćenom i definiranom.
I znajte, da idući put kad prođem,
neću biti kostimirana budala,
niti prekrivena nepotrebnom šminkom,
bit ću vesela ja, nasmijana ja,
ja sa šarenom košuljom,
razbarušenom kosom,
stopljena sa cvijećem svog života.
Propupat ću ja kao cvijet koji će zamirisati toga dana, te sekunde
cijelim životnim poljem.
I točno znam tko će osjetiti, a tko neće,
divan miris mog novog početka.
Raširenih ruku grlim tvoj osmijeh,
za sjećanje,
znaš.
Moje najiskrenije isprike zbog podužeg izbivanja, opravdavam vam se vremenom. Iako bespotrebno. Pratila sam vas, falili ste mi.
I još uvijek mislim na svakog od vas sa osmijehom u srcu. Ostavljam vam dio svoje mašte. znam da ćete razumjeti.
ljubim vas.
Vaša*
- 22:19 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
