Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/loveisthepartofmylife

Marketing

here we go again. iliti jednom nogom u blatu, drugom u jezeru.

Ponekad se sjetim onog doba dok su lišća svom svojom snagom
padala po nama,
krasila nam um divnim jesenskim bojama i bojala nam teatar šarenilom koje
smo znali zavoljeti.
Sjećaš li se onog dana,
bila je noć.
Zvijezde su sjale i tek poput nehajom promašenog zvuka oglašavalo se
šuštanje lišća nošenog vjetrom budućnosti.
Sjeli smo izmoreni i konačno otvorili oči.
Znali smo vidjeti samo ono prizemno, ono neopisivo očito
što nas je natjeralo da se upitamo tko smo zapravo?
Bile su tri zvijezde te noći.
Znaš.
I užasno sam se bojala, htjela sam dotaknuti neko novo doba
kojim bih ti pokazala da sve ovo što radimo, nije propast.
A oboje smo znali da nema budućnosti,
i danas ove pjesme koje ti pišem u nadi za nekim korakom unaprijed,
vraćam se unatrag step by step.
I uvijek dolazim na isto mjesto,
prošlost me baca na početak,kao da baš uporno inzistira na tome da nešto naučim.
A ja sam uporno bježala od one spoznaje da život katkad nema smisla.
Ti si znao biti moj smisao, čak i u onim danima kad
bi se tiho šuljali do O., skinuli kapute i stopili se s bukom.
Zadimljeni prostor u kojem je svatko od nas znao naći svoj kutak za disanje.
I oni poljupci kojima bi se noćima gledali sada ne znače ništa.
Sjećaš li se onog dana kad smo znali doći jedno drugome,
u velikoj nadi da će sve biti u redu.
A nitko od nas to nije znao reći.
I uvijek je ostalo na nedorečenom.
Vrijeme nas je pokosilo još jednom.
A htjela sam ti pričati o srcokretu mog života, nadama o nekim pustim snovima,
zbijati šale o nečem apsolutno neprimjerenom za naše mogućnosti, htjela sam
ti reći koliko bi bilo bolje da si jednostavno tu.
I svaki naš razgovor bio je zapečaćen datumom na kraju, bez točke.
I osjetila sam da me vučeš prema dnu, i zaista sam htjela poći.
From time to time, sjetim te se.
I shvatim da sam još uvijek opako sama.
I dobivam uz to tugu gratis.
I dugo se nisam ovako osjećala.
Stanica koju sam konačno pronašla više nije toliko slatka kao što je bila dok sam je tražila.
I tvoje slike polako blijede, baš poput tvojih pisma.
Voljela bih kad bih te mogla dotaknuti raspelom tvojih nadanja
i dati vječnost da je zaustaviš.
Voljela sam tvoje zagrljaje,i bilo je lijepo osjećati te po zadnji put.
Negdje u najudaljenijem kutku ovoga svijeta, pišem ti ovo pismo.
I kao u svakom, pronaći ćeš me između redaka,
kako sjedim ispraznog pogleda i gledam u daljinu,
u mojim očima zrcalit će se more, a u mojem srcu budućnost.
I tinta će ostati osušena, olovka bačena a papiri zgužvani.
I neće biti novog početka, niti sveopće regeneracije.
Bit ću samo ja, između linije sada i onda.
I bit će potreban samo korak da nam se ruke dotaknu for one last time.
I ponovno nećemo uspjeti jer ruža koju ja sadim jednostavno
se ne poklapa s korijenjem koje si ti pustio.
Ma znam, dragi moj dječače, bit će drugih,
bit će boljih i slađih, pametnijih i dražih,
ljepših i inovativnijih, onih koji će znati primiti i ne puštati,
spontanijih, suptilnijih, dobrih i bližih.
Svejedno me nijedan neće znati vratiti u sadašnjost onako kako si ti to radio.
I još uvijek preslušavam stare stvari,
i kopam po pismima,
izrezujem slike.
Tko zna, možda jednom konačno uspijem napraviti vitraj svog života
i krenuti dalje,
na novi mozaik,
bez tebe.
Naravno.



Samo toliko. da znate da sam tu.

Vaša*

Post je objavljen 30.10.2009. u 21:35 sati.