ponedjeljak, 28.04.2008.
San o oblacima i pogledu
Bilo je ljeto, sunce je opet sjalo najjačom jačinom. Sjela sam ispod drveta i jednostavno zaspala, vođena toplom mjesečevom sonatom. Vjetar je polako pirio pokraj mojih ušiju i prozivodio poseban zuvk, zvuk ljubavi. Kad sam se probudila već sam bila tamo, među oblacima. Ona bjelina ubijala me u oči, ali istovremeno činila me tako posebnom. Skakala sam po oblacima, ležala u njima i nisam se uopće pitala što radim ovdje. Jednostavno sam to iskoristila. Da samo znate koliko su oni blagi, ali koliki osjećaj zaštite pružaju. Trčeći amo tamo, susrela sam jednu malu djevojčicu. Imala je oči plave kao ocean, kosu crnu kao ebanovina, a lice tako nježno da sam imala predosjećaj da one suze tamo ne pripadaju. Sjela sam pokraj nje i upitala je: " Zašto plačeš?" Samo je šutjela i počela plakati sve jače i jače. Nisam znala što da uradim. Bila sam toliko zbunjena da se nisam znala snaći u svoj toj zbrci. U svom tom razmišljanju zaboravih na djevojčicu. Odjednom , osjetim blagi stisak ruke. To me ona primila i odvela, zvala me da idem za njom, vjerojatno mi je htjela nešto pokazati. Bez razmišljanja krenula sam za njom, nisam se uopće pitala gdje me vodi, htjela sam joj vjerovati, slijepo vjerovati bez ikakvih uvjeta. Kada smo došle na jedan od nebeskih oblaka, posjela me pokraj nekakve ogromne zvijezde i uprla prst u nekakvu djevojčicu dolje. Nisam dobro vidjela, ali djevojčica je ležala iznad vatre. Svi oko nje bili su u uzbuni i vikali svakakve pogrdne riječi. Osjetih nekakvu mučninu i mislim da mi se u tom trenu zavrtjelo u glavi. Padoh na jastuk izrađen od nebeskog platna koje je pružalu neodoljivu ugodu. Otvorila sam oči i našla se među skupinom ljudi koja je toliko vikala da nisam čula niti kucanje svoga srca. Pogledam dolje, kad ono ispod mene vatra, vika, toplina, kao da sam iznad užarene kugle koja mi ne da disati. Svi su vikali: " Stavite je unutra, kriva je, neka zaroni u smrt!" Nije mi ništa bilo jasno, sjećam se samo da sam rekla : " Ne, nisam ja kriva, zamijenili ste me s nekim." Netko je tada povikao: " Reži uže i bacaj vješticu u smrt." Osjećala sam kako mi ruka klone u duboku toplinu vatre. Sav moj život proletio mi je kroz misli, sav plač i suze činili su se suviše bezazlenim da bi bili istiniti, prema ovome su bili ništa. Da sam bar mogla vratiti pokoji trenutak svog života. Osjetih kako se uzdižem,a toplina je sve slabija. Letjela sam iznad vatre, a ljudi su gledali u čudu i vikali kako to nije moguće. Pokušala sam okrenuti glavu, ali nisam mogla. Nisam imala snage. Osjetila sam blagi povjetarac na licu i zaštitu koju je oblak oduvijek pružao. Pala sam na oblak i na njegovu ugodu. Ugledala sam djevojčicu koja je mahala rukama kako bi dobili znak da siđemo ovdje. Ja sam bila izvan sebe i sve se činilo apsolutno nestvarnim. Kad smo se spustili počela sam vikati na djevojčicu i nekontrolirano mahati rukama. Ona se nasmiješila i rekla: " Spasili smo te od duboke vatre i od njene boli, sada si opet živa, opet sposobna voljeti i smijati se. Naš uspjeh imao je konačno rezulatate." Nisam ništa razumjela, ali pokušala sam se prikloniti njenom mišljenju. Osjetila sam kako me netko gleda satiričnim pogledom. Okrenula sam glavu i vidjela svog spasitelja. Imao je nekakav bijeli plašt na licu, stoga ga nisam vidjela u potpunosti. Osjetih slabost od silnog uzrujavanja i padoh na pod. Uspjela sam podići glavu, dok su se njih dvoje opraštali od mene. Jednostavno su nestajali u svoj svojoj pojavi. Nenadano i tiho. Mahali su mi, a anđeo je ostavio blagi osmijeh i još jedan detalj. Ugledala sam njegove snježno plave, nebeske oči, koje su bile ako duboka jama puna ponora u kojima se može uživati. Bile su kao ocean ispunjen emocijama i razmišljanjima. Mogla sam se utopiti u samom pogledu. Žao mi je bilo što nisam imala snage barem podići ruku i mahnuti im zauzvrat. Iako to nebi bilo dovoljno. Djevojčica se ponovno pojavila pokraj mene i nježno šapnula:" Idi draga Barbara, vrati se na Zemlju, i pronađi svog spasitelja i nemoj se bojati ničega, zar ne znaš tko te odveo od vatre?" Nisam uspjela ništa izustiti i zagrlila sam je. Ona je nestala, a ja sam se našla ponovno ispod drveta, potpuno svjesna svega što je bilo. Nasmijala sam se i ustala. Znala sam da moram ići dalje, da moram trčati. Oni su učinili svoj dio posla, a na meni je da pronađem svog spasitelja, osobu koja će me u sadašnjosti spasiti od budućnosti, izvući iz jame i ponora i imati pogled koji se ne zaboravlja iako ga vidite samo jednom i to poptuno letimično.
Krenula sam u život, a moji koraci ostavljali su blag otisak u suhom pijesku, nosila sam nekakvu posebnu vrijednost u srcu koja je prevrijedna da bi bila opisana riječima. TRažila sam tu osobu i još uvijek je tražim iako sam je možda našla, a mala vila svojim osmijehom još uvijek šapuće na moje uho: " Zar ne znaš tko te one duge noći izbavio od vatre? Tko je žrtvovao svoj život za tvoj?" Odgovor je toliko kompliciran, ali jednom ću ga naći, znam to. Isto tako znam da je ta osoba tu negdje, a njen pogled jednom ću i doživjeti. Vjerujem da mala djevojčica ostavlja pitanje svima vama:" Zar ne znate tko vas je one noći izbavio iz vatre , zar ne znate tko vam pruža ruku u snovima i tko vas čuva. Zar ne znate?" Pitanje je za neke neriješeno, a neki ga riješavaju. Sve u svemu, podrijetlo života je suviše komplicirano da bi bilo objašnjivo, potrebno je samo slijepo vjerovati i prepusitit se pitanjima, tražeći odgovor. Odgovor koji će nam dati smisao svega i upotpuniti naše postojanje.
Ova priča posvećena je osobi za koju sam sigurna da je sposobna izbaviti me iz vatre života i odagnati svu njenu jačinu. Ta osoba ima predivan pogled i njene oči su baš onako nebesko plave kao iz sna. Ima još jednu karakteristiku, ta osoba mi ne postavlja pitanje: " Zar ne znaš tko te oni noći izbavio iz vatre?" Ona mi upravo daje odgovor na njega. Ona je ta koja me izbavila iz vatre i zato joj dugujem sav svoj svijet, bio on tužan ili sretan. Vjerujem da ga zaslužuje.
Pitajte se dragi moji znate li tko vas je one noći izbavio od vatre. Možda je baš sada tu oko vas, samo nađite onaj pogled vrijedan gledanja, pogled koji je dovoljan za čitav život u svoj svojoj veličini koja je toliko mala da stane u cijelu ljudsku uspomenu.
- 12:59 -
