Prije čitanja posta želim napomenuti da će od sada lik Lucinde biti zamijenjen likom Vanesse.

“Mislim da bi ipak bilo dobro da staviš ovu zaštitnu kapu”, predložio je Rocco nakon što su oboje bili spremni za jahanje kona. Ona je iz njegove pružene ruke uzela kapu i pokušavala shvatiti kako se to stavlja na glavu, ali joj nije uspijevalo.
Dan je bio izuzetno topao, što je bilo veliko čudo za ovaj vremenski period. Snijeg sa trave se počeo topiti, pa su vremenske prilike bile malo pogodnije nego se očekivalo, a to je značilo mnogo za današnji dan. Iako se nije tako činilo, ponekad bi se na nebu, između oblaka pojavilo nekoliko zraka sunca, pa bi obasjalo cijeli proplanak.
Rocco je shvatio da Natasha ne zna apsolutno ništa što se tiče jahanja, pa joj je pomogao da stavi zaštitnu kacigu na glavu, i dobro je učvrstio kako joj ne bi pala, na što mu se ona srdačno zahvalila. Duboko je uzdahnula promatrajući odjeću koja se nalazila na njoj. Imala je uske cne pantalone, koje su je potpuno stezale, pa je izgedalo kao da nosi tri konfekcijska broja manje od onih koje zapravo nosi. Gore je imala bijelu košulju, čistu i popeglanu, ali su njenu ljepotu kvarili tregeri koji su služili kako bi pantalone ostale na svom mjestu. Natashi se niti malo nisu sviđali, ali je Rocco rekao da je neohodno da to nosi. Čak joj je dao i rukavice kako bi zaštitila ruke od hladnoće i nečistoće.
“Si spremna?” upitao ju je polako milujući dlaku konja kojeg su oni dobili za jahanje. Bio je to prelijep bijeli konj, sa dlakom boje čistog snijega. Dlaka mu je bila tek očišćena, i Natasha se naprosto oduševila kada ga je tek vidjela. Morala je priznati da nikad u životu nije vidjela ljepšeg i čišćeg konja, i svakog trenutka je iznova bila oduševljena njegovom ljepotom.
Kimnula je glavom, i primijetila kako je Rocco uzeo konja za uže, i primakao ga njoj.
“Popenji se!” nastavio je Rocco, i pružio joj ruku da joj pomogne, i ona ju se prihvatila. Morala je priznati da je osjetila malu dozu straha koja je tekla njenim venama i da je osjećala ubrzane otkucaje srca. Dao joj je nekoliko uputa kako da se pravilno popenje ”Stavi nogu na tu kukicu, a drugu polako prebaci preko sedla i sjedni.” Poslušala ga je. Jednom nogom je zakoračila na kukicu koja je bila zakačena za sedlo, i drugu je prebacila preko, i za tili čas se našla na konju. Uhvatila se za uže i sačekala da se i Rocco popenje iza nje. Vidjela je da on ima iskustvo sa ovim stvarima, ali ga nije ništa ispitivala jer nije željela biti dosadna. Kada se on popeo, uzeo je komandu pod svoje ruke, i bili su spremni za pokret. Rukama ju je obgrlio, iako je to bilo samo kako bi mogao pravilno držati uže, i nakon nekoliko sekundi su već uveliko jahali.
“Prelijepo” kroz šapat se oduševljavala promatrajući drveće koje je bilo poreda u rekove oko staze kojom su jahali. Na granama je bilo mnogo snijega, ali je većina staze bila očišćena, ali pošto je sa drveća padao snijeg bilo je ponegdje i njega, ali to konju na kojem su jahali nije nimalo smetalo.
“Znao sam da će ti se svidjeti,” na uho joj je prošaputao Rocco, i tom prilikom joj usnama dodirivao uho. Natasha je imala osjećaj da će joj se srce raspasti od ogromne temperature kojom je bilo zagrijano. Oteo joj se uzdah dok su krzo šumu jahali, i dok joj je pohladan zimski vjetar šibao obraze, pošto mu se suprotstavljala u puhanju. Nije mogla poreći da joj je ta cijela situacija mnogo godila.
Jašući tako kroz gustu i tamnu šumu, počela je padati lagana kiša, pa je Rocco usporio konja kada je zamijetio da je Natasha zatvorila oči koje su suzile od hladnoće i brzog jahanja.
“Je li sad uredu?” Rocco joj je ponovno prošaptao na uho, a njoj su usta totalno presušila pa nije mogla odgovoriti, pa je samo nijemo kimnula glavom. Svakog trenutka su se sve više približavali kraju te šume, velikoj stijeni koja je obilježavala krajnju granicu šume. Natasha je uzdahnula dok im je ostalo samo nekoliko metara do kraja. Rocco je polako usporavao, i napokon se zaustavio. Prvo je on sišao, a onda je pomogao Natashi da i ona siđe, što joj je brzo pošlo za rukom. Rocco je konja uhvatio za uže, i zavezao ga za drvo koje se nalazilo u blizini, mada su oboje znali da nema potrebe, jer je konj kojeg su dobili (zvao se Santan) bio vrlo pitom i miran, i bilo je sigurno da ne bi pobjegao ako ga nebi zavezali.
“I.. kako ti se svidjelo sve ovo?” upitao ju je silazeći sa brijega na kojem je zavezao konja.
“Nemam riječi,” rekla je oduševljeno.
“Ovo je bila zaista super ideja,” zamijetio je Rocco, a Natasha je na to samo kimnula glavom u znak potvrde na njegovu izjavu. Okrenula se prema njemu i posmatrala ga kako pokušava namjestiti kopču na čizmama. Nakon što je uspio, uzdigao se i pogledao u Natashu koja ga je buljila u njega, i nije bila u mogućnosti da skrene pogled, iako ni sama nije znala zašto. On se samo osmijehnuo, i počeo joj prilaziti. Nije znala šta bi učinila, i čula je svoje otkucaje srca, koji su bili mnogo veći od uobičajenih. Koljena su joj klecala i sve oko nje je postalo nestvarno dok je gledala u Roccove ubitačne oči. Duboke, prodorne, opasne oči, prema kojima je osjećala neku neopisivu privlačnost, neopisiv magnet... Tijelo joj je preplavila toplina, i nakon nekoliko trenutaka se Rocco nšao licem uz lice sa njom. Svoju ruku je položio na njen obraz.
“Imaš nešto ovdje!” objasnio je, i ona se osmiješila. Rukom je sklonio pramen kose koji se nalazio na njenom licu, i još jednom je pogledao u njene bistroplave oči. Položio je svoju ruku na njen hladni vrat, koji je odmah postao vreo. Polako je počeo približavati svoje usne njenim. Ostalo je još samo nekoliko milimetara da im se usne spoje, da se ujedine u prelijepi poljubac, što bi se i desilo da oboje nisu čuli neke glasove, i okrenuli se u stranu sa koje su dopirali kako bi uspjeli bolje da razaznaju glasove koji su učestvovali u razgovoru. Još jednom su razmijenili brze poglede, počeli se približavati drveću, iza kojeg se čuo razgovor. Dok su se tihim i laganim korakom kretali, Rocco je u jednom trenutku dodirnuo Natashinu ruku, i nakon toga ju čvrsto stisnuo. Ubrzo su opazili dvije prilike, pod crnim kukuljicama. Nisu vidjeli ko se nalazio ispod njih, ali su čuli glasove.
“Ne mogu da vjerujem kako si nesposobna!!!” zarežao je dubok muški glas, od kojeg se Natasha totalno naježila, i osjetila je ogromne doze straha koje su u tom trenutku tekle njenim venama.
“Ali Gospodaru,” zacvilio je ženski glas, i Natasha nije mogla da shvati o kome se zapravo radi, jer je osoba pod drugom kukuljicom plakala. I Rocco i Natasha su kao zaleđeni gledali taj prizor.
“Za ovo ćeš biti kažnjena, ali prije toga ima da mi nabaviš tu narukvicu!” naredio je taj glas, a nakon toga dodao: “Treba mi ta narukvica! Bez ikakvih pogovora! Inače ćeš biti u prilici da vidiš kako izgleda onaj drugi svijet!” Natasha je primijetila da je osoba pod kukuljicom bijena, i jako opasna.
“Ali Gospodaru, kako da to uradim?” jecala je ženska osoba koja se nalazila pod drugom kukuljicom. “Jedino da ju ubijem.”
“Uradi to, ako je potrebno! Mene ne zanima način, ali želim tu narukvicu, i nema druge!”
“Gospodaru...” osoba je i dalje plakala, ali ju je ova druga prekinula:
“Trebala si o tome razmišljati onog trenutka kada si mi se priklonila!” zarežao je muškarac, “Sada je kasno za pokajanje!”
“Ja nisam niti jednog trenutka rekla da se kajem što sam na Vašoj strani!” odmah je rekla osoba koja je plakala.
“Uredu, ali želim da mi nabaviš narukvicu, inače... Inače, ne bih želio da se desi ono čega se pribojavamo. Njene moći rastu, i samo pomoću te narukvice mogu to da spriječim, i da svoju dušu upotpunim kako bi ponovno bila cijela. Prema tome, ima da je doneseš! A sada mi se gubi sa očiju!” zarežao je, a druga osoba je polako ustala sa tankog sloja snijega na kojemu je klečala. Koljena su joj bila totalno mokra od snijega, koji se pod njenim toplim pritiskom otopio.
Natasha i Rocco su i dalje začuđeni i zbunjeni buljili u razgovor koji se odvijao. Osoba koja je plakala je polako spustila glavu, i krenula da ide, ali ju je nečiji glas spriječio. Natasha i Rocco su se trznuli od straha, i opazili su Maggie Riddle kako stoji ispred te dvije prilike po kukuljicama sa svojim štapićem visoko uzdignutim, i uperenim u njih.
“Nigdje ti ne ideš!” proderala se
“Maggie,” prošaputala je osoba koja je prije nekoliko sekundi plakala, očigledno jako iznenađena Maggienom iznenadnom pojavom.
“Vas dvoje, kako vas nije stid!” obratila se oboma. Muška osoba koja je bila pod kukuljicom se također činila jako iznenađenom, i nervoznom, što je Natasha zaključila zato što je vidjela da stalno hoda tamo-amo.
“Maggie, moja kćeri, moja nasljednice,” obratio joj se muškarac, ali je Maggie odmah zarežala na njega: “Ja nisam tvoja nasljednica!! Možda nosim tvoju prljavu krv, ali nikad neću biti tvoja nasljednica! Gadiš mi se!”
“Ja sam tvoj otac! Nemoj se tako obraćati prema meni!” sada je glas već bio malo oštriji no maloprije.
“Ti si niko! I uvijek ćeš ostati niko! Kako te nije stid da budeš takav! Ne razumijem kako smo ovako različiti!” Nastavila je da viče, “A ti?” sada se obratila drugoj osobi pod kukuljicom, “Kako te nije stid izdati svoju prijateljicu! Sve svoje prijatelje! Razočarala si me!” proderala se ponovno, i tada je osoba napokon skinula kukuljicu pod kojom se nalazilo njeno blijedo lice, natečeno od plakanja. Natasha je izbečila oči, i usnama formirala ime: Nessa. Oteo joj se gorak uzdah, i Rocco je, također jako zatečen, pogledao u nju.
“Ja nisam nikoga izdala!” branila se Nessa, “Ja sam na strani Gospodara Tame, i tako će uvijek ostati!”
“To 'uvijek' bi se moglo jako brzo završiti,” podrugno će Maggie, “Neću dozvoliti da naudiš osobama do kojih mi je stalo!” povikala je ozbiljno, “A ti, i tebi ću se osvetiti jednog dana! Kunem ti se svim što mi je bitno u životu!” zaklela se Maggie, ovog puta se obraćajući Voldemortu. “Pozdravi se sa životom! Avada Kedav...” nije završila, jer je odbrambea čarolija djelovala.
“Expelliamus!” povikao je Voldemort, i kukuljica sa lica mu je pala. Natasha se zgrozila od užasa u koji je gledala. Krvavo crvene oči, blijedo lice, boje snijega, nos potpuno ravan ostatku lica, bez trunke kose na glavi. “Nemoj to da si više ikada ponovila!” zarežao je Voldemort gledajući kako Maggie podiže svoj štapić sa poda, ponovno ga uperivši u njega. “Ovog puta si dobro prošla, samo zato što si uvijek i zauvijek moja kćerka, ali neću uvijek biti ovako blag!” bio je jako ljut. U istom trenutku je na mjestu na kojem je nekoć stajao bio samo zrak, jer je on nestao. Nessa je pogledom ošinula Maggie, što joj je ova uzvratila.
“Natasha će da plati za sve!” reče podrugljivo Nessa, a Natashi se tada sledila sva krv u venama. Nije znala kakve veze ona ima sa svim ovim, i šta je uradila pa Nessa traži osvetu. “Platit će da za to što se rodila!”
“De bona ne seri,” reče joj Maggie mirno, “Ti joj ne možeš ništa, i niko joj ne može ništa. Ona ima moći koju Voldyšupak ne može ni da zamisli!”
“Kako se usuđuješ?” upita je zgrožena Nessa.
“Ja nisam jedna od onih ulizica koja je mu čak i guzicu polizati kako bi joj vjerovao! Zar ne vidiš da on samo iskorištava osobe oko sebe?” upitala je Maggie nastavljajući tu prepirku.
“On je Vladar. Gospodar Tame! I ti kao njegova kćerka bi trebala biti ista kao i on. Izabrana!”
Maggie se zacerekala. “To što nam venama teče ista krv, ili je njemu barem tekla, ne mora značiti da ću se ja njemu prikloniti. Svaka osoba za sebe misli da je dobra. Postoje dvije vrste ljudi: oni zli, i oni što su više zli od tih. Dobro na ovom svijetu više ne postoji, niti će ikada. Ja i moja grupa spadamo u prvu, i učinićemo sve da pobijedimo superlativ, hoću reći vašu grupu. I uspjet ćemo makar se ja ne zvala Margaret Annabell Revenge Riddle”, a nakon toga je dodala još jedno prezime, “Brown! A sada mi se gubi pred očima jer neću da odgovaram za smaknuće nečije glave na tuđoj teritoriji!” rekla je i na njenom licu se moglo primijetiti da več polako gubi strpljenje. Nessa je brzo počela trčati ka izlazu iz šume, dok je Maggie još neko vrijeme ostala da stoji na prvobitnom mjestu. Ubrzo joj je pogled zastao na smeđom konju, onom koji je bio dodijeljen njoj i Dracu. Draco je bio na konju, i kada je vidio Maggie, pogledom ju je pitao šta se desilo, a ona mu je uzvratila onim kažem-ti-poslije, i sjela iza njega na konja, kojim su zajedno odjahali u daljinu.

Natasha i Rocco su i dalje zbunjeni svim tim izašli iza drveća pored kojeg su se cijelo to vrijeme sakrivali, oboje su ostali bez riječi. Natasha nije znala da li ju je više pogodila činjenica što ju je prijateljica izdala, ili ta što je Voldemort želi mrtvu. Rocco nije znao šta bi uradi, pa ju je samo čvrsto zagrlio oko struka, i počeli su koračati prema konju, sretni što su ovog puta uspjeli izvući živu glavu. Natasha je zajahala konja, a zatim i Rocco, mada nisu istog trenutka počeli da se kreću. Malo su stajali da istom mjestu, oboje duboko zadubljeni u misli koje su im izjedale mozak. Sada je bilo vrijeme da se prepuste krilima mašte, svijetu gdje je sve po njihovom, i gdje se sve događa upravo za njihovo dobro, i upravo onako kako oni to zamisle i zažele...