„Edward!“, prošaptala sam poluglasno nervozno šetajući po svojoj sobi u Hogwartsu, ali se on ni nakon stotog puta nije pojavio... „Edward!!“ ponovila sam ponovo, i nakon nekoliko sekundi sam bila potpuno zaslijepljena svjetlošću koji je proizveo njegov dolazak.
„Evo me, sve je uredu...“ , čula sam njegov baršunasti glas kako mi pokušava objasniti.
„Mislila sam da ti se nešto desilo!“ rekla sam mu i prišla mu da ga zagrlim. Nekoliko sam sekundi bila u njegovom zagrljaju. On je bio osoba do koje mi je stalo više nego do ičega drugog na svijetu. Uživala sam u njegovom društvu, i on je bio jedina osoba kojoj sam se u potpunosti mogla povjeriti.

Edward je bio visok, mnogo visočiji od mene. Sve djevojke iz Hogwartsa su bile zaljubljene u njegovu uvijek razbarušenu bronzanu kosu, prelijepe tamno-smeđe oči i njegov predivni glas, koji je imao svoju posebnu moć, ali on jednostavno nije bio zainteresiran niti za jednu od njih. Ipak, on je dobio drugu priliku da živi samo kako bi mogao mene štititi, i jednostavno je na to gledao kao na jedinu poentu u životu. Meni, ipak, nije bilo drago što on razmišlja na taj način, jer, uvijek sam mu govorila da si treba naći neku djevojku sa kojom će se lijepo osjećati, ali je on meni odgovarao kako nijedna nije dobra kao što sam ja. Tada sam se osjećala pomalo neugodno, i pokušavala sam što više izbjegavati tu temu.

„Nisam mogao odmah doći jer sam imao neki problem sa demonima koji se trebao riješiti u Podzemlju, i trebao sam pomoći ostalim. Nisi ljuta??“ upitao me nakon šta sam ga napokon pustila iz zagrljaja.
„Ne, kako si to mogao pomisliti?“ upitala sam ga sa blagim smiješkom na licu. Nije odgovorio, a ja sam ga uzela za ruku i odvela ga do mog kreveta. Bila sam sama u sobi, jer sam željela više privatnosti nego onu što imaju moje prijateljice iz škole. Tako sam mogla zovnuti Edwarda kada god sam se osjećala usamljeno, ili ako mi je trebao neki savjet. Ove večeri je problem bio taj što nisam mogla zaspati. Sreća je bila pa je u mojoj sobi bila omogućena teleportacija, pa mi je uvijek mogao doći u sobu...

„Pa... “ započe razgovor sjedajući zajedno sa mnom na krevetu „ Zbog čega si me zvala onako histerično? Nešto se desilo??“ upita me, a ja sam samo gledala u njegovo lice koje je moja mala sobna lampa koja je stajala na noćnom ormariću osvjetljavala. Tada su dolazile do izražaja njegove oči, i u ovoj polu-tami su imale zlatnu boju.
„Mah... “ počela sam objašnjavati nakon što sam se malo trznula iz razmišljanja o njegovoj ljepoti,„Nisam mogla spavati.. Sanjala sam da....“ . Nisam mogla nastaviti. Bilo je i previše užasno da to jednostavno nisam mogla reći iz svojih usta. Shvatio je da je nešto jako ozbiljno,inače ne bih izgledala tako, a on je znao sve pojedinosti o meni, pa je i sada vidio da me nešto muči.
„Ako mi ne kažeš o čemu se radi, nisam baš siguran da ću ti mog pomoći. Ne znam čitati misli, bar ne još uvijek...“
To mi se činilo kao idealna prilika da skrenem sa teme: „Kako to misliš. Napreduju ti moći, ili??“ upitala sam ga.

Naime, on je kao bjelosvitac imao moć da se teleportira, da iscjeljue rane i da bude besmrtan sve dok ga se ne ubije crnom strijelom. Šanse za to su bile male, jer je malo tko znao da je on zapravo bjelosvitac.

„Tasha, poznajem te isuviše dobro da znam kada si uzrujana, i kada pokušavaš da skreneš sa teme. Stare trikove ne moraš probavati na meni... Ja sam rođen 1743. Godine, ako ti to nešto znači. Sad mi reci šta si sanjala??“ rekao je, i shvatila sam da jedino njega ne mogu slagati. Mislim, istina je da sam fkt bila užasan lažljivac, ali su laži prolazile kod sviju, sem kod njega, jer me niko nije poznavao tako dobro da zna govorim li zaista istinu. Ipak, odlučila sam mu priznati šta sam sanjala.
„Am...m.... Sanjala ... Sanjala sam da je moj brat kidnapovan, a majka ubijena.“
„Odakle ti to, Tasha??“ upita me on sa vrlo ozbiljnim izrazom na licu, i podignutom jednom obrvom...
„Ma ne znam, nemoj me pitat... nemoj da ti pričam, nije bilo ništa bitno..“ rekla sam nervozno trljajući oko...
„Mislim da si stvarno umorna... bilo bi bolje da spavaš...“ predložio mi je i uhvatio me je za ruku...
„Ali....“ rekoh mu sliježući ramenima. Poslije ovog nisam bila pospana....
„Bez pogovora!“ prekinuo me je pošto je shvatio da sam se zeljela izvući. Pogledala sam ga u njegove prelijepe oči, i on mi je uzvratio pogled. Stotinu puta smo do sada ovako sjedili, ali magnet koji me vuče njemu nije nikada bio ovako snažan. Ni sama ne znam zašto, ali nisam osjećala prema njemu ništa više od najboljeg prijatelja, i nisam mu željela ulijevati lažnu nadu.

Slobodnu ruku je lagano stavio na moj vreli obraz, i osjetila sam hladnoću njegove ruke koja mi je jako prijala. Nekoliko trenutaka smo se netremice gledali, i znala sam što namjerava. Jedino što nisam znala je zašto nisam imala snage da mu kažem da ne mogu to raditi. A to je bio jedini način, da mu da vrijema kažem sve. Ali mi je više dojadilo ponavljati istu priču po hiljaditi put. Nije mi bilo jasno kako me je mogao voljeti nakon sto odbijanja.... Primjetila sam da svake sekunde primiče svoje lice mojemu..... Skrenula sam pogled sa njegovih očiju na njegove usne. Žudile su za poljupcem... Ali ja nisam znala kako... Jednostavno nisam znala kako da se poljubim. Možda, da mi to nije bio prvi poljubac ne bio krenula glavu i dopustila mu da me poljubi samo u obraz. Nakon toga, on se odmakao od mene i dalje me gledajući u oči. Ni njemu nije bilo ugodno. Promatrala sam ga sa kreveta, a on je ustao i okrenuo se prema zidu na kome je bila moja slika. Nisam znala šta da radim....

„Znaš, o što sam bjelosvitac ne mora značiti da nemam dušu, srce i osjećaje.“ Rekao mi je tiho, ali je bio siguran da sam vrlo dobro čula šta je rekao. Nisam mogla nastaviti ovaj razgovor, jer nije vodio ničemu dobrom.
„Mislim da ću ipak ići da spavam“ rekoh mu tiho. Shvatio je da sam bila nadomak plača. Nisam se mogla suzdržati.
„Laku noć!“ prošapta.Nije me ni pogledao, već se samo teleportirao, pa me je blještava svjetlost samo oslijepila na nekoliko sekundi. Sjedila sam na krevetu i nekoliko trenutaka razmišljala, ali mi mozak nije radio.
Ustala sam sa kreveta na kome sam sjedila, i iz ormara dohvatila debeli prekrivač na kome su bije slikice dalmatinaca. Njim sam se voljela pokrivati kada god je bilo previše zima, kao ove večeri. Mislim, svaki put kad se tek vratim sa ferija, teško se naviknem na hladnoću i kiše u Londonu. Zbog toga sam voljela boraviti kod tate na Floridi, jer je bilo toplo i sunčano.

Raširila sam prekrivač, legla u krevet i pokrila se. Pružila sam ruku prema noćnom ormariću i ugasila lampu koja je bila jedini izvor svjetlosti u sobi. Nju sam tajno donijela u Hogwarts, jer mi nikada nije bilo drago što su baklje bile svugdje u dvorcu. Vatra mi nije bila baš prirasla srcu.

Okrenula sam se prema prozorima i promatrala dvorac koji je imao pogled prema spavaonicama dečkih iz Hufflepuffa. Večeras se, naime, nije vidjelo ništa, jer je magla koju je izazvala kiša prikrivala sve što je bilo sa druge strane... Ali mi čak ni to nije uspjelo skrenuti temu sa Edwarda... Ni sama ne znam koliko vremena sam ležala, i razmišljala o cijelom životu općenito, a posebno o najboljem prijatelju koji je bio zaljubljen mu mene. Iako to nisam željela, nekoliko suza je poteklo iz mojih očiju.... Nisam više mogla....

***

Sljedećeg jutra kada sam ustala i stala pred ogledalo, nisam mogla da se saberem. Oči su mi bile potpuno krvave.. Isto kao da sam cijelu noć plakala. Ni sama nisam znala da li je to istina ili ne. Pogledala sam na sat, i jedino što sam u tom trenutku znala je da za petnaest minuta moram biti na doručku u Velikoj dvorani. Brzo zam završila sa ličnom higijenom u kupatilu, i otvorila ormar da se obučem. Ni sama nisam znala šta da obuče, iako mi je prmar bio pun majica za ovakvu vrstu vremena.
Najbolje bi bilo da smo nastavili nositi uniforme, mislila sam, i nakon toga iz ormara izvukla svoje crne pantalone i rolku, a preko nje sam obukla majicu koju sam dobila od Audrey za rođendan. Na njoj je bila Evanesence. Obožavala sam taj bend, i veoma mi je nedostajao moj i-pod kada sam u Hogwartsu. Vjerovatno je to bio razlog zbog kojeg sam preko ferija cijelo vrijeme imala slušalice u ušima....
Nakon što sam se obukla, izašla sam iz sobe, prvobitno gledajući u ogledalo da vidim da li su moje krvave oči imalo vratile prvobitnu boju. Moram priznati, samo malo. Izašla sam u sobu jer sam ja uvijek bila zadnja koja dolazi na doručak. Razlog tome je svakako bio taj što ja uprkos tome što već šest godina idem u Hogwarts još nisam naučila put do Velike dvorane ili do bilo koje učionice. Za to sam uvijek dolazila sa Edwardom.

Ali, ovog jutra, kada sam sišla u dnevnu prostoriju Hufflepuffa, nije ga bilo, a kako nisam imala vremena da ga čekam samo sam otišla bez njega, sa nadom da ću se snaći kroz sve hodnike u Hogwartsu. Ni sama ne znam kako, ali mi je pošlo za rukom da dođem do Velike dvorane bez da ijednom zalutam. Kada sam ušla, već su svi bili na svom mjestu. Vidjela sam Audrey i Maggie kako mi mašu. One su bile Slytherinke sa moje godine. Zajedno smo pohađale neke satove, i mogu reći samo da su one totalno drugačije od svih ostalih djevojaka iz Slytherina. Uzvratila sam im pozdrav, i pogledom tražila slobodno mjesto za stolom mojeg doma.

Opazila sam Edwarda kako sjedi i blijedo gleda u tanjir. Nije jeo, već je samo kašikom miješao juhu koja se nalazila izped njega. Požurila sam kako bih sjela blizu njega. Prišla sam mu, i sa smješkom (koji sam silom navukla na lice) prozborila: „Bok!“
On me pogleda i nasmija mi se, onako kako je znao da volim. „Bok!“ reče i on meni.
Sjela sam pored njega, i on je tek onda počeo jesti,a potom i ja.
„Si nešt ljut na mene?“ prošaptala sam mu. Znala sam da nisam imala pravo da ga išta pitam, ali sam jednostavno morala.
„Ne, žašto bih bio?“ odgovori mi pitanjem. Ali to nije jedan od odgovora kojim sam shvatala da laže. Hio je to iskren odgovor. Nije bio ljut. Tek mi je tada pao kamen sa srca, i na lice sam navukla pravi osmijeh. On me je pogledao i potom se i on nasmiješio. Shvatila sam da su nesuglasice riješene.
Nakon juhe sam uzela nekoliko krofnica kako bih jela, ali prije toga mi je pogled zastao na vratima Velike dvorane, jer je kroz njih ušao....