srijeda, 26.03.2008.

Starke-kultni opanak

One su bile i ostale više od tenisica, one su nostalgija, modni izričaj. One prate revoluciju u sportu i glazbi. One su All Star Conversice, svi smo čuli za njih i svi smo ih vidjeli, a velika većina nas ponosan je vlasnik barem jednog para Converse tenisica. Nose ih djeca, mladi i stari, a osim statusa običnih tenisica, Conversice su postale cijenjeni odjevni predmet, poput traperica. Davne 1908. godine u glavi Marquisa M. Conversa, tada cijenjenog menadžera jedne tvornice obuće, rodila se zamisao da otvori svoju vlastitu tvornicu naziva 'Converse Rubber Shoe Company' u Maldenu, Massachusetts. Tada 30-godišnji Convers nije niti sanjao da će njegova mala tvornica prerasti u veliko carstvo koje će zavladati svijetom.
Šarene boje, veseli motivi i vjernost kroz desetljeća
U početku proizvodila se samo crna tenisica, a uskoro dodaju i bijelu u svoju ponudu. Tenisice sa mnogo nadimaka poput 'Cons', 'Chuckers', 'Converse' ili 'Chucker Boots' našle su se pod pritiskom od strane košarkaških momčadi koje su sredinom 60-ih zatražile da se tenisice prodaju u više boja. Sedamdesetih godina počeli su s proizvodnjom kožnih tenisica. Mašta im je proradila pa su osim onih košarkaških tenisica uveli modele s produženim gležnjem, one bez produžetka pa čak i verzije iznad koljena. Pojam tenisice dotakao je neku novu dimenziju koju su svi prepoznali.

Bezvremenski klasik koji je mijenjao boju, ali ne i dušu Veliku popularnost postiže 50-ih godina s rađanjam rock 'n' rolla, odnosno dobom Rockabillyja. Ljubitelji punk rocka posvojili su Conversice kao glavni modni trend među pripadnicima, kao i punk rock bendovi poput Ramonesa, 80-ih su ih prisvojili Guns 'n' Rosesi, dok 90-ih postaju glavna obuća grungerske struje. I danas, stoljeće nakon pojave legendarnih tenisica, mnogi moderni punk rokeri, ali i pripadnici drugih supkultura, vlasnici su Conversica. One su se pojavljivale i u video igrama, filmovima i televizijskim emisijama. Početkom ovoga stoljeća diljem svijeta proizvodi se 750 milijuna pari tenisica, a najmanje ih nose košarkaši koji su ih proslavili. početka 21. stoljeća prodano je 750 milijuna pari tenisica diljem svijeta, što je ujedno starke stavilo na ljestvicu najprodavanijih tenisica u povijesti.
No, All Starke su, uz Dr. Martens, predmet koji je izazvao oštre kritike kada je u pitanju etika.

Nakon ovih uvoda,moram reći da .I sad se nameće jedna besmislenost, svatko tko je buntovnik, rocker i drzi do tog da se izdvaja iz vecine danas nosi starke. Fino ode u ducan, plati 500 kuna i onda ima certifikat da je sve ono gore spomenuto. A meni je to bas smijesno! Kao oni koji ne zele biti kao svi ostali i kupovati odjeću s potpisom obavezno moraju kupiti preskupo smece samo zato sto na tim tenisicama pise "Converse All Star". I po cemu se onda netko tko nosi starke razlikuje od šminkera koji nos nike - ice? (izlika da Nike zlostavlja mladu radnu snagu ne vrijedi jer je tvrtka Nike kupila Converse All Star pa zapravo dode na isto)Ja smatram da su ti ljudi budale, uz svo dužno poštovanje ipak ja neću sebe oblačiti u sranje da bi nekome( nešto išo dokazivati. Ako mi se nešto sviđa kupim, pa makar me tenisice došle 900kn! (ovo za 900 kn je laž,ali neka)Ionako ima 6 milijardi ljudi na svijetu, uživaj u životu i boli te kurac za druge. Oni koji se ponašanjem ili oblačenjem misle prestaviti kao neki buntovnici (alternativci )samo trate vrijeme i po mome mišljenju su isfrustrirani i nezreli ljudi.
A ja nosim starke, volim ih nositi i imam ih doma , za par dana idem kupiti i novi par, ali ja ih ne nosim radi đira ili nešto, nego isključivo jer mi se sviđaju i obožavam osječaj kad sam u njima, a sad će ljeto pa moram se opskrbiti

ponedjeljak, 24.03.2008.

Priča o punk glazbi

Ovaj post je nastao kao plod dugogodišnjeg slušanja punk glazbe, ne odijevam se kao panker, nisam punker, ne slušam u tolikoj mjeri punk ali sam ljubitelj dobre glazbe i benda The Clash, koji je izvan okvira žanra utjecao nja sve...ali u svojm razmišljanjima iman dosta stavova koji imaju korijene iz punka. Mislim da je ta glazba promijenila svijet i utjecala na politiku tog vremena, mnogi sada utjecajni ljudi su kulturno se bogatili na nasljeđu punka. To je za mene više od glazbe, znam da mnogi to neće shvatiti, jer je punk naoko divljačka glazba, ali to je glazba puna istinskih osijećaja i iznošenja nekih novih pogleda na svijet. Pošto prvenstveno slušam stari rock, punk mi služi kao ispusni ventil gdje se mogu ispucati i osloboditi neku energiju i posjetiti se na jedno meni drago vrijeme.

A sad nešto o punku i meni najdražim punk bendovima i izvođaćima

U drugoj polovici sedamdesetih godina prošlog stoljeća Britanija se našla u velikoj gospodarskoj krizi. Posljedica toga je bio sve veći jaz među klasama što je kod mnogih mladih ljudi ostavljalo dojam besperspektivnosti. Popularna muzika je bila pompozna. U svom zenitu je bio virtuozni simfo rock koji je tekstovima bježao od surove realnosti, pa su se tako mlađe generacije sve teže identificirale sa simfo bendovima. Kao rezultat pobune nastao je punk koji je tekstovima konačno dodirnuo stvarni svijet, a muzičkom jednostavnoišću je omogućio bilo kome da sastavi svoj bend. Scena se razvila u dučanu robe imena «Sex» Malcolma McLarena i modne kreatorice Vivian Westwood, gdje su se okupljali članovi Pistolsa i Clasha te u klubovima The Roxy i 100 club.



Sex Pistols

Jesu li Sex Pistols samo kopija New York Dollsa, odnosno konačni rezultat onoga što je McLaren od Dollsa htio učiniti?
Vjerojatno bi bilo tako da nije bilo Johnny Rottena.
Iako bi on za veličanje njegove persone rekao «Nevermind the bollocks», osoba koja je napisala stih «I am an antichrist, I am an anarchyst» zaslužuje određenu hvalu, koliko gode se Glenn Matlock, autor većine muzike i prvi basista Psitolsa, protivio navedenom stihu.
Legenda kaže da je Rotten uletio u bend kada ga je McLaren vidio kako se šeće u majici Pink Floyda iznad čega je rukom bilo dopisano «I hate».
Takav antivirtuozni muzički stav definirao je punk kroz muziciranje Sex Pistolsa. Drugim riječima, povratak rock muzike njezinoj energiji kroz jednostavnost.
Osim toga, Rotten nije pisao tekstove o ljubavi poput New York dollsa, već je svom silinom tekstovima napadao tadašnje britansko društvo i do tada nedodirljivu kraljevsku obitelj. Tako su pistolsi na obljetnicu kraljičine krunidbe zaplovili Thamesom i sa svog brodića puštali njihov singl «God save the Queen».



Pistolsi su dodatno šokirali britansku javnost nastupom na Bill Grundy showu, kamo su propisno ispičkarali voditelja. Zato im je niz nastupa bio otkazan, ali legenda o punkerskom buntu i antikonformizmu je stvorena.
Dovlačenjem Sid Viciousa u bend na bas gitaru, umjesto autora muzike Glen Matlocka, stvorena je još jedna legenda. Viciousa je bas gitari neuspješno pokušao naučiti Lemmy iz Motorheada. Neuspješno, jer naprosto Sid, prema Lemmyevim riječima, nije imao talenta. Ali imao je karizmu, no zato je većinu bass dionica na albumu «Never Mind the bollocks, here's the Sex Pistols» koji izlazi 28. listopada 1977. godine,odsvirao gitarista Steve Jones. Osim njega dio dionica je odsvirao i bivši basista Glenn Matlock.
Početkom 1978. godine Pistolsi odlaze na turneju po jugu SAD-a, gjde su šokirali tamošnju konzervativnu publiku.
Zadnji koncert su održali u San Franciscu, a koncert je Rotten zaključio riječima «Imate li osjećaj da su vas prevarili». Tri dana kasnije, 17. siječnja 1978. godine, Rotten napušta bend.
Oststak benda putuje u južnu ameriku u psjet odbjeglom britanskom kriminalcu Ronnie Biggsu i snimaju film i album «The great Rock and roll swindle».
Sid Vicious nakon utamničenja zbog optužbe za ubojstvo svoje djevojke Nancy umire od overdosea 2. veljače 1979. godine.
Pistolsi se raspadaju, a ponovno će se okupiti 1996. godine kada započinju sa turnejom.



The Clash

Sa djelovanjem počinju 1976. godine. Bend formiraju Joe Strumer, Mick Jones i Paul Simonon. Ime bendu je dao simonon jer se riječ Clash stalno ponavljala u novinama koje je čitao.
Uz Pistolse i Siouxie and the Banshees bili su sudionici koncerta 100 Club Punk festival nakon kojega je definiran punk kao muzički pravac.
Prvi nastup su imali 4. srpnja 1976. kao predgrupa Sex Pistolsima, a iduće godine izdaju prvi album The Clash. Na njemu su započeli sa mješanjem punk i regge elemenata. Njihovi tekstovi su bili obilježeni ljevičarskom socijalnom tematikom i poput večine punk bendova prezirali su simfo i hard rock zbog njihovog bijega od stvarnosti.
Idući album «Give em enough rope» snimaju 1978. godine, a 1979. izdaju dupli album London's calling. Na njemu dodatno pojačavaju regge elemente što se vidi u pjesmi Guns of Brixton i početnoj London calling. Tim albumom su iskoračili izvan stereotipa punk muzike, a vrhunac ta ideja doživljava na trostrukom albumu Sandinista koji izlazi 1980. godine. Razlog tolikoj opsežnosti albuma bila je namjera sastava da sveki mjesec izdaju po jedan singl.
Ime albuma ukazuje i na komunističko političko opredjeljenje benda. Naime sandinisti su bili nikaragvanska lijeva politička stranka koja je 1979. godine povela marksističku revoluciju.
Na sljedećem albumu Combat rock nalazi se pjesma Should I stay or Should I go koja je vjerojatno jedna od najsviranijih pjesama benda.
Mick Jones napušta bend, a posljednji album Cut the crap izlazi 1985. godine nakon problematičnog procesa snimanja.
Bend se raspada 1986. godine.



The Damned

Damnedi nastaju 1976. godine u Londonu i uz niz raspada i ponovnih okupljanja djeluju do današnjeg dana. Karijeru su počeli kao punk bend sa snažnim utjecajem garage rocka, no s vremenom sve više postaju gothic rock bend pod utjecajem pjevača Dave Vaniana koji je već na početku karijere gajio imidž grofa Dracule.
The Damned su za povijest punka važni po tome što su upravo oni izdali prvu britansku punk ploču. Radi se o singlici «New Rose» koja je izašla 22. listopada 1976. godine pod etiketom Stiff Recordsa.
Oni su također izdali i prvi britanski punk album «Damned Damned Damned» 18. veljače 1977. godine.
Navedene uspjehe Johhny Rotten je popratio komentarom da su The Damned bili toliko ljubomorni na Pistolse, stoga su požurili sa idanjem ploče. Naime The Damned su svoj prvi nastup imali upravo kao predgupa Sex Pistolsima.
Idući album Music for pleasure producirao je Nick Mason iz Pink Floyda. Ime i izbor producenta ukazuje da se grupa nije željela zadovoljiti djelovanjem isključivo unutar punk okvira, no album je doživio negativne kritike i lošu prodaju pa Stiff records prekida suradnju s njima.
Krajem sedamdesetih bendu se na kratko priključio i Lemmy iz Motorheada i sudjelovao je na nekim live nastupima i snimanju demo snimki.
To rezultira novim albumom Machine gun etiquete koji je zvukom bliži garage rocku, no ipak na albumu nije svirao Lemmy.
No sa sljedećom pločom «Black album» sastav kreće sve više u smjeru Gothic rocka.
Osamdesetih snimaju još tri albuma Strawberies, Phantasmogoria i Anything. Devedesetih snimaju album «Not of this Earth», a 2001. godine snimaju album «Grave Disorder».



Buzzcocks

Formirali su se u Manchesteru 1975. godine pod utjecajem Brian Ena i The Stoogesa. No, nakon što su pročitali intervju s Pistolsima u časopisu NME (New Musical Expres) osnivači Pete Shelley i Howard Devoto putuju u London kako bi Pistolse vidjeli uživo. Nakon toga oni organiziraju Pistolsima koncert u Machesteru. Zatim pronalaze basistu i prvi nastup imaju kao predgrupa Sex Pistolsima u srpnju 1976. godine, te sudjeluju na 100 Club punk festivalu.
Osnivaju svoju nezavisnu diskografsku kuću New Hormones i izdaju EP Spiral Scratch.
Nakon toga Devoto napušta bend i formira još jedan sastav koji će biti značajan za britansku punk scenu, Magazine, koji će imati hit «Shot by Both Sides».
Karakteristično za Buzzcockse jest da su imali više pop elemenata od ostalih britanskih punk bendova i tekstovi su im često bili seksualno provokativni poput njihovog prvog singla za major label United Artist pod imenom «Orgasm Addict». Navedeni singl je BBC odbijao svirati, iako se dobro prodavao. No idući singl «What do I get» im je bio najkomercijalniji i dan danas je često sviran po raznim birtijama i radio postajama.
Prvi album Another Music in a Different Kitchen izdaju 1978. godine, slijede Love Bites 78. i A Different Kind of Tension 1979. godine.
Za vrijeme snimanja demo snimki za idući album grupa se raspada, a od 1989. godine bend se nekoliko puta ponovno sastavljao, objavljuju albume i odlaze na turneju s Nirvanom i Pearl Jamom.




The Ramones

Ramonesi su svakako bili čudaci. Pjevač Joey Ramone je patio od opsesivno kompulzivnog poremečaja, gitarista Johnny Ramone je bio desničar sklon nasilju, dok je basista Dee Dee Ramone navodno neko vrijeme traćio prostitituirajući se.
Unatoč svim tim razlikama i karakternim osobinama prema kojim bi ih svaki moderni psiholog uspjeha otpisao, Ramones su postali jedan od najutjecajnijih sastava uopće.
Njihova svirka, ubrzani rock pop do maksimuma, je bila ogoljena gotovo do samog minimuma.
Bez solaža na gitarama ili bubnjevima, odnosno kako je Tommy Ramone ustvrdio: «Eliminirati nepotrebno i usredotočiti se na suštinu», Ramones su stvorili onaj zvuk i način svirke kojeg većina punk bendova danas kopira i pokazali su da za stvaranje dobre muzike osoba ne mora biti virtuoz.
Ramonesi su započeli su svoju karijeru svirajući po New Yorškim klubovima CBGB i Max Kansas cityu. Često se spominje anegdota kada je tada poznati punker transseksualac Wayne County prvi put vidjevši ih na djelu rekao kako zvuče kao New York Dollsi na spidu. Ipak vremenom odbacuju glam imidž i oblače se u crne kožne jakne koje će postati, uz Dee deejevo one, two, tree, njihov glavni zaštitni znak.
Prvi album izdaju 1976. godine, a do 1996. ukupno su izdali 21 album.
Već prva dva albuma, Ramones i Leave Home sadrže većinu njihovih antologijskih pjesama poput Beat on the Brat, Blitzkrieg Bop, Comando i Glad to See you go.
Bilo bi sad besmisleno nabrajati sve albume, stoga vrijedi još izdvojiti album End of the Century. Njega je producirao Phil Spector, osoba koja je radila s Beatlesima i koji je uperio pištolj u Dee Dee Ramonea kada oni nisu želili slušati opsesivne Spektorove zapovijedi o načinu snimanja. Nakon toga Dee Dee napušta snimanje i prema svom priznanju nije znao kako je uopće dovršen album
Dee Dee je posljednji put svirao s Ramonesima na albumu Brain Drain kojeg je obilježila pjesma Pet Semetery napisana za film istog imena rađenog prema knjizi Stevena Kinga, a posljednji album Adios Amigos snimaju 1996. godine.



The Heartbreakers

Za njih možemo reći da su prava supergrupa New Yorškog punka jer je sastavljena od dvojca iz New York Dollsa, Johnny Thundersa i Jerry Nolana, te Richard Hella iz Televisiona. No samo godinu dana nakon nastanka grupe, točnije 1976. godine iz nje odlazi Richard Hell.
Te godine odlaze u London te sa Sex Pistolsima, The Clashom, The Damnedima i Buzzcocksima promoviraju tzv. Anarchy turneju.
Nakon toga snimaju album LAMF koji izlazi 3. listopada 1977. godine. Iako su kritičari pohvalili pjesme i muziku, mana albuma je bio loš miks.
Imidž benda se najbolje može isčitati u pjesmi Chinesee rock, koju supotpisuju Dee Dee Ramone i Richard Hell, a svoju gubitničku stvarnost najbolje su prikazali u pjesmi Born to Lose.
Nakon povratka u New Yorku u snimaju «Live at Max's Kansas City» na kojem se nalazi pjesma London Boys kojom ismijavaju Sex Pistolse i osvećuju im se za njihovu pjesmu New York, kojom su Pistolsi, jeli....sprdali njih.
Bend se povremeno okupljao sve do smrti Johnny Thundersa 1991. godine.


Blondie
I Priča o Blondie započinje s New York Dollsima. Naime, Chris Stein se 1970. godine seli u New York s ciljem da se priključi bendu koji liči na New York Dollse. U bendu The Stilettos upoznaje bivšu Playboyevu zečicu Deorah Harry s kojom započinje ljubavnu vezu.
Stein i Harry formiraju svoj bend, a 1975. godine sastav su nazvali Blondie zbog povika koje bi kamijondžije dobacivali Deborhi.
Blondie redovito nastupaju u CBGB-u i 1976. godine izdaju svoj prvi album.
Drugi, Plastic letters izlazi iduće godine, a njihov najznačajniji album Parralel lines izlazi 1978. godine.
Singl s albuma «Heart of glass» je karakterističan po tome što se po prvi put disco pomješao s punkom. Razlozi za to su njihova inspiracija Kraftverkom, ali i ritmom iz disco pjesme Bee Gee'sa Staying alive. Drugi singl je bila više rock pjesma One way or another.
do 1982., kada se razilaze, izdaju još tri albuma, no Parralel lines ostaje onaj koji je obilježio bend zbog kombinacije punka, novog vala, disca i reaggea.
Ponovno se okupljaju 1997. godine, a album izdaju 1999. godine, u međuvremenu Harry je snimila nekoliko solo ploča i glumila u nekoliko filmova poput Videodroma Davida Cronenberga.



Talking Heads

Talking Heads se okupljaju 1974. godine u Školi dizajna Rhode Island. Odlaze u New York i u CBGB-ju sviraju kao predgrupa Ramonesima. Ubrzo skupljaju sljedbu i 1977. godine izdaju album. Poput grupe Blondie svoj početni punk zvuk obogaćuju s različitim utjecajima od funka, art rocka do world musica.
Na prvom albumu Talking Heads: 77 se nalazi pjesma Psycho killer kojom je David Byrne pokušao dočarati misli serijskog ubojice. Tu pjesmu je do sada obradilo mnoštvo bendova, što ukazuje na utjecaj koji je sastav imao.
Iduće godine započinju suradnju s Brian Enom. Suradnja je potrajala do 1982. godine i rezultirala albumima More songs about bilding and food, Fear of the music, Remain in light kojim počinju koristiti elemente worl musica pod utjecajem Fele Kutia.
Do raspada benda 1991. godine izdali su još četiri albuma.


Patty Smith

Patty Smith spojila je beatničku poeziju s rockom i upoznala tadašnju američku mladež s francuskom simbolističkom poezijom.
Rođena u Chicagu u siromašnoj obitelj, pa je kao mlada radila u tvornici. U New York stiže 1967. godine i postaje čest gost u klubovima Max's Kansas city i CBGB. Tamo počinje nastupati s Wayne Countyem i Allen Lanierom iz grupe Blue Oyster Cult.
Radila je i kao rock novinarka za magazin Creem.
Prvi singl «Hey Joe/Piss factory» snima 1974. godine, a iduće godine izlazi joj prvi album Horses.
Na njemu se nalazi obrada pjesme Van Morrisona «Gloria» koju otvaraju njezini stihovi «Jesus died for somebodies sins but not mine» koji su jedne od najpoznatijih u rocku. Idući album Radio Ethopia je još siroviji što odražava sve veću popularnost punk muzike. Album Easter snima 1978. godine. To joj je najkomercijalnija ploča jer se na njoj nalazi hit singl Becouse the night koju je napisala zajedno s Bruce Springsteenom.
Do kraja sedamdesetih snima još album Wave.
Započinje vezu s bivšim gitaristom MC 5-a Fred the sonic Smithom, s kojim osniva obitelj.
Povlači se sa scene do 1988. godine kada izdaje album Dream of life.
Do 2007. snima još šest albuma, a upravo je ona 15. listopada 2006. svojim tro i pol satnim nastupom zatvorila klub CBGB, a njezinom pjesmom Gloria završavamo emisiju posvećenu bendovima koji su djelovali u navedenom klubu.



Dead Kennedys

Jedan od najutjecajnijih i najpopularniji post Pistols punk bend iz SAD-a su bili Dead Kennedys. Nastali su u San Franciscu 1978. godine kada se Jello Biafra javio na oglas u kojem je bend tražio pjevača. Svojim prvim nastupima u centru San Francisco punk scene, filipinskom restoranu «Fab Mab» Kennedysi ubrzo stiču znatnu sljedbu fanova.
Prvi singli im je California Uber Alles. U navedenoj pjesmi Biafra žestoko kritizira tadašnjeg guvernera kalifornije Jerry Browna i ukazuje smjer razvoja benda kao politički angažiranog.
Singl su objavili na njihovoj etiketi Alternative tentacles, koja je danas postala jedna od najznačajniji nezavisnih diskografskih kuća, za koju idaju i izdavali su albume sastavi kao što su NoMeansNo i Melvins, a čak objavljuje govore Noama Chomskog.
Idući singl je Hollyday in Cambodia, punk pjesma sa surf gitarističkim zvukom što će biti jedna od karakteristika sastava.
Navedene pjesme će se naći na njihovom prvom albumu «Fresh Fruit for Rotting Vegetables» koji izlazi 1980. godine i postat će zlatna ploča u Velikoj Britaniji.
Zbog imena benda i svojih tekstova kojom su ironizirali konzervativnu ameriku doživljavali su napade od strane desničarski i religijskih grupacija.
Osamdesete godine kreću na britansku turneju i tamo si osiguravaju status jednog od najpopularnijeg punk benda.
Iduće godine izdaju EP «In God We Trust Inc.» na kojem se nalazi pjesma «Nazi Punks Fuck off» čime su jasno odredili svoj svjetonazor.
Novi album PLASTIC SURGERY DISASTERS objavljuju 1982. godine, a treći album "Frankenchrist" 1985. godine, kojeg je obilježio provokativan poster "Penis Landscape," švicarskog umjetnika H. R. Gigera i tekstovi koji kritiziraju sve veću snagu desnice u američkoj politici.
Posljednji nastup imali su u veljači 1986.godine, a Novi album «Bed Time for Democraty» izlazi kasnije te godine nakon što se bend već raspao.




Exploited

Počinju kao Oi punk bend. Formiraju se 1979. godine u Edinborroughu. Prvi ploču EP Army Life izdaju 1981. godine, a album Punk's not deat im izlazi iste godine koji je zauzeom prvo mjesto na top listi nezavisnih albuma te godine.
S grupom Discharge kreću na «Apocalipse now» turneju koja je bila rasprodana.
Album "Troops of Tomorrow" izlazi 1982. godine, a zvuk benda, uz njihove suvremenike GBH i spomenuti Discharge je znatno utjecao i na nastanak trash metala. Naime, Slayeri obrađuju pjesmu Exploiteda UK82, koju su za potrebe filma Judgment night preimenovali u LA 92, dok su Antrax i Metallica nekoliko puta obrađivali pjesme sastava Discharge.
Tekstovima su se protivili autoritetu, politici i ratu, dok su njihovi nastupi su često bili nasilni zbog čega su uhapšeni u Španjolskoj i zabranjeni u Nizozemskoj.
S vremenom sve više metaliziraju svoj zvuk i od šestog i sedmog albuma Massacre izašao 1990. i Beat the Bastards izašlog 1996. godine slobodno ih se može nazvati trash metal bendom.



Bad Religion

Nastaju 1980. godine u južnoj Kaliforniji. Do današnjeg dana izdali su četrnaest studijskih albuma, te su često mijenjali postave čiji su temelj bili gitarista Brett Gurewitz i pjevač Greg Graffin. Njih dvojica su bili i glavni autori i zaslužni za karakterističnost sastava, vokalne harmonije i politički angažirane tekstove. Takav pristup glazbi će utjecati na današnju melodične punk bendove poput NOFX-a.
Prvu ploču izdaju 1981. godine za svoju etiketu Epitaph records, za koju su kasnije svoje albume izdavali već spomenuti NOFX, Offspring i drugi danas poznati punk i rock sastavi.
Iduće godine izdaju prvi album «How could Hell be Any Worse» čime stvaraju poveću bazu fanova, da bi taj status pomalo ugrozili sljedeće godine prog- rock albumom s istaknutim klavijaturama «Into the unknown» koji nije na početku bio prihvaćen od njihovih fanova.
Gurewitz odlazi iz benda ne odvikavanje, a sastav se vrača svom originalnom zvuku na EP-u Back to the Known no ubrzo se raspadaju.
Ponovno se okupljaju 1986. te dvije godine kasnije izdaju album "Suffer" kojeg kritika i fanovi drže za jednu od njihovih najboljih ploča.
Sljede albumi "No Control", "Against the Grain" i "Generator", a 1993. godine prelaze na major label Atlantic Record za koju izdaju album Recipe for Hate. Sljedeće godine izlazi album "Stranger than Fiction" koji postaje prva ploča benda prodana u preko pola milijuna primjeraka i time dobiva status zlatne ploče. Gurewitz opet napušta bend smatrajući da su se prodali.
Za Atlantic records izdaju još dva albuma, a 2001. ponovno se vraćaju na Epitaph records, a Gurewitz se vraća u benda. Izdaju albume "The Process of Beleif", a 2004. izlazi album "The Empire Strkes First" koji je u cijelosti anti Bushevski nastorjen budući su članovi sastava mišljenja da je George W. Bush najgori američki predsjednik i jedan od najgorih svjetskih vođa ikada.
Posljednji album "New Maps of Hell" izdaju 2007. godine.

nedjelja, 23.03.2008.

Sretan Uskrs

:SVIMA VAMA ŽELIM SRETAN I BLAGOSLOVLJEN USKRS:

petak, 21.03.2008.

Ovo je priča o našem Woodstock

Svake godine na uskršnji ponedjeljak, mnoštvo mladih iz našeg dijela Dalmacije se okuplja na obližnjem otoku Pašmanu, na brdu kod mjesta Tkon. Na tom brdu nalazi se samostan benediktinskog reda. Na tom brdu skupi se i ponekad i do 1000 mladih koji tamo provode vrijeme družeći se i uz pijesmu i hranu. Ja i moji prijatelji idemo tamo već 4-5 godina. Ponesemo sa sebom gradele,meso,mnogo pića (pive,vina,viskija...) i ostale potrepštine kruh,sijekiru,gitare,šatore... i mnogo dobrog raspoloženja. najčešće krenimo oko 9 sati s brodom, i dok dođemo do otoka Pašmana, privežemo brod i uspenjemo se s cijelom opremom na vrh brda treba nam negdje 2 sata.Zatim sljedi pravljene tabora, traženje drva i pravljenje vatre. U međuvremenu pristignu i druge ekipe i tako se svi zajedno nađemo i tad dolazi do dijela kad moramo pripremiti hranu, zapalimo vatru i mi muški spremimo meso a cure su brinu za ostale stvari, u među vremenu se uvijek svira gitara ili pijevaju klapske i dalmatinske pijesme. Kad poidemo prvu turu onda je raspašov, počinje se polako piti i pivati uz gitaru a na gradelama se uvijek nešto sprema. I tako uredno se družimo,pivamo cijelo popodne, a neki poput mene se zavale i lagano uživaju u suncu uz pivicu i zvuke gitare i pijesme.I na kraju svemu što je ljepo dođe kraj i onda je red poći doma, a to je onaj najgori dio....

Cilj tog dana je,druženje mladih u prirodi i stvaranje bolje povezanosti među mladima i prirodom. Naravno to je dan na koji svi mi zaboravimo probleme i uživamo u blagodatima preljepe Dalmatinske prirode i uz međusobno druženje i pismu koja je najčešće stari rock ili dalmatinske melodije. Za mene je to poseban dan jer se makar vratim u to neko doba duhovne slobode i umjetničke slobode, u doba vrhunske glazbe i uživanja u prirodi i ljudskom druženju.Taj dan i to druženje nije poteklo od nijedne organizacije već od nas samih mladih, željnih nekih novih iskustava i međusobnog druženja.Ali taj dan ima svoje negativne stvari, alkohol dijeluje negativno na neke ljude pa često izbijaju i tučnjave a i hitna zna navratiti zbog trovanja alkoholom.


U utorak ću napisati post o tome kako je bilo ove godine.

nedjelja, 16.03.2008.

Izlazak iz vremena

Ovaj post je ispiriran pijesmom "Break on through" i nekom težnjom da se pronikne u ono iza vrata (the doors) percepcije i uđe u neki drugi paralelni svijet.Post je veoma kompleksan,jel ima dosta djelova iz mitologije, znam da će zvučati da se pravim pripametan s svim ovim sranjima, ali to sad nije bitno jer ljudi kojima svijet nije samo šminkanje,poziranje... znat će proniknuti u dubinu ove teme i shvatiti što želim reči...znam da će mi prijatelji ako ovo vide reči da san puka i ali mene je ovaj zadnji misec uvatija taj neki đir tako da san krenija čitati malo o tome i kao rezultat nastao je ovaj post, jel mislim da se neću više zadržavati na ovoj temi i pričama o tome ... volio bih da ovaj post pročitate u miru i polako, ako treba i dva put i iskažete svoje mišljenje jer me veoma zanima...

U pomalo paradoksalnom međusobnom poništavanju dana i noći u pjesmi "Break on through" grupe The Doors krije se težnja za probojem na drugu stranu. Kakvu drugu stranu i što se tamo nalazi? U samoj pjesmi se pomalo opisuje, druga strana je "very strange, deep and wide" ili jako čudna, duboka i široka. Zapravo, bolje reći apsolutna. Težnja za apsolutom se i skrivala iza samog imena grupe The Doors, želja za probijanjem iluzije ovoga svijeta i spoznaje apsoluta ili konačne istine.
A kako uopće spoznati da živimo u iluziji i da postoji nešto više od ovoga svijeta?
Dat ću par primjera.


Stonehendge-po vjerovanjima portal

Mircea Eliade u svojoj knjizi "Slike i simboli" spominje indijski mit o isposniku Naradi i bogu Višnuu. Budući je Narada mnogo trpio, drugim riječima bio pravi asket, stekao je naklonost Višnua. Stoga bog odluči ispuniti bilo koju isposnikovu želju. Naradu onda kaže bogu "Pokaži mi čarobnu moć svoje maye (iluzije)!". Višnu prihvati želju i kaže Naradi neka ga slijedi. Našli su se na pustom putu pod jakim suncem. Višnu zamoli Naradu neka mu iz obližnjeg sela donese vode. Narada ode u selo i tamo sretne prelijepu djevojku zbog koje zaboravi po što je došao... i tako, kako ide u pričama, on je oženi, dobije troje djece... No, nakon dvanaest godina što je proveo živeći na selu sa svojom obitelji dogode se poplave koje mu unište posjed, ubiju ženu i djecu i na kraju bujica ponese i Naradu. On se tada osvjesti na pustom putu iz koga je krenuo u selo, a Višnu ga upita "Dijete moje! Gdje je ona voda što si mi trebao donijeti? Više od pola sata te čekam!"

Dakle, ono što je bitno za ovaj post jest da je Narada oženjen proveo dvanaest godina, dok ga je Višnu "istovremeno" čekao samo pola sata da donese vodu. Drugim riječima Narada je proživio skoro cijeli jedan život unutar pola sata. Dva paralelna života, koja su moguća zbog moći maye (iluzije).

Naime, prema hinduskoj tradiciji maya (iluzija) se jedino može dogoditi unutar vremena ili kako Mircea Eliade piše, "Višnuina kozmička maya se očituje kroz vrijeme". Mogućnost življenja cijelog života unutar trenutka drugog života, otkriva nam da je sve što vidimo oko nas iluzija. Kada čovjek konačno razbije veo maye odnosno iluziju vrijeme se ukida, sve postaje sadašnjost. Postojanje prolaznosti vremena je indikator iluzije, a onaj tko može manipulirati vremenom, poput Višnua, nadišao je iluziju, dok se spoznaja iluzornosti svijeta, odnosno prosvjetljenje u indijskoj tradiciji prikazuje kroz proturječne situacije, poput navedenog primjera življenja cijelog života unutar malog trenutka drugog života.

Između ostalog vrijeme je ono što uništava svemir, ili kako kaže Krsna Aryun: "Ja sam vrijeme koje, kako napreduje, tako uništava svijet." A nakon uništenja svemira sa svim svijetovima, dolazi ponovno do stvaranja svemira i vremenski ciklu podijeljen u četri yuge: krta yuga (zlatno doba) pa treta yuga, dvapara yuga i na kraju doba u kojemu mi živimo, najgore i najlošije doba od svih kali yuga. Osim što je svaka naredna yuga sve gora, svaka naredna je sve kraća, što pokazuje kako vrijeme, glavni znak iluzije, razara svemir.
Jedini način kako se može izbjeći vječno ponavljanje i postojanje unutar tih ciklusa jest spoznaja i razbijanje vela maye.

Dat ću još jedan primjer da još pobliže objasnim što želim reći.
U filmm Martina Scorsesea "Posljednje Kristovo iskušenje", nakon što Isusa pribiju na križ i on u agoniji pomalo klone, dolazi mu Sotona u formi djevojčice, vadi mu čavle te ga skida s križa. Važno je napomenuti da Isus ne zna da je djevojčica Sotona i odlazi s njom sa križa. Djevojčica ga vodi (opet selo i lijepa djevojka) kod Marije Magdalene, koju Isusu oženi, ona mu rodi djecu, a djeca mu rode unuke. Nakon što je Isus proživio miran život poljoprivrednika, na samrti mu dolazi Juda koji mu objašnjava da je cijeli njegov život bio iluzija koju mu je stvorio Sotona, samo da se Isus ne bi žrtvovao i spasio ljude. U trenutku kada Isus spozna prevaru budi se ponovno na križu u boli, spoznajući da se othrvao posljednjem iskušenju kojeg mu je pripremio Sotona.

Ovdje ponovno imamo situaciju da je jedna osoba u jednoj sekundi života proživjela cijeli drugi život. Opet nam se pomoću relativnosti i iluzije vremena razotkiva nestvarnost ovog svijeta u kojem živimo. A ako je moguće proživjeti jedan cijeli život u jednom trenutku drugog života, zašto ne bih u jednom trenutku preživio stotinu života i unutar trenutaka tih života proživio još stotinu i tako bezbroj. A ta mogućnost življena bezbroj života u jednom trenutku nam ukazuje na nestvarnost onoga što inače nazivamo "stvarni svijet, stvarni život". Taj naš "stvarni svijet" je samo varka koju mi primamo svojim osjetilima. Prava istina, odnosno apsolut, je u potpunosti bezvremenska, a izlaženjem iz vremena mi ostvarujemo prosvjetljenje.
Da svi primjeri ne budu svedeni samo na mitove i filmove, pobrinuli su se ljudski snovi. Mi u nekoliko minuta našeg života možemo odsanjati priču koja traje nekoliko sati. I što nam to govori o našem životu? Da je sve što vidimo oko sebe iluzija. Ako je moguće paralelno živjeti dva života onda ova stvarnost koju vidimo nije jedino što postoji, nije sve što postoji, nego tek kulisa iza koje se krije... što? Jedino što iz svega što sam napisao mogu zaključiti jest da iza te kulise nema vremena. Sada, teško je s mozgovima uvjetovanim od vela maye uopće zamisliti kakva je ta egzistencija, ali jedino što približno možemo zamisliti jest nestanak protoka vremena. Jedna vječna sadašnjost.

A da ne bude sve tako mistično obojano, u prilog dokazivanja iluzornosti postojanja možemo se poslužiti jednom izjavom engleskog filozofa Bertranda Russella. On je izjavio, "Možda je cijeli svijet sa svojom povijesti nastao prije pet minuta."

Što to zapravo znači? Da nam nikakvo znanje o svijetu oko nas, bilo iz fizike ili iz povijesti ne može sa sigurnošću tvrditi da ovaj svijet zbilja postoji, jer možda su sve povijesne knjige falsifikati koji su usklađeni s lažnim memorijama koje nam je stavio neki... možda Descartesov zli demon. Dakle, ova priča se na kraju vraća uvijek Descartesu i njegovoj sumnji da je možda ovaj svijet kreacija jednog zlog demona koji eksperimentira sa nama, (vara nas jer je zao). I kako demona pobijediti? Descartesov recept je "mislim, dakle jesam", što znači "može me demon varati i sve oko mene može biti iluzija, ali to što ja mislim, mi dokazuje da ja postojim". I ta samospoznaja je prvi korak u cijepanju vela maye.

NADAM SE DA STE PRONIKNULI U MOJA RAZMIŠLJANJA JER ZNAM DA I TI TAMO NEGDJE U KUTU SVOJE DUŠE MISLIŠ DA POSTOJI JOŠ NEŠTO!!!!

utorak, 11.03.2008.

Umrijeti mlad

Na ovaj post me potakao jedan članak na jednom rock siteu koji se u potpunosti slaže s mojim razmišljanjem.

OVO JE POST BEZ SLIKA JEL BI SLIKE ODVRAĆALE OD TEME, A TEMA JE ŠKAKLJIVA I KOMPLEKSNA

Je li dovoljno za neku pop zvijezdu umrijeti mlad pa da odmah postane "heroj kulture"?
To pitanje me počelo zanimati nakon što sam počeo nailaziti na razne tekstove povodom smrti pop izvođača Toše Proeskog u kojem ga autori tekstova svrstavaju uz bok s mračnim herojima rocka Kurtom Cobainom, Ian Curtisom i Jim Morrisonom.
Jeli, svi su umrli prije tridesete, imali svoje fanove, a mogli su još toga dati.
Ipak postoji ogromna razlika. Naime, za Cobaina, Morrisona i Curtisa nije presudno što su umrli mladi, jer su oni stvorili neke od najvažnijih rock pjesama, odnosno od rocka učinili umjetnost, pa bi postali mitske figure rocka bez obzira jesu li umrli mladi, imamo primjer Jimmy Pagea koji je živ i zdrav, a drži se za gotovo najboljeg rock gitaristu.
Prerana smrt navedenog trojca je možda samo ojačala njihov mitski status, a nikako nije bila presudna za njega.
Znači presudne su bile njihove pjesme. Dok u situaciji kod makedonskog pop pjevača nema nekih antologijskih pjesama rock i pop kulture, sve su to manje više zabavne pjesme koje se štancaju na pokretnoj vrpci i koje popularnost ne stječu same po sebi, nego kao popratna muzika sapunica.
Stoga je čak uvreda za makedonskog pjevača kada se njegova smrt koristi da bi se od njega učinila legenda, jer ispada kao: "Ako već nije imao pjesme kao Morrisson, onda je barem umro mlad kao on".

Životni stil određuje smrt

Druga stvar s kojom mogu povezati ovu priču je stih iz pjesme "Frantic", grupe Metallica koji glasi "My life stile determines my death stile". Pa onda vidimo kako je Curtisovo samoubojstvo preslika njegove depresivne prirode, Morrisonova smrt je preslika njegove furke da se pretjerivanjem u opijatima preopterete osjetila kako bi se prodrlo u nepoznato, a baš takav njihov životni stil je utjecao da njihove pjesme budu toliko kvalitetne.
Kakav životni stil se odražava u smrti makedonskog pjevača?
Poginuo u saobraćajnoj nesreći u sponzorskom autu.
Sponzorski auto, luksuzni terenac. Njegov životni stil je tipičnog korporativnog pjevača koji izvodi pjesmice koje nizu provokativne, ne propitkuju stvarnost, ništa nego podilaze masovnom ukusu publike.
Još jedan razlog za odbijanje mitskog statusa.
Stoga čini mi se da je potpuno nepotrebno precjenjivati nekoga. Razumljiva je žalost nekog fana, ali od Toše činiti nešto što nije, nit je imao ambicije biti (jer bi onda sigurno izvodio drugačiju muziku) to je vrijeđanje same te umrle osobe.
A izjednačavanje s Curtisom samo pokazuje ili da zbilja pojam heroja u današnje doba više nema smisla ili da je plemeniti ideal našeg doba dobro se prodati, slično se može primijeniti i na Nobelovu nagradu za mir koju je dobio Al Gore.

Rock and roll suicide

U ovom dijelu pozabavit ću se rock pjesmama koje se bave samoubojstvima. ..jel su su počeli mladi ubijati a prijatelji mi govore da je to zbog glazbe...

Jedna od najdražih mojih rock pjesma koja se bavi suicidom, a po kojoj je imenovan ovaj tekst je "Rock and roll suicide" s albuma "The Rise and Fall of Ziggy Stardust and The Spiders from Mars" Davida Bowiea. U toj pjesmi se samoubojstvo prikazuje kao jedini mogući kraj (da li i nužni?) "brzosagorjevajućih" rock i pop zvijezda, koje, kada izgube svoj mladalački ili moderan sjaj, gube svoju sljedbu (fanove) time i smisao svog postojanja. Pa ako već ne umru nesretnim slučajem poput nekog slučajnog alkoholnog ili drug owerdosea, jedini način za spašavanje od budućeg životarenja u anonimnosti, običnosti, što im se čini kao život bez smisla i ljubavi - jest samoubojstvo.
Drugim riječima, onaj tko smisao pronalazi u toma da bude obožavan od drugih, kada izgubi to obožavanje gubi i smisao svog postojanja.

Po uzoru na Bowieve postavke o duljini života rock zvijezde je utjecala na samoubojstvo pjevača grupe "Joy Division" Iana Curtisa, prema legendi baš pjesma "All the young dudes" iz koje se može isčitati da je poželjno umrijeti do 25 godine (citat: Well billy rapped all night about his suicide, How he kick it in the head when he was twenty-five, Speed jive dont want to stay alive, When youre twenty-five).
Još jedan rock samoubojica, Kurt Cobain. On se sprdao sa tekstom grupe The Who iz pjesme "My generation" koji ide: "Hope I die before I get old" promjenivši je u "Hope I die before I turn in to Pete Towsent (gitarista grupe The Who, koji je svojim ostankom na životu prekršio svoje obećanje)", a u svojem oproštajnom pismu je citirao dio teksta iz pjesme "Hey, hey, my, my (Into the black)" Nieil Younga u kojoj se kaže "It's better to burn out than to fade away".
Dakle, to je još stara beatnička težnja iznesena u romanu "On the Road" Jacka Kerouaca za kratkim životom, ali koji je toliko bogat iskustvima da brzo izgori. Iskustvo kao gorivo života tijela, što ga je više motor je brži ali brže se i troši.

Sad, mnogi će reći da je samoubojstvo slabost, te da je prava vrlina živjeti dalje bez obzira na nepovoljne okolnosti. Ali, stajući u obranu "brzogorećih zvijezda", možemo reći da su oni svojim činom pokazali da se ne žele prilagoditi okolnostima koje im nisu povoljne i u trenutku kada su svjesni da ih više ne mogu okrenuti u svoju korist (bilo da su izgubili fanove, nisu više moderni ili im se sve skupa gadi) svojom slobodnom voljom su odlučili okončati si život, učinivši i svoju smrt uzbudljivom kao što su im bile pjesme.
Drugim riječima zaključili su da je jedino takva smrt prikladna kao kraj života kojeg su živjeli ili kako se kaže "Konac djelo krasi".

Ali od kuda sva ta silna depresija i toliki niz suicid pjesama u rocku?
Neko normalnije tumačenje bi bilo da je to bunt mladih naspram starih, doveden do apsurda, odnosno do zabrane da se postane star i postane jedan od onih protiv kojih se buni, stoga ako već "brzi" život pun nezdravih poroka ne uništi tijelo, samoubojstvo je jedino rješenje da se bude dosljedan u svojoj pobuni.
Drugo tumačenje bi bilo takvo da ti rock izvođači imaju sasvim drugačiji pogled na svijet nego što nam nekakva pragmatična paradigma želi prikazati.
Pragmatička paradigma stavljanjem ponašanja ljudi unutar standarda življenja rad - odmor, rad - odmor i tako ciklički stvara dosadnu halucinaciju kod većine ljudi, jer su svi podvrgnuti takvom standardu ponašanja i halucinacija proizvedena takvim ponašanjem proglašava se stvarnošću. A svatko tko želi preživjeti mora se prilagoditi toj stvarnosti i odbaciti svoju drugačiju. To se čak i zahtjeva, jer su norme ponašanja usklađene s takvom pragmatičnom halucinacijom, odnosno s izabranom stvarnosti.
Rock izvođači i razni umjetnici nezadovoljni su zahtjevom pragmatičnog društva za odbacivanjem svojeg bogatijeg, "šarenijeg" pogleda na svijet, a suicid pjesme su samo rezultat tog njihovog nezadovoljstva. Oni se ne mogu uklopiti u pragmatičnu paradigmu, jer ono što oni vide, tj. njihova stvarnost, je mnogo ljepše nego ono što se proglašava stvarnošću od strane institucija, koje takvo tumačenje stvarnosti koriste samo da bi ljude zarobile u začaranom krugu "rad - odmor", na svoju korist, a na štetu ukupnog društva koje živi mehanički život.
Zato, zbog nemogućnosti življenja u svojoj stvarnosti oni se ili ubijaju ili polude.
Dok oni koji ostare i prilagode se često postaju sami svoje karikature, što je najgora sudbina i upravo ona koje su R'n'R samoubojice vlastitom odlukom izbjegle.


DA NETKO NE BI POMISLIO,AKO SLUŠA ROCK GLAZBU, ROCK PIJESME TAKVE TEMATIKE DA SE TREBA UBITI ILI POČINITI SAMOUBOJSTVO...NEDAJ BOŽE..


Da najavin sljedeči post će biti inspiriran pijesmom "Break on through" a zvat će se Izlazak iz vremena

četvrtak, 06.03.2008.

Love story

Danas sam naletio na ovu priču i sasvim me je zaintrigirala,morao sam je podjeliti s vama:

Jednog dana u novinama je
osvanula priča da se djevojka
bacila s nebodera zbog
voljenog mladića.prije smrti
napisala mu je
oproštajno pismo....
''DvA sViJeTa mI sMo,
NiKaD sKuPa mOgLi
BiTi niSmO,KrAj TeBe
sAm sE oSiJeĆaLa kAo
pTiCa u LeTu,BiO sI mI
sVe nA sViJeTu...VoLJeLa
SaM sVaKi DiO TeBe i
ZbOg teBe PrOkLiNjaLa
SeBe...PrAtiLa SaM sVaKi
kOrAk TvOj i pRiŽeLJkiVaLa
dA si SaMo Moj,Al TeBi jE
vAžNiJa BiLa DrOga,
GlEdAo sI u njU kAo u
BoGa...VoLJeLa SaM
OčAj nA tVoMe LicU,DoK
sI SvUgDje Sa sObOm
nOsIo ŠpRiCu...
KoLiKe SaM nOćI
pRopLaKaLa,moLeĆi BoGa
Da Te iZbAvi Iz PakLa ToGa.
..ZbOg TeBe SaM SkOrO
uBiLa,DoK tE DrUgA pReD
mOjiM oĆimA LJuBiLa...
SvAkE NoĆi U MisLimA
sU Mi BiLe TvOjE pLaVe
oČi...HtJeLa sAm Te
PrEbOLJeTi,HtJeLa SaM
tE pReStAt vOljEtI,HtJeLa
SaM tE ZaBoRavItI pOmOćU
pIćA,aLi sAm tE OpEt
oSiJeĆaLa U SvAkom DiJeLu
SvOgA BiĆa....ČiM sAm Te
UgLeDaLa :sMeĐa KoSa,
PlAvE oČi,zNaLa SaM:ZaBoRaViT
Te NeĆu MoĆi....ZbOg TeBe
SaM MoRaLa KrOz pAkAo
pRoĆi I Do OvE tOčKe DoĆ
i...BiO Si Mi LJuBaV pRaVa,
a Ja Za tEBe oD lJubAvI nItI
mRva...NoSiLa SaM Te u
KRvI,A sAdA Će Se njOmE
hRaNiTi CrVi...KaD Se vRaTe
LAsTaViCa JaTa,vIšE nEćE
bItI mOjiH rUkU Da sE
SmJeStE oKo mOgA vRaTa.
...MoLiM tE sHvAti,SvU sReĆu
ŽeLiM tI jA,AlI nEžElIm vIšE
SaMa ČeKaTi SuMoRnE ZoRe,
OvO Je jEdINi IzLaZ Iz oVe
nOćnE MoRe....ZnAj dA Te
nEkRiVim Ni za ŠtO,VoLJeLa
SaM Te,TI MeNe NiSi i tO Je
tO....SaMo Te jEdNo MoLiM,
PoVrEmEnO Mi DoNeSi Na
GrOb JeDaN CvIjEt,JeR IpAk
Si bIo SDaV MoJ SvIjEt...!!!''



Nakon dva dana u novinama
osvane priča:''Na grobu
djevojke nađoše leš mladića!''
Obitelj što je donjela cvijeće
svojim mrtivim,našla ga je s
nožem u prsima.Kad je došla
policija,ustanovila mir,u
njegovoj ruci našla je krvavi
papir:
''Ja sAm VoLiO TeBe,aLi
Me OvAj ŽiVoT nEpOvRaTnO
sJeBe....GaDiM Se sAm sEBi,
JeR pRaVu ljUbAv NiSaM
MoGaO pRuŽiTi tEbI,A VoLiO
SaM Te svJeDoK Mi bOg,SaD
KaD Te NeMa KaO DA NeMaM
nIkOg SvOg...GurAo sAm Te
StAlNo od SebE,jeR NiSaM
ŽeLio UNišTiTi TeBe...NiSaM
HtiO Da PaTiŠ,A TiSUćU PuTa
SaM pOžEliO Da mI Se vRaTiŠ
...LJuBaV jE KuJa KoJa Te nA
SvE NaČiNe SjEbE,LJuBaV Je
OnA GuJa Koja Me OdVoJiLa
Od TeBe...NeŽeLiM ViŠe BiTi
tUgE i BoLi RoB,JeDiNa žElja
Mi Je Da sToBoM DjElIm GrOb
....U ZoRu KaD Mi SrCe
PrEsTaNe Da LuPA,KaD nIsMo
MoGli zA žIvOta,u SmRtI
ČeMo BiTi sKupA!''...

srijeda, 05.03.2008.

Whisky-aroma dima i vode

Prvi pisani trag o viskiju nalazimo u Škotskoj,a potiče iz 1494 godine.Naziv viski dolazi od galske riječi,a znači "voda života".U svijetu se najviše prodaje škotski ,američki (burbon),kanadski i irski viski.
Grain viski proizvodi se od raznih vrsta žitarica od kojih je najvažniji kukuruz.Rijetko se prodaje kao singl, uglavnom se koristi kao sastojak u proizvodnji blend viskija.
Malt viski su najstariji tipovi viskija i isključivo se proizvode od ječmene sladi.Malt može doči iz jedne destilerije (singl malt) ili iz različitih destilerija (valted malt).Ukus malta zavisi od regije iz koje potiče.Maltovi sa visina su mekši,otočni imaju više ukus na treset dok su nizinski iznenađujuče meki.Svi singl malt viskiji su proizvod apsolutno prirodnog procesa,pretvaranja škroba iz ječma u šečer,fermentiranje toga šečera u alkohol i na kraju destilacija.

Proces proizvodnje viskija počinje potapanjem ječma u vodu kako bi se izazvalo klijanje.Proces klijanja se zaustavlja naglim sušenjem.Sušenje se obično obavlja u dimu treseta koji počinje da formira finalni ukus viskija.Nakon sušenja ječam se melje,a zatim potapa u toplu vodu.Voda se zatim prebacuje u postrojenja za fermentaciju,dodaje se kvasac i započinje proces koji traje od 48 do 60 sati.Zatim se obavljaju dvije destilacije.Ovaj proces služi za uklanjanje raznih primjesa i on čisti i jača slabi alkohol u alkoholno piće.Poslje destilacije na redu je starenje u hrastovim bačvama u minimalnom trajanju od tri goine.Do 60% ukusa viski dobiva od hrastovine u kojoj je odležao.Za odležavanje se koristi burad u kojima je prije toga nastajao burbon ili šeri.


Blend viski je najpopularniji tip viskija na svijetu.Zadatak osobe koja koja proizvodi blend viski je da kombinira veči broj različitih tipova malt i grain viskija tako da rezultat bude piće konzistentnog ukusa.U osnovi svakog blend viskija nalazi se jedan ili dva malt viskija koji blendu daju osnovni ukus i izvjestan broj grain viskija koji piću daju karakter i smanjuju jačinu malt viskija.Blend može da sadrži preko pedeset različitih viskija.Što je veča kombinacija tipova viskija u blendu to je viski bolji.
Irski viski obično nastaje od mješavine prerađenog i neprerađenog ječma,bez treseta u procesu trostruke destilacije.zbog toga ima nešto manje kompleksan ukus.

Američki viski (burbon) nastao je tako što su škotski i irski iseljenici prenjeli svoje znanje na novi kontinent i prilagodili se novim uslovima.Burbon se pravi od minimalno 51% kukuruza i mješavine drugih žitarica.Za starenje se koristi nova,dobro nadimljena bačva.
Viski se uglavnom pije razblažen sa vodom ali treba izbjegavati kloriranu vodu jer jako utječe na aromu viskija.

Najpoznatiji viski:
Blend viski: Famous Grouse,Johnnie Walker, Ballantine, Chivas Regal
Malt viski: Glenmorangie, Laphroaig, Glenfiddich
Kanadski viski: Canadian club, Crown Royal
Irski viski: Jameson
Moji najdraži :Chivas Regal,Johnnie Walker, , J&B,. Jameson, Jack Daniel's, Ballantines

ponedjeljak, 03.03.2008.

TRAŽENJE VLASTITOG IDENTITETA

Stvaranje identiteta tokom naše dobi svodi se na definiranje sebe samog kao jedinstvenog bića koje u društvene odnose ulazi sa odgovornošću i osobnom slobodom. Ukoliko preuzimamo pravila i stavove ili nam se oni nameću ili prihvaćamo vrijednosti drugih bez osobnog promišljanja, onda ne djelujemo u skladu sa svojim identitetom, već identitetom autoriteta ili grupe za kojom se povodimo. Mi smo tada samo kopija drugih...

Ovo moje razmišljanje pomoglo mi je naći mjesto u društvu.Isprva sam se postavio naspram ovog pitanja kao strana koja ne popušta I ne želi se mjenjati,već zahtijeva da se drugi prilagode njoj ali shvatio sam da sam u krivu te da s tim svojim stavom zakidam slobodu mojih prijatelja do kojih mi je itekako stalo.

Stalno razmišljajući I tražeći svoj indetitet u proteklih par godina formirao sam neka svoja razmišljanja I uvjerenja na koje se može utjecati,koja su možda točna a možda i u krivu a okolina je tu da mi dokaže jesam li u krivu.Počeo sam se prilagođavati okolini do one mjere dok ne bih osjetio da se to protivi mojim uvjerenjima,I stalno sam isticao ono zbog čega sam različit od okolini a to je moj stil života koji je vezan uz obitelj,prijatelje,glazbu, crtanje (pencil art-samo olovka),I moj životni moto a to je da”Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova...”, a oni koji me dobro znaju upoznati su s mojim životnim ciljevima I snovima I znaju da sam u neku ruku realist-optimist.Mogao bi reći da sam svoj indetitet dijelom definirao I da sam za sad našao svoje mjesto u društvu.Oduvijek sam se isticao o drugih svojom inteligencijom I zanimanjem za neke druge stvari tipa glazba,filozofske ideje,dobre knjige (večinom zanimljive knjige,jer lektiru ne čitam) kao Camus,Satre,Salinger,.Hesse,…U mom društvu ja sam prvenstveno dobar oslonac,čovjek na kojeg se moji prijatelji mogu osloniti u svakom trenutku, u,čovjek koji je uvijek za akciju,za zabavu I za nova iskustva
S vremenom sam počeo preuzimati sve veću odgovornost za samoga sebe i svoje postupke, a što sam emocionalno zreliji, okolina me više doživljavljava kao odraslu osobu…