Na ovaj post me potakao jedan članak na jednom rock siteu koji se u potpunosti slaže s mojim razmišljanjem.
OVO JE POST BEZ SLIKA JEL BI SLIKE ODVRAĆALE OD TEME, A TEMA JE ŠKAKLJIVA I KOMPLEKSNA
Je li dovoljno za neku pop zvijezdu umrijeti mlad pa da odmah postane "heroj kulture"?
To pitanje me počelo zanimati nakon što sam počeo nailaziti na razne tekstove povodom smrti pop izvođača Toše Proeskog u kojem ga autori tekstova svrstavaju uz bok s mračnim herojima rocka Kurtom Cobainom, Ian Curtisom i Jim Morrisonom.
Jeli, svi su umrli prije tridesete, imali svoje fanove, a mogli su još toga dati.
Ipak postoji ogromna razlika. Naime, za Cobaina, Morrisona i Curtisa nije presudno što su umrli mladi, jer su oni stvorili neke od najvažnijih rock pjesama, odnosno od rocka učinili umjetnost, pa bi postali mitske figure rocka bez obzira jesu li umrli mladi, imamo primjer Jimmy Pagea koji je živ i zdrav, a drži se za gotovo najboljeg rock gitaristu.
Prerana smrt navedenog trojca je možda samo ojačala njihov mitski status, a nikako nije bila presudna za njega.
Znači presudne su bile njihove pjesme. Dok u situaciji kod makedonskog pop pjevača nema nekih antologijskih pjesama rock i pop kulture, sve su to manje više zabavne pjesme koje se štancaju na pokretnoj vrpci i koje popularnost ne stječu same po sebi, nego kao popratna muzika sapunica.
Stoga je čak uvreda za makedonskog pjevača kada se njegova smrt koristi da bi se od njega učinila legenda, jer ispada kao: "Ako već nije imao pjesme kao Morrisson, onda je barem umro mlad kao on".
Životni stil određuje smrt
Druga stvar s kojom mogu povezati ovu priču je stih iz pjesme "Frantic", grupe Metallica koji glasi "My life stile determines my death stile". Pa onda vidimo kako je Curtisovo samoubojstvo preslika njegove depresivne prirode, Morrisonova smrt je preslika njegove furke da se pretjerivanjem u opijatima preopterete osjetila kako bi se prodrlo u nepoznato, a baš takav njihov životni stil je utjecao da njihove pjesme budu toliko kvalitetne.
Kakav životni stil se odražava u smrti makedonskog pjevača?
Poginuo u saobraćajnoj nesreći u sponzorskom autu.
Sponzorski auto, luksuzni terenac. Njegov životni stil je tipičnog korporativnog pjevača koji izvodi pjesmice koje nizu provokativne, ne propitkuju stvarnost, ništa nego podilaze masovnom ukusu publike.
Još jedan razlog za odbijanje mitskog statusa.
Stoga čini mi se da je potpuno nepotrebno precjenjivati nekoga. Razumljiva je žalost nekog fana, ali od Toše činiti nešto što nije, nit je imao ambicije biti (jer bi onda sigurno izvodio drugačiju muziku) to je vrijeđanje same te umrle osobe.
A izjednačavanje s Curtisom samo pokazuje ili da zbilja pojam heroja u današnje doba više nema smisla ili da je plemeniti ideal našeg doba dobro se prodati, slično se može primijeniti i na Nobelovu nagradu za mir koju je dobio Al Gore.
Rock and roll suicide
U ovom dijelu pozabavit ću se rock pjesmama koje se bave samoubojstvima. ..jel su su počeli mladi ubijati a prijatelji mi govore da je to zbog glazbe...
Jedna od najdražih mojih rock pjesma koja se bavi suicidom, a po kojoj je imenovan ovaj tekst je "Rock and roll suicide" s albuma "The Rise and Fall of Ziggy Stardust and The Spiders from Mars" Davida Bowiea. U toj pjesmi se samoubojstvo prikazuje kao jedini mogući kraj (da li i nužni?) "brzosagorjevajućih" rock i pop zvijezda, koje, kada izgube svoj mladalački ili moderan sjaj, gube svoju sljedbu (fanove) time i smisao svog postojanja. Pa ako već ne umru nesretnim slučajem poput nekog slučajnog alkoholnog ili drug owerdosea, jedini način za spašavanje od budućeg životarenja u anonimnosti, običnosti, što im se čini kao život bez smisla i ljubavi - jest samoubojstvo.
Drugim riječima, onaj tko smisao pronalazi u toma da bude obožavan od drugih, kada izgubi to obožavanje gubi i smisao svog postojanja.
Po uzoru na Bowieve postavke o duljini života rock zvijezde je utjecala na samoubojstvo pjevača grupe "Joy Division" Iana Curtisa, prema legendi baš pjesma "All the young dudes" iz koje se može isčitati da je poželjno umrijeti do 25 godine (citat: Well billy rapped all night about his suicide, How he kick it in the head when he was twenty-five, Speed jive dont want to stay alive, When youre twenty-five).
Još jedan rock samoubojica, Kurt Cobain. On se sprdao sa tekstom grupe The Who iz pjesme "My generation" koji ide: "Hope I die before I get old" promjenivši je u "Hope I die before I turn in to Pete Towsent (gitarista grupe The Who, koji je svojim ostankom na životu prekršio svoje obećanje)", a u svojem oproštajnom pismu je citirao dio teksta iz pjesme "Hey, hey, my, my (Into the black)" Nieil Younga u kojoj se kaže "It's better to burn out than to fade away".
Dakle, to je još stara beatnička težnja iznesena u romanu "On the Road" Jacka Kerouaca za kratkim životom, ali koji je toliko bogat iskustvima da brzo izgori. Iskustvo kao gorivo života tijela, što ga je više motor je brži ali brže se i troši.
Sad, mnogi će reći da je samoubojstvo slabost, te da je prava vrlina živjeti dalje bez obzira na nepovoljne okolnosti. Ali, stajući u obranu "brzogorećih zvijezda", možemo reći da su oni svojim činom pokazali da se ne žele prilagoditi okolnostima koje im nisu povoljne i u trenutku kada su svjesni da ih više ne mogu okrenuti u svoju korist (bilo da su izgubili fanove, nisu više moderni ili im se sve skupa gadi) svojom slobodnom voljom su odlučili okončati si život, učinivši i svoju smrt uzbudljivom kao što su im bile pjesme.
Drugim riječima zaključili su da je jedino takva smrt prikladna kao kraj života kojeg su živjeli ili kako se kaže "Konac djelo krasi".
Ali od kuda sva ta silna depresija i toliki niz suicid pjesama u rocku?
Neko normalnije tumačenje bi bilo da je to bunt mladih naspram starih, doveden do apsurda, odnosno do zabrane da se postane star i postane jedan od onih protiv kojih se buni, stoga ako već "brzi" život pun nezdravih poroka ne uništi tijelo, samoubojstvo je jedino rješenje da se bude dosljedan u svojoj pobuni.
Drugo tumačenje bi bilo takvo da ti rock izvođači imaju sasvim drugačiji pogled na svijet nego što nam nekakva pragmatična paradigma želi prikazati.
Pragmatička paradigma stavljanjem ponašanja ljudi unutar standarda življenja rad - odmor, rad - odmor i tako ciklički stvara dosadnu halucinaciju kod većine ljudi, jer su svi podvrgnuti takvom standardu ponašanja i halucinacija proizvedena takvim ponašanjem proglašava se stvarnošću. A svatko tko želi preživjeti mora se prilagoditi toj stvarnosti i odbaciti svoju drugačiju. To se čak i zahtjeva, jer su norme ponašanja usklađene s takvom pragmatičnom halucinacijom, odnosno s izabranom stvarnosti.
Rock izvođači i razni umjetnici nezadovoljni su zahtjevom pragmatičnog društva za odbacivanjem svojeg bogatijeg, "šarenijeg" pogleda na svijet, a suicid pjesme su samo rezultat tog njihovog nezadovoljstva. Oni se ne mogu uklopiti u pragmatičnu paradigmu, jer ono što oni vide, tj. njihova stvarnost, je mnogo ljepše nego ono što se proglašava stvarnošću od strane institucija, koje takvo tumačenje stvarnosti koriste samo da bi ljude zarobile u začaranom krugu "rad - odmor", na svoju korist, a na štetu ukupnog društva koje živi mehanički život.
Zato, zbog nemogućnosti življenja u svojoj stvarnosti oni se ili ubijaju ili polude.
Dok oni koji ostare i prilagode se često postaju sami svoje karikature, što je najgora sudbina i upravo ona koje su R'n'R samoubojice vlastitom odlukom izbjegle.
DA NETKO NE BI POMISLIO,AKO SLUŠA ROCK GLAZBU, ROCK PIJESME TAKVE TEMATIKE DA SE TREBA UBITI ILI POČINITI SAMOUBOJSTVO...NEDAJ BOŽE..
Da najavin sljedeči post će biti inspiriran pijesmom "Break on through" a zvat će se Izlazak iz vremena
Post je objavljen 11.03.2008. u 21:38 sati.