Misao na Ljubav

08.03.2009., nedjelja

Kolika je naša vjera?

Ima trenutaka kad me Bog "ubije u pojam". Smješno zvuči, ali uči me poniznosti. Mislim ovako (farizejski) molim se svaki dan, ne činim previše zla, na dobrom sam putu, ja sam ok, ful sam ok.
A onda pras. Nečije riječi mi dotaknu srce i shvatim koliko sam površan, koliko je moja vjera slaba (nikakva) i koliko sam pismoznanac umjesto pismoizvršitelj.
Onda strah, panika. Ljutnja. Pa opet strah. Kako i zašto? Grozno je biti površan, misliti da si sasvim blizu a nisi.
Ja mislim najiskrenije da Bog baš i nije zadovoljan sa nama ili sa mnom (ne govorim o vama koji čitate, već u globalu o kršćaninima) unatoč tome što nas tako silno voli.
Mislim da se naša vjera svodi na tradiciju uvelike, naši blagdani na neko moranje ili na neku zapovjed koju moraš izvršiti da nebi išao u pakao.
Zašto idete na misu nedjeljom? Zar zato da bi pred Boga došli mogli reći, o pogledaj Bože kako sam dobar bio, išao sam svaku nedjelju na misu, bio sam pobožan, molio krunice... Zar smo nešto osobito činili???
Ako dakle činimo iz zapovjedi, činimo pogrešno, sva naša uvjerenja su pogrešna, ali ako činimo iz srca iz radosti iz vjere i ljubavi prema Bogu onda je to prava stvar.

Onda stadem razmišljati, mozgati, pa mi kalkuliramo s Bogom. Mi idemo na misu da bi pred drugima bili toobože vjernici, a kod kuće ogovaratelji, lakomislitelji, licemjerni? Koga hoćemo prevariti? Boga?
Boga se ne može prevariti. Sami sebe zato možemo prevariti. Što i nažalost činimo...
I onda nad plačemo nad sobom, kukamo, i kažemo o kako su sveci bili nedostižni to ne može svatko, kao je Isus bio sveti, kako Marija dobra itd.
Što su govorili sveci za sebe? Što je govorila sv. Brigita? Sv Juraj?
O Bože kako sam ja svet? Ne! nego, smiluj se meni grešniku!
Lakše Bogu najokorjelijeg grešnika punoh poroka i prljavštine, nego nas koji smo ni topli ni hladni... "Ispljunut ću te iz ustiju svojih..." kaže sv. Ivan u Otkrivenju
Onda dolazim do zaključka: Pa ja prvi, ali i ljudi, uopće nemaju vjere.
Mi samo mislimo tupim i glupim glavama, a gdje su nam srca?
Srce će i dalje biti okorjelo, tvrdo...
Ne ide to tako... Jao nama svima ako ne vjerujemo više kroz ovu korizmu nego dosada.


Zato kažem sebi... Što ja to vjerujem? Da je Isus ovdje sada uz mene? Da!
Ali slaba je moja vjera. A Bog ne može preko naše vjere.... I bit će nam onoliko koliko vjerujemo da mi možemo, da Bog može...
Jedno je znati a drugo je osjećati... Spoznaja nas mijenja, a znanje ne.
Jedno je čitati ovo što ja napišem, a drugo je pročitati, jedno je vjerovati, a drugo je povjerovati.
Tko srcem ne čita, neka upoće ne čita, samo će mu se pomutiti pamet. Tko vjeruje, a srcem ne živi to što vjeruje, neka moli kao da mu je zadnji dan u životu. Tada će se možda nešto izmjeniti.

I kad bi bilo više vjere, bilo bi i čuda više. Ja bi trebao u svom životu činiti čudo, ali ne neke nadnaravne pojave, samo bi rasla moja luda oholost, nego ovo je čudo: čovjek smirena srca, duha ljubavi i spremna pomoći....

nemam više ništa za reći, osim, živimo svi zajedno evanđelje. Obratimo se od svoje mlakosti. Molimo kao da su nam dani odbrojeni....
Živimo ljudi, živimo a ne da smo hodajući kosturi bez glave i srca...
Živite ljudi. Molim vas..
Bog vas svih blagoslovio.

- 13:42 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.