Misao na Ljubav

20.10.2008., ponedjeljak

SVJEDOČANSTVO JOHNA MULINDE

Ljubljeni ja ne dolazim kao veliki propovjednik ili učitelj k vama. Dolazim kao plod onih žrtava muškaraca i žena koji su poslani iz Europe u Afriku. U tom razdoblju kada su misionari dolazili u Afriku kod nas nije bilo vjere a ni u crnom kontinentu. Cijeli kontinent je bio pun životinja i bilo je mjesta gdje se nije moglo doći, ali ovi ljudi su ipak prodrli u dubinu nepoznatoga afričkog kontinenta. Mnogi su u tim zemljama ostavili svoje živote. Danas vidimo plod toga.
I ja dolazim kao duhovni sin k vama. Ne dolazim zato što je moderno doći u Europu. Radije bih bio na toplom suncu u Africi. Došao sam jer je Bog rekao da idem. Između 1985. i 1988. godine služio sam u dubokoj džungli u kraju gdje je bio rat. Jedno popodne doživio sam susret s Gospodinom Isusom Kristom. Otkrivenje koje sam primio iz temelja je promijenilo moj kršćanski život.

Gospodin mi je pokazao mnogo toga što postoji među kršćanima, a nema veze s kršćanstvom. U tom periodu Gospodin je rekao da me šalje svom narodu da mu prenesem što mi je stavio na srce. To je bilo u travnju 1988. godine. Nakon nekoliko mjeseci to se i ostvarilo. Moj život se drastično promijenio.
Nakon ovog susreta s Gospodinom, vodio sam tim od 10 službenika i cijeli taj tim se promijenio radi otkrivenja kojeg sam doživio. Gospodin nas je poučio kako trebamo sve vrijeme provoditi pred njim. Sve što ne činimo pred njim je izgubljeno. Ispraznost i šala tuga su za njegovo srce. Mnogo toga što dolazi iz kršćanstva nema vrijednosti za vječnost. Koliko puta otvaramo vrata sotoni a to ne bih trebali i dajemo mu priliku da on može djelovati.

U srpnju 1988. godine dogodilo se nešto što nam je svima promijenilo život. Jedna sestra iz našeg tima bila je napadnuta smrću. Počelo je u popodnevnim satima a navečer u 19 sati je umrla. Bila je vrlo važan član naše grupe i to je bio veliki šok za nas jer je u to vrijeme bio veliki pritisak i progonstvo kršćana. Nismo znali kako ćemo se još i s tim nositi. Sve u nama je govorilo: "Ne, to ne može biti." Svi smo se okupili oko nje i molili, ali ništa se nije dogodilo. Kada je umrla njezino tijelo ostalo je ležati u uglu gdje se i srušila. Ljudi su počeli plakati. Osjetio sam u duhu, ako svi počnemo plakati i tugovati da smo promašili. Kad bi mogli vikati ka Gospodinu, valjda bi se tada nešto dogodilo. Prišao sam timu i rekao neka ne nariču tužne pjesme nego zavapimo Gospodinu. Možda će se dogoditi čudo. Zatim smo počeli moliti. Bila je to očajnička molitva ljudi koji nisu znali što da rade, ali nisu mogli prihvatiti to stanje. Molili smo već 2 sata. Krenuo sam u vjeri i rekao sam da ću staviti ruke na nju. Biblija kaže da trebamo mrtve dizati. Stavio sam ruke na nju ali u mojoj kulturi postoji veliki misteriozni strah od mrtvoga tijela. Mi smo tako odgajani da se trebamo plašiti od mrtvog tijela. Ovo iskustvo za mene je bilo tako dramatično ali izazovno za vjeru. Tijelo je ležalo licem prema zemlji. Tada sam prišao i stavio ruke na nju. Kada se srušila ostala je na koljenima i još uvijek je bila tako zgrčena u uglu. Kada sam počeo moliti osjetio sam da je tijelo bilo već hladno. Sav sam se naježio i potresao. Nisam se mogao moliti. Ustao sam i otišao. Soba je bila vrlo velika. S vremenom se i moja molitva izmijenila. Nisam više govorio: "O Bože, vrati je nazad, učini to, Gospodine." Bilo je tako kao da će sva nada u meni nestati. Jedino što mi je pomoglo da dalje molim bio je moj odnos s Isusom. Osjetio sam kao da će on nešto učiniti, bilo mi je kao da ga gledam u oči i ja sam pitao: "Zašto se to nama događa? Gospodine što da učinimo? Već 2 sata smo tu i ništa se nije dogodilo. Pa ljudi će reći ona je mrtva već 2 sata, a vi niste ništa učinili." U meni je bila duboka tuga i zato sam postavljao Bogu ovakva pitanja.
Nisam više molio Boga da nešto učini, samo sam rekao: "Gospodine, pa ti me ljubiš, kako možeš to dozvoliti? Kako da postupim?" Bilo je trenutaka kada sam samo plakao a zatim sam ponovo molio. To je bilo kao da razgovaram s Bogom ali od njega ne dobivam nikakav odgovor. Nisam osjetio da sam odbijen, nisam se ljutio na njega, samo sam se držao njega. Ostali su počeli glasno plakati i vikati. Prišao sam im i molio ih da budu mirni. Imao sam nadu duboko u sebi da će nam Bog ipak pomoći zbog svoje milosti. Otprilike u pola noći moja duša je bila tako teško opterećena. Moja sestra Rozi iz Lajpciga bila je prisutna. Ona i Prosi koja je umrla bile su najbolje prijateljice. Uzeo sam je za ruke i pali smo zajedno na koljena i bili smo u najdubljoj molitvi pred Bogom. Nismo mogli vikati jer duboko u srcima bio je očaj.
Pogledao sam na sat i bilo je već 3 sata ujutro. Čitao sam da se mrtvo tijelo nakon izvjesnog vremena ukoči i pitao sam pa što ćemo sada raditi. Tijelo je bilo zgrčeno i ukočeno. Pitao sam Rozi može li mi pomoći da ispravimo tijelo. Zaplakala je i pobjegla. Otišao sam do jednog brata i rekao: "Charls, pomozi mi da ispravimo ovaj leš." I on je otišao. Vidio sam da mi nitko neće pomoći, a i sam, sam bio sažaljiv ali sam morao to učiniti. Prije toga nikada u životu nisam dotaknuo mrtvo tijelo. Približio sam se tijelu na 2 metra i kleknuo na koljena. Tako sam drhtao i digao ruke k Bogu i rekao: "Gospodine, ojačaj me! Ojačaj me i dozvoli mi da primim snagu da mogu proći ovo i privesti kraju." Drhtao sam i nisam mogao ništa dalje osim što sam lio suze. U tom momentu čuo sam glasni uzvik, kao da netko glasno viče. Moja prva misao bila je da smo možda pod demonskim napadom. Otvorio sam oči i vidio da nešto dolazi odozgo i da će me pogoditi. Nisam odgonetnuo što je to, samo je bilo nešto veliko. Digao sam ruke da bi zaštitio glavu i palo je na moju ruku. Prije nego što sam mogao pomisliti jedna me izjava kao mač ubola u srce. I rečeno je: "Ona je živa." Otvorio sam oči i tijelo koje je bilo 2 metra udaljeno od mene zgrčeno u koljenima ležalo je u mojim rukama ispruženo. Spustio sam je dolje, pogledao u lice, tu nije bilo života. Opet sam čuo taj glas: "Ona je živa." I kako sam gledao u lice, nasmijala mi se. Počela je disati. Vikao sam: "Ona je živa!" A svi drugi su pobjegli i vikali iz dubine pluća. Jedan brat je brzo otvorio vrata i vikao: "Ona je živa!" Tada su se svi vratili. Pokušala je nešto reći ali nije imala glasa. Stavio sam svoje uho na njezina usta i ona je rekla: "Vidjela sam Gospodina i našla sam milost u njegovim očima." Svi smo ronili suze i dugo smo plakali. Tada smo počeli slaviti Gospodina. I za vrijeme pjevanja povratio joj se glas. Na kralju pjevanja već se razdanilo. Svi smo se skupili u jednu veliku grupu. Sljedećeg dana probudili smo se u 2 sata popodne. Sjedila je tu i ja sam je upitao. "Prosi, gdje si bila? Što se dogodilo?" Počela nam je pričati kuda je sve prolazila. Nakon dvije godina Prosi i ja smo se vjenčali. Živjeli smo zajedno sve do ove godine kada ju je Gospodin ponovno uzeo. Morali smo je dati. To je bio treći doživljaj koji je temeljito promijenio moj život. Zašto vam sve to govorim? Htio bih s vama ozbiljno razgovarati. Posjetio sam mnoga mjesta u različitim nacijama svijeta. Ono što sam u tim krajevima pronašao to isto sam našao samo na jednom mjestu u Keniji. Zove se Banama. Tu je bilo takvo veliko protivljenje neprijatelja da smo se morali povući, nismo mogli proći. Sjećam se da sam tada imao 5 ljudi sa sobom. I nismo mogli vjerovati sve ono što nam je Gospodin noću pokazivao. To nije bilo u svijetu, to je bilo unutar crkve, usred naroda Božjeg. Duboke sveze, otvorena vrata gdje je neprijatelj mogao koristiti, te sile su bile mučne za nas. Jedne noći je moj suradnik došao k meni i rekao: "Možeš li se moliti za mene, prolazim tako mučne stvari." Rekao sam mu da i ja to isto proživljavam. Na kraju smo morali skratiti našu posjetu. Seminar je trebao trajati cijeli tjedan a mi smo morali nakon 3 dana završiti i krenuti natrag. Vođa je rekao da nećemo otići osim ako Bog izričito kaže da idemo. Znao sam da ćemo se vratiti u određeno vrijeme. Nigdje se nisam osjećao kao tamo. Ne mogu objasniti što je to ali je jako protivno u duhu. Moramo ući duboko u Božju prisutnost i postaviti pitanje što se dešava u duhovnoj sferi inače dopuštamo neprijatelju da čini mnogo toga. Pitao sam jutros Gospodina: "O čemu danas da govorim?" Nosim breme za Njemačku, naravno i za Europu. Jutros sam imao dugu borbu. Čekao sam na Gospodina i vikao da se nešto događa u mom srcu. Gospodin mi je rekao da je to osobni stav pred njim. Želio sam imati cijeli tjedan za molitvu i post. Moje srce je tako pokrenuto i tako zabrinuto. Nadam se da Gospodin hoće kroz ovaj događaj govoriti svakom pojedincu na poseban način kako nitko od ljudi ne može.

PROSINA PRIČA

Ispričat ću vam nešto od onoga što je Prosi prenijela nama kada se vratila iz mrtvih. Prosi je rekla kako je napustila tijelo i našla se u jednom drugom svijetu. To nije bio jedan mračan svijet nego zadimljeni svijet u kojem je bilo mnogo prastarog drveća. To je bio zastrašujući svijet koji je imao stari, težak zadah. Rekla je da je od srca mrzila biti na tom mjestu. Primijetila je da su se oko nje okupila neka crna bića i počela je bježati od njih, a oni su pošli za njom. Bilo ih je na tisuće. Prosi je svjedočila da ona nije trčala prirodnim načinom nego je letjela. I oni su letjeli za njom. Tada se nešto dogodilo što nije mogla objasniti. Našla se opet u drugom svijetu. Tu je bilo svjetlo svjetlije od sunčanog svjetla. Bilo je tako svijetlo i sjajno. Kada se okrenula vidjela je jednog anđela koji joj je došao u susret. Anđeo joj je rekao: "Još nije tvoje vrijeme da dođeš ovamo, ali ti si došla i ja sam poslan k tebi. Dođi!" Tako je krenula za njime. Dok su išli okrenula se i primijetila travu sa strane. Nikada dotada nije vidjela nešto tako divno. Poželjela je otići i leći na tu travu, od srca ju je željela dotaći. Tada se anđeo okrenuo prema njoj i rekao: "To ti nije dozvoljeno." Otišli su dalje i scena se promijenila. Tu je opazila cvijeće. Cvijeće i samo cvijeće, svih vrsta i boja koje još nije vidjela u životu. Tako predivno i skladno. Stajala je tu i gledala. Miris cvijeća bio je od svakog cvijeta drugačiji a ipak tako skladan. Upitala je anđela: "Molim te, dozvoli mi da ga dotaknem." Rekao je da ne smije. "Dozvoli mi da samo pomirišem." Anđeo je rekao "Idemo dalje" - i pošli su dalje.
Odjednom su se pojavili i drugi anđeli: veći, jači i slavniji. Kad su stali pred nju onaj prvi je odstupio. I drugi anđeo reče: "Ja sam poslan da te vodim dalje." Tako su pošli dalje i scena se promijenila. Pogledala je oko sebe i vidjela grad sagrađen od materijala koji nije mogla prepoznati. Bio je tako stvaran, proziran i mogla je gledati kroz zidove zgrade. Ulice su bile od prozirnog zlata i mogla je vidjeti da nema kraja zlatu. Tad je rekla da ne smije stati na njega. Kako je to rekla suze su potekle niz lice tog anđela. Rekao joj je: "Djeco kraljevstva, kada vi ne možete stati na vaše nasljedstvo tko će onda primiti baštinu. To što dolazi ti moraš pobijediti." Nije baš sve razumjela što joj je anđeo govorio. Rekao je: "Dođi moramo ići." Kako je to rekao došla je sila u njezino tijelo i postavila je na stazu. Krenuli su naprijed. Kada se okrenula vidjela je stvari koje si nije prije nikada mogla predstaviti. Ne bih pokušao da to sve opišem jer to ne mogu. Zatim se scena ponovno izmijenila. U tim zgradama bila je ogromna dvorana i na udaljenom kraju bilo je kao da svijetli sunce, sa mnogim plavim zracima. Tada su krenuli prema tom svjetlu. To je bilo prijestolje. U toj dvorani bilo je na tisuće ljudi s obje strane ali ih nije htjela gledati, ona je željela gledati samo Gospodina. Došla je na mjesto gdje je stajala pred Gospodinom. Anđeo je stajao iza nje, i kada je digla pogled, dolazile su plave zrake s prijestolja. To nije bio proždirući plamen - to je bila slava. Ništa nije mogla gledati, samo zrake iz prijestolja. Tada je čula glas koji je zvao njezino ime. Tog časa cijeli njezin život se odvijao pred njezinim očima od djetinjstva pa do tog časa. To je bilo tako jasno, tako živo. Tada joj je Gospodin progovorio: "Ja sam te zvao i naložio ti što da činiš u svom životu. Naoružao sam te i dao ti prilike za život." Zatim je ispružio ruku i rekao: "Daj mi sada roda." U njoj su se te riječi ponavljale kao eho. Uvijek iznova čula je te riječi: "Daj mi roda." Pred nju su dolazili svi pozivi i darovi koje je primila i opet je rekao: "Daj mi rodove!" Onda se sjetila vremena kad je tražila pomoć, pomoć da ide naprijed. I u jednom momentu joj je pokazao da je na svaku njezinu molitvu odgovorio. Pokazao joj je vrijeme kada je tražila da razumije njegovu volju. Bog je uslišavao molitve i rekao: "Daj mi rodove!" Na sva ta pitanja ona nije imala odgovor. I tada joj je Gospodin rekao: "Ti si u svom životu imala čudesniji zadatak, dar spašavanja. Nisi ga prihvatila nego si vjerovala lažima. Otišla si od moje Riječi i živjela po ljudskim propisima. Kako ti je moja Riječ dolazila uvijek si nastavljala živjeti po ljudskim religioznim mjerilima. Vrlo često sam ti slao moju Riječ kroz propovijedi, vizije, unutarnja otkrivenja. Svaki put si bila oduševljenija, ali me nisi slijedila. Odlučila si slijediti ljude. Dala si prednost ljudskim sistemima i svaki put si odbila moju ponudu. Pokaži mi rod tvog života." Stajala je pred njim kada je otvorio vrlo veliku knjigu iz koje su izbijala svijetla u plavoj boji. Otvorio je knjigu i nešto pisao u nju. Kad je bio gotov zatvorio je knjigu. Zatim je otvorio drugu knjigu, jednu crnu ogromnu knjigu. Svaka stranica je donosila grmljavinu i na svakoj stranici su se čuli glasni krikovi ljudi. I dok je listao stranice pisao je i rekao: "Drvo koje ne rađa roda posjeći će se i bit će bačeno u oganj" - i zatvorio knjigu. Najednom je anđeo bio iza nje i rekao: "Idemo." Okrenuli su se i scena se izmijenila. Ponovno je hodala zlatnim ulicama. Dok su hodali začula je pjesmu, najčudesniju glazbu kakvu nikada nije čula. Tada su došli do raskrižja. Jedna staza je vodila prema glazbi koju je čula a druga na drugu stranu. Krenula je prema glasovima ali joj anđeo reče: "Ovamo." Tako su krenuli drugom stazom. Na kraju staze ugledala je veliku dolinu u kojoj se nalazila velika peć. Nije mogla iz ove udaljenosti vidjeti plamen, ali mogla je vidjeti kako gori. Plamen je dopirao do neba. Kako su se približavali osjetila je vrućinu koja je bila sve nesnosnija. Okrenula se da kaže anđelu kako ne želi ići dalje i tada vidjela da je anđeo ostao i ona je bila sama. Htjela mu je nešto reći ali je anđeo digao ruku i rekao da ide dalje. Kad je to rekao došla je nova snaga u nju, podigla je i bacila naprijed. Uplašila se. Ustala je i pokušala se vratiti nazad. Anđeo joj je rekao: "Idi." I opet je došla sila u nju, podigla ju i bacila naprijed već treći put. Mislila je da će pasti u dolinu gdje je bilo tako vruće. Osjećala se kao tekuća vatra, kao da je pala u goruće jezero. Kad se okrenula vidjela je da je dolina bila još jako daleko. I u tom momentu kad je pogledala dolinu osjećala je kao da joj je naprijed sve izgorjelo. Osjećala je kao da će biti sva u plamenu. Čula je glasove iz doline. Svi mogući tonovi glasova vikali su i koliko je mogla razumjeti svi su tražili vodu. Osjetila je kao da će se i sama srušiti u plamen. Pitala se što će sada. Okrenula je tada leđa dolini jer se bojala da će joj se tijelo od te vrućine raspasti. Prije nego što joj se počela hladiti prednja strana tijela leđa su bila kao u plamenu ne od vatre nego od vrućine. Onda se okrenula da joj sa strane bude dolina i vikala je: "Ja propadam, što da radim?" Sa strane je isto počelo žariti. Vikala je u bolovima. Kako je vikala vruća tekućina je ulazila u nju. Zatvorila je usta i osjetila kao da joj gorući ugljen dolazi na usta i opet je vikala i sve više je tonula u tu vrućinu. Osjećala je kao da se tu sve slijeva niz njezine noge i srušila se. Dok je tu ležala pitala se: "Što sam učinila da sam ovo zaslužila?" Tog časa je gledala cijeli svoj život koji je bio kao lanac sačinjen od neposlušnosti i protivljenja. Sve isprike i razlozi kojima se opravdavala da ne čini volju Božju vraćali su joj se jedan za drugim. Sve je to gledala kao zrak koji nestaje jedno za drugim dok nije primijetila da pred Bogom neće opstati ni jedna isprika. Zadnja misao koju je imala bila je: "O, kakva prijevara, kakva prijevara, živjeti cijeli život i ne znati da živim u laži."

Ja ne znam vašu teologiju ali svoju teologiju sam bacila preko svega. Mnoge stvari su mi bile pokazane, ali jedino što mi je pomoglo bila su 3 mjeseca prije toga kada me je Gospodin posjetio i otkrio mi da će se sve što sam držala za kršćanstvo raspršiti. Pokazao mi je sve laži i kriva prikazivanja i rekao: "Ti živiš u jednom spašavanju ljudi i ja sam gledao tvoj život pred mojim Ocem i ne nalazim ništa što se može primiti iz tvog života. Kada se pokaješ i vratiš mojoj Riječi vidjet ćeš da je to nešto sasvim drugačije nego što si ti živjela. Zato što si odbila moju Riječ ti si stav slavljenja koji je miomiris pred mojim Ocem također odbacila."
Kada me je u travnju Gospodin susreo rekao mi je: "Ti neprestano živiš u grijehu i to te raduje i ponosna si na to i ne trudiš se osloboditi grijeha. Ti si dar oproštenja i spasenja zaključala." Tada sam rekla: "Ali Gospodine, ja se trudim najbolje po svojoj savjesti." Međutim, ono što mi je Gospodin otkrio je da to ne ovisi o akciji ili djelu, truditi se da činim dobra djela. Otkrio mi je da je važan stav srca, molitva srca. Rekao je: "Nije to da ne bi mogla ići mojim putem, nego da si odbila ići mojim putem."
Spasenje je jedan osobni odnos između mene i Boga. To nije zakon niti tradicija. To nije skup stvari koje trebamo činiti. To nije metoda moljenja. Sve ove stvari su religija. Spasenje je odnos intimnosti i vjernosti. Ne znam što vi o tome mislite, ali Prosi je spoznala sve laži i prijevare s kojima se hranila i u kojima je živjela. Rekla je u svom srcu: "Da! Bog je pravedan sudac! U njegovoj ruci je uvijek samo pravda." U tom momentu čula je da netko viče njezino ime. Bila je tako slaba i nije se mogla dići. Tada je taj glas opet zvao njezino ime i rekao: "Dođi." Tada je došla snaga u nju, postavila je na noge i glas je ponovno zvao: "Dođi." I sila ju je podigla visoko gore i to se tri puta dogodilo.
Stajala je ponovno pred anđelom. Anđeo ju je pogledao u oči i bile su pune suza. Mnogo je suza prolila. Rekao joj je: "Ti si našla milost pred Gospodinom." I stavio joj ruke na rame i u jednom trenu oganj vrućine se ohladio. Rekao je: "Idemo." I kako su išli scena se promijenila. Stajali su ponovno pred prijestoljem. Ovaj put mogla je jasnije vidjeti Gospodina. Gospodin ju je gledao dugo vremena. Tada se nasmiješio i pozvao je opet po imenu i rekao: "Ti si našla milost u mojim očima, ja ti dozvoljavam da ideš nazad, ali to će biti samo jedno kratko vrijeme. Ja ću te opet zvati. Idi i reci mom narodu da se vrate mojoj Riječi, da se pokaju nad ljudskim sistemima jer oni su meni odvratnost. Neka se pokaju i vrate k meni. Nitko ne može spasiti osim mene. Nemoj čitati Riječ kako ti ljudi donose. Čitaj Riječ i vjeruj to što kaže jer je život i spasenje u njoj. Spasenje nije kroz djela nego je stav srca. Ja vidim skrušeno srce i vidim licemjerno srce. Vidim srca koja glume Lucifera, koja sama sebe grade Bogom u ovom svijetu i pokušavaju vladati gdje bi ja trebao vladati. Oni će dobiti istu kaznu kao Lucifer. Idi i zovi moj narod da se vrati temelju. Primi moju Riječ. Nemoj pokušavati da je mijenjaš i okreneš. Moja Riječ je neovisna."
Još je rekao: "Kaži mome narodu da je vrijeme vrlo kratko, da dolazim uskoro, ali ne vidim spremnosti u mom narodu. Reci mom narodu da tražim od njega 2 stvari: vjernost i poslušnost. Reci im da će svako stajati preda mnom ne samo da odgovara za svoj život nego i za darove i pozive koje sam im dao. Kaži im da usporedba o talentima ne piše uzalud u Riječi. Toga dana kada će stajati preda mnom ja ću tražiti te talente. Ti si našla milost u mojim očima i zvat ćeš se (Grace) milost. Ja ti dozvoljavam jedno kratko vrijeme i zvat ću te uskoro nazad. Sjeti se kada opet dođeš kao što sada stojiš preda mnom ja ću ti postaviti isto pitanje: Gdje su ti rodovi?" I zatim reče: "Idi!" Prije nego što je otišla još je rekao: "Pogledaj na ovaj sat." Iznad prijestolja bilo je nešto. To nisu bili satovi kao naši na zemlji ali je razumjela vrijeme. Vidjela je da je ostalo samo kratko prije nego će On doći. I Gospodin reče: "Kaži im, vjerovali ili ne, reci im za svjedočanstvo." Tada je otišla s anđelom i sreli su onog prvog anđela. Drugi anđeo je otišao i prvi ju je dalje vodio dok nisu došli do onog mjesta gdje ju je prihvatio. I on joj je rekao: "Ali budi sada vjerna". I opet joj reče: "Idi." Onda je sve nestalo. I sada je primijetila da se nalazi iznad kuće gdje smo bili. Kratko se zadržala i primijetila je da su s njom dva anđela. U trenutku kad je došla k sebi vidjela je pred sobom sve u kući. Vidjela je i svoje tijelo kako diže ruke i moli za snagu. Anđeli su došli do tijela i ono se podiglo u zrak i u tom momentu Prosi je ponovno ušla u svoje tijelo. Vidjela je kako se u zraku susreće sa svojim tijelom. Čula je tada uzvik ali ne zna čiji je to bio uzvik. I ja sam čuo i ona je čula. U tom momentu je otvorila oči i vidjela da će se sresti sa mnom. Da li sam sanjao i da li je ona sanjala?
Njezin život se promijenio potpuno. Često nije shvaćala da je u službi. Ali kada je služila došla je slava Božja sa iscjeljenjem i životi ljudi su se promijenili. Bilo je začuđujuće. Jednom prilikom Prosi je trebala voditi molitveni tim. Par tjedana prije nego smo mi došli prestala je dolaziti na sastanke, na pripreme, pa čak i na molitvu. Rekao sam joj: "Prosi ne misliš da si propustila sate pripreme." "John, on želi da budem pred njim i ja ću to činiti." Ja sam to respektirao. Molitveni tim je sam vježbao. Rekao sam joj da dođe barem da ih ohrabri. Rekla mi je da oni sve znaju. "Rekla sam Juliji sve što treba znati." Rekao sam joj: "Ali ti trebaš biti tamo." Pogledala me je i rekla: "John, kada prodrem u ovoj molitvi tada ću vidjeti Gospodina." Kasnije kada je bila sa Gospodinom Julija mi je rekla: "Mama me je 2 dana zvala i rekla mi sve što treba o misiji za Njemačku i budućnosti tima." Ona je čak imala viziju koju je dugo čuvala u srcu. Bog joj je pokazao kako se molitva isplati i kako se sila nadvila na cijeli grad i mnoge ljude dovela Gospodinu. Rekla mi je: "Julija nisam sigurna da ću to doživjeti. Kada se to dogodi ja neću biti prisutna, ali drži se čvrsto toga. Nikada nemoj u to sumnjati, nemoj to napustiti. Dogodit će se." Tada ju je počela hrabriti: "Mama kako to da nećeš biti tu tada." Rekla joj je: "Ima stvari što ti ne možeš razumjeti." Tada mi je rekla: "Ima stvari što sam ljudima rekla i oni ne vjeruju. Ali bit će velikih okupljanja u mojoj kući velik sastanak. I na tom okupljanju će saznati da sam govorila istinu." I za nekoliko mjeseci je umrla.

I naravno bilo je velikih okupljanja. Ljudi koje je ona opominjala došli su k svjetlu. Vodila je otprilike 5 službi. I za svaku je službu nekoga zvala i predala mu ogrtač u molitvi. Zadnjih nekoliko dana je postila i molila, više od 2 mjeseca provela je noći pred Gospodinom. Ja sam otišao da tražim Gospodina. Bio sam odsutan srijedu, četvrtak i petak. I u petak u noći u 1 sat ujutro nazvala me je i rekla: "John, ne možeš ni zamisliti što se dogodilo. Počela mi je pričati kako je Gospodin došao u kuću i kako je došla sila nad krevetima djece i djeca su počela moliti kao što nikada prije nisu molila. Sila Božja je ispunila cijelu kuću. Imali smo goste. Oni su se probudili i pali na lice i prizivali Boga. Imali smo jedan bračni par. Izašli su iz sobe, došli u dnevnu sobu, pali na lice i prizivali Gospodina. Ona je bila u dječjoj sobi u borbi s Bogom za našu naciju. Satima su vikali Bogu da Bog poštedi našu naciju čak i najmlađi trogodišnjaci su molili. Molili su za Njemačku i počeli su se proročki moliti i onda su jednostavno zaspali. Prosi je rekla: "John, dođi nazad. U ovim danima moramo biti zajedno."
Slijedećeg dana kada sam došao kući ispričala mi je stvari što joj je Gospodin govorio i što joj je naložio. Zatim je rekla: "Moramo sada 2 dana provesti pred Gospodinom." Rekao sam joj da sutra moram biti u zajednici. Odgovorila je : "Što je važnije biti u zajednici ili biti gdje Bog hoće da budeš." Rekao sam da me mora razumjeti da moram biti prisutan jer nisam bio tu. Moram biti u zajednici. Rekla je: "U redu." I tu večer sam se razbolio. Ujutro nisam mogao ustati iz kreveta i tako nisam mogao ići u zajednicu. Prosi me pozvala da se pokušam moliti zajedno s njom. Ustao sam iz kreveta i zajedno smo molili. Molili smo do ponedjeljka i tada je došao Gospodin ujutro u našu kuću. Nismo ga vidjeli ovim očima ali sila Božja se osjetila u kući. Pao sam na jednu stranu a ostali na drugu i svi smo drhtali. Slava Božja je došla. Bog je počeo govoriti, mogao sam ga čuti. Govorio je toliko stvari u odnosu na Njemačku. To je bilo u ponedjeljak. Proveli smo zajedno cijeli tjedan. I tada u nedjelju ujutro otišla je kući Gospodinu. Shvatio sam da ovo iskustvo Prosinog života trebam podijeliti s vama.
Kako stojite s Bogom? On gleda u srce. Kada razmišljate o Božjoj riječi, da li kažete spreman sam susresti se s Gospodinom. Koliko stvari činimo što ljudi oko nas očekuju? Koliko stvari činimo što to odgovara tradiciji? Promjena je rizična na različite načine. Ili što je bolje platiti cijenu sada ili čekati kad se susretnemo s Gospodinom. Što se događa kada sretnemo Gospodina? Kako iz svog života načiniš lanac izgovora zašto nisi išao za Gospodinom? Živio si u laži. Ne zato što nisi poznavao istinu nego zato što su izgovori i isprike došle u tvoj um protiv Riječi Božje, protiv puta Božjega. Koliko stvari ima u našem životu koje su protiv Božje volje pa ipak ih činimo? I kako smo gladni za Bogom pa ipak! Da li uistinu želimo ono što i on želi? Gospodine učini kako ti hoćeš! Kada ćemo prestati činiti što hoćemo i pustiti da on upravlja? Kada ćemo vjerovati da on kontrolira sistem? Kada ćemo vjerovati pa da se pojavi svjetlo duboko u našim srcima. Duh Sveti mi je jutros rekao: "To se tiče pojedinca." Vi niste ni spremni nositi teret nacije. Ne znam što je u pojedincu. Ja vidim vas večeras i ne znam da li ću vas ikada vidjeti. Samo bih vam rekao da želim stajati pred Bogom jer mi je on rekao: "Neću da slušam isprike zašto im nisi rekao." Bolje da vam to kažem, slagalo se to s mojom teologijom ili ne. Možda je to tebi važno ali meni nije.
Učinio sam što mi je bilo naloženo. Ljubljeni, kršćanstvo nije biti europski, nije biti zapadnjački, nije biti afrički, nije ono što bi mi htjeli da budemo, to je Bog. Sve će proći osim Riječi Božje. Jednog dana ćeš i ti stajati tamo gdje je Prosi stajala. Ja znam da tu stojim, vidio sam ga kad mi je govorio i vidio sam da je moje spasenje u životu bilo kao svijeća. Ne uzimam to kao garanciju. Pozvao bih vas da zaboravite svakoga. Zaboravi svoju ženu, svog muža, zaboravi svoga bližnjega, svoje poslove, zaboravi svoju obitelj. Pomisli samo jedan moment da ćeš jednoga dana stajati pred Bogom. Ja znam da će taj dan brzo doći. I možda će ti Gospodin tada reći: "Daj mi plodove!" Ako se pitaš što ćeš sada raditi, vrati se natrag k Riječi, natrag u vezu s Isusom. Na nama je izbor. Da li ćemo izabrati Isusa?

Molim vas da nešto učinite. Vi ne morate to učiniti ako ne želite ali vas molim da se spustite na svoja koljena i izlijete svoje srce pred njim. Kada molimo nema šablona, nema metoda. Čini to na taj način da susretneš Boga. Čini to uvijek na način da možeš susresti Gospodina. Amen.

- 18:36 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.10.2008., srijeda

Pjesma Prijatelju

Ti znaš i sam, koliko sam osjećajan,
koliko sam ponekad trom i lijen,
i često tih i zatvoren.

Ti znaš koliko često sam umoran
možda ljut na sebe, možda bez ikog- sam,
ili često ponosan.

Ti i sam znaš dragi moj Prijatelju
koliko sam žedan za ljubavlju
koliko gladan osmjeha.
I ti znaš, moj Prijatelju,
da Te trebam.
I ti uvijek me tiho i nježno ljubiš,
negdje sasvim sakriven,

I ti znaš koliko često znam biti zabrinut,
i tjeskobom ošinut,
i vrlo često uplašen.

Ta ja nemam svečanih i velikih riječi za Te,
možda samo želju-biti uvijek uz Tebe,
da te volim kao dijete.

Gorak je tvoj vapaj, u crnilu noći,
i voljno tami, predan si u samoći,
nek ove riječi budu kap tvoje utjehe:
ja se uzdam u Tebe!


- 21:54 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.