Misao na Ljubav

14.11.2008., petak

Poduži post, ali nađi vremena da pročitaš ga cijelog

Mnoge stvari za čovjeka neizbježne su. Svi smo stvoreni po istom kalupu, slično razmišljamo, mislimo, radimo, svi smo vrlo slični. Ono što tek novopridošlog čovjeka čeka u svijetu nisu strašno lijepe stvari. Naprotiv čekaju ga ogrebotine, čeka ga hladnoća i bezobzirnost, čeka ga za njegovo nadanje i njegovu dobrotu ismijavanje i grubost. I sve te rane, veće ili manje utječu na naš karaker. Vjerujem da je svaki čovjek rođen dobar i svet, doduše različitog karaktera no sa željom da ljubi.
Dakle svi mi, smo rođeni sveti.
Što je čovjeku dakle danas potrebno da bude sretan?
Ili preformulirat ću: Što je čovjeku potrebno da bude zadovoljan sa svojim životom, svojom okolinom i samim sobom?
Poniznost.
Jer poniznost za da čovjek nije stvoren sam za sebe,
ona zna da se svoja sreća ne može ostvariti po svome kalupu razmišljanja, stvaranja i djelovanja, ona za da je smisao u nečemu mnogo višemu, ona vidi to mnogo više, ona prepoznaje to u svakodnevnici, ona se nada i vjeruje i Onome koji je smisao, daje povjerenja Stvoritelju, ona uvijek gleda i osjeća Njegovo prisutstvo, ona zna koliko je čovjek slab i nesretan bez Boga, ona zna da je vrednije trpiti zlo negolo griješiti, ona ne shvaća da je ponizna nego darovana, ona je blaga i nježna i strpljiva, ona zna koliko je silno i beskrajno voljen od Boga i koliko je milosrdan Bog čovjeku.

Mislim da bi se svi mi, a ja prvi trebali ozbiljno zapitati kakva je naša vjera, a prije svega kolika je ljubav, kakvi su plodovi...
Bog danas govori ovo:
Ja dajem sve. Svu moć i darove svojoj djeci kao što sam i dao dok sam bio s njima da u moje ime izgone đavle i liječe. Danas govorim vama kao i njima: Nemojte se radovati zbog toga što vam se đavli pokoravaju, nego zato jer su vam imena zapisana u Nebo.
Ali danas među vama ne nalazim predanost srca koju tražim. Ja tražim da se potpuno predate meni. Da vam ništa ne bude toliko vrijedno koliko moja Riječ.
Ja tražim obraćenja srca: u načinu razmišljanja, u načinu djelovanja i življenja. Svih vas dobro poznam i znam vaše slabosti. Poznam vaša kajanja. Ali ja vama ne mogu dati svoje darove ako ih vi ne želite primiti. Svih vas ljubim i darujem kao svoju djecu. Uvijek zaboravljam na vaše grijehe, oni su ništa prema mojom ljubavi. Nijedan grijeh ne može me odvojiti od ljubavi za vas jer uvijek ćete biti i ostati moja djeca. Da biste razumijeli moju ljubavi svoje poslanje tražim od vas poniznost srca. Samo tako moći ćete primiti darove kojih niste ni dostojni, no ja dajem premilosrdnom rukom uvijek obilno.
Imena vaša zapisana su u Nebo ako vam je srce uz mene. Ja ne tražim hvale usana, već srca. Mrske su mi i odvrate molitve i hvale usana bez srdaca. Pa ipak sve vas silno volim i svih vas želim obnoviti od rana vaših grijeha kojih niste ni svjesni.

Moramo se prestati zavaravati da smo tobože pravednici. Nismo, nismo, nismo. Gori smo od onih grešnika ako to mislimo. Ja sam grešnik. Danas sam grešio. Danas sam bio neposlušan Bogu. Svjesno ili nesvjesno. Namjerno ili nenamjerno. I danas hoću da budem blizak Bogu jer vjerujem u Njegovu ljubav prema meni slabome, i hoću da budem poput Isusa.
Nije strašan grijeh, strašno je što se mi ugnjezdimo u grijehu i mislimo da smo dobri. Ne pokušavamo biti bliži Bogu. Dovoljni smo sami sebi. Sve je to oholost.
Ali oholost ničemu doborm ne dovodi. Bog kaže: Idi, slobodan si. Ja te ljubim, sve sam ti darovao sve ću ti dati, vječnu i sadašnju radost, smisao, sve...Samo mene prihvati...aho hoćeš...

Osjećate li vi kolika je ta Božja Ljubav?
Čak Bog toliko voli da pušta čovjeka slobodnog makar ga neizmjerno ljubi.
Za mene je to prestašno. Ostajem bez daha.

Kad nemamo Boga mi smo posvađani sa sobom. Da. Nismo toga ni svjesni. A ubija nas i naš prazan i isprazan i škrt način razmišljanja.

To je kao kad si posvađan sa nekim koga voliš a misliš da si u pravu. U glavi si utuviš: Ja sam u pravu. Što on zna? Ja ću po svome! Ja sam pametniji. Ja sam bolji!
I upravo to rađa tolikom ljutnjom, strašnim neizdrživim nemirom, i groznim posljedicama.
Tek kad čovjek shvati i promisli: Ma čekaj, možda ipak nisam u pravu... Možda ipak ne vrijedi se svađati i sukobljavati. Možda je ipak bitnije da se razumijemo. Možda nisam dobro postupio.

To je ono što rađa vjerom. Poniznost! Koja ne zna da je poniznost!
Blagost koja ne zna da je blagost, mudrost koja ne zna da je mudrost!
Ljubav koja ne zna da je ljubav!
„Kada te to vidjesmo Gospodine?“


Prazna su naša razmišljanja ako su bez ljubavi. Samo smo kostur bez tijela. Ili tijelo bez duše.
Žalim danas ljude. Žalim i sebe. Plačem nad sobom i drugima. Nešto u srcu se mijenja.
Nema više: Ti si kriv! Ja sam kriv! Nema.
Postoji samo. Ah čuj, ni ti ni ja nismo bili svjesni čemu vodi ovo što činimo. Nismo bili svjesni koliku moć dajemo svojim riječima i djelima.
Ništa, ni jedan pokret nije bez razloga ni bez smisla, pa isto tako, ni riječ, ni misao.

Užasno smo gladni i bjedi.

Puno toga želim još napisati ali misli mi se previše mrve. A osjećaji previše naviru pa mi je teško to kontrolirati.

Samo vas molim... Budite iskreni prema sebi i prema Bogu. Budite kao djeca, sve iznova naučite. Sve staro odbacite. Zaodjenite se plaštom čistoće i poniznosti.
Budimo ljubav prijatelji. Ljubav jer samo ona je bitna...
I molim vas da se pomolite za mene. Recite Bogu barem jednu riječ za mene. Onako iskreno i otvoreno. A ja govorim Bogu za vas svakog pojedninačno: Bože oni su divni. Prekrasni su. Nijedna zvijezda nije sjajna koliko tvoja ljubav za nas. Blagoslovi ih. Oče, daj da budemo tvoji, cijeli. Svatko od njih vrijedan je moje siromašne ljubavi...
Amen

- 23:08 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.