Uvijek me prati misao što trebam činiti u životu. Činiti, misliti, vidjeti, reagirati... Što i kako? Neki put ne reagiramo dobro i požalimo radi toga. Neki put jednostavno smo ljuti, nervozni ali to nije opravdanje za naše ponašanje. Važno je nikada prestati razmišljati. Ali ne i nećkati se i biti sigurann u sebe. Jeli uopće korisno biti ljut? Je li mudro biti nervozan? Nužno? Nije. Nikada nije. Ali za to je potrebno mnogo molitve i velika budnost duše. Biti budan znači biti svjestan Božjeg prisutstva i vlastite malenkosti. A to znači biti iznutra ispunjen i sretan. Tada čovjek od srca trpi za druge i tada mu nije teško vidjeti i u ljudima koji Boga ne poznaju Boga života i ljubav. Rastite i brzo se obratite! Nema važnijega nego biti uz Boga! Sve ostalo ostavite na stranu. Molite i tražite. I sve će vam se dati ako je od Boga. Upoznajte koliko je velik ovaj naš Bog i kolika je velika ljubav, a osobito milosrđe nad nama... Jer za to smo pozvani. Biti velikima u svojoj malenkosti. tad prestaje nervoza, ljutnja. Tad počinje razumijevanje da postoje stvari kojima ne mogu upravljati, čemu se moramo prepustiti. Bogu u ruke. Sjećate se onog uzdaha? Oče u tvoje ruke predajem duh svoj. To je pouzdanje i bliskost Bogu. To znači biti Sin. Znati da je Otac u pravu. Da On zna najbolje. Znajmo i mi i predajmo sami sebe Njegovoj volji. To je prava radost. To je moje zvanje. A za tu radost si i ti pozvan... Mir i dobro svima dragima mojim... Hrabri budite, On je uz nas...nemamo se čega bojati, sve dok smo Mu blizu. |