Ljeljin izvor

Malo poslije prethodnog posta.
Bespomoćno škiljim u sjenu koja se nadvila nadamnom. Zlatni. Odiše strahom. Hebat ga, jel’ zbog onog što je prošlo ili onog što bu došlo?
Njegova tišina inzistira na odgovorima, glasnim! Kako se osjećam?
Izrezano, nego kako. Umorno k’o da sam kopala cijeli dan. Bubnjevi u glavi vrtlože ritmove koji odzvanjaju negdje ispod ekvatora.
Hoću mir. Bole me pitanja. Tišina, tišina mi prija. Idi doma, ostavi me na miru. Idi doma i prestani drhtati. Odmori se, ne treba mi da i ti legneš na susjedni odjel.
Tek sam sutradan saznala da nisam izustila ni riječi, samo sam ga rukom odmahnula kući.
A kako sam saznala? Tako što sam glavom tresnula o prečku za dizanje iznad kreveta. I opsovala glasno, našto se negdje iz drugog kantuna čuo glas: Ipak možeš govoriti, kladila sam se da nisi operirala grlo!
Završite kao vreća za šivanje kad vam ginekolog ponudi svoj pribor za brijanje umjesto terapije. Jer, blože moj, to je početak menopauze, ništa tu zla nema!
Završite kao patchwork s ukrasnim puntima kad vam se endokrinolog
fiksira na šećernu bolest, jer poremećeni metabolizam šečera ne može biti ništa drugo. I to još na početku menopauze.
Završite kao uzorak punata za vezenje kad vam dermatolog obznani da su male izrasline tako eto nastale po duhu svetome. To je samo mali estetski problem. A čujte poremeti se sve kad počne menopauza!
Završite kao štep deka kad se naglo “ugodno popunite” a vas proglase lijenčinom i naravno to je prirodno u menopauzi.
Sva sreća da je moje tijelo bilo toliko pametno da je ipak na vrijeme poslalo nedvosmislen signal koji nitko nije mogao pripisati menopauzi, lijenosti i inim duhovitostima. Na vrijeme velim, jer imadoh cijelu zbirkicu tumorskih tkiva od kojih su dva ... Bijaše i poveća žunta al’ pravi dotur sve potamani.
I tako izmakoh za punat.