Dan prvi: Tamo na na rivi, baš u smjeru sunca, zaustavila se grupica šetača i živahno gestikulira. Tri muškarca i jedna žena. Rano je jutro, a ovi baš živahni. Po svemu sudeći došli su u grad poslom i čekaju da se birokracija probudi.
Onako izdaleka izgledaju kao grupa pantomimičara. Malo uštogljena seoska gospoda u bijelim košuljama, sivim hlačama i neodredivim kravatama. Trbušćići kao znamen dobrostojećih ljudi.
Gospođa u malo previsokim petama, malo pretijesnoj haljini, s malo previše volana, s malo viška špekeca oko pojasa utopljenički se hvata za muževljevu mišicu:) S približavanjem slika dobiva i ton.
Onaj s najživljim rukama uvjerava ostalu dvojicu: Rek'o sam t' najpam'tnije t' je prodavat' one..., one..., one..., ma kako s'zovu ... ma grudnjake, da prostiš, čista čistac'ta zarada. Ma kad t' ja kažem, svaka mora kup't, svaka mora kupiiit kad t' kažem! Štaš s ostalim gub't pare i vrime! Kad t'ja velju unda t' je to živa ist'na k'o sam Is's s neb'sa!
Jest, (skoro) svaka mora kupiti grudnjak ali ne mora kupiti svaki i svakakvi grudnjak, priklopih u mislima!
Dan drugi: Jedanaesta ura. Sunce zapalilo kamenu ulicu. Desetak metara dalje jedno muško u tijesnim hlaćama i košulji s pucama na gotovs prtlja nešto po džepovima.
Izvuče mobitel, pozove broj i u širokom luku prebaci mobitel u lijevu ruku, izbaci lakat što je dalje moguće a mobitel primakne uhu. Desna ruka, zbog ravnoteže?, odmakne se kao sama od sebe jedno po metra od osnovnog volumena i tako zapasanog prostora počinje lagano kruženje oko vlastite osi i monolog:
Jes' pristav'la kap'lu aaa? Stav sad na, eto mene za uru vrimena! I da s'stav'la višje mesa, s'čula, aaaa? Odmaa sad, jesan li ti rek'o sad na, da staviš kuvat! Kad bude vrime za jedno po ure stav' riži. E riži, riži ukuvaj, da šta s'reko neg riži. Natoč'vino iz one bačve, oću baš to. Da bud'sve gotovo, s'čula aaa, taman kad s' ja vrnem!
Škljocne mobitelom, osvrne se malo dezorijentirano, ali ponosno, oko sebe da vidi jesu li ga svi čuli i vidjeli.
Do sad sam mislila da žene mogu, po definiciji, biti samostalne u kuhinji!
Dan treći: Iako puše hladnjikava burica dvije gospođice odvažno nose pupak po svijetu.
Gospođica Lijeva govori Gospođici Desnoj: I onda ti on meni, ma peder, ma znaš, nije da iman šta protiv, je..t ga, razumiš, nako činit, nis' budala, q...c jedan, kontam da znaš te je...e, modre gaće, ma jes, jes one, us...e, s' ti vid'la njega, a s'vid'la njih, kurbače, ka' d s'ja glupača, je dobro, on meni, pomodrit' ka šljiva, q...c na žici, visit tako, lud, ma u dvi riči razumiš šta san tila reč!
Gospođica Desna: Lokat!
Sirote gospođice, poput njihovih rečenica, ni one nikad neće biti potpune.
Dan četvrti: Na raskrižju pješaci čekaju zeleno svjetlo. Dvojica prijatelja razgovaraju.
Liši: Nis' ni njiova auta više k'o štas'bila. Eto, rečimo, mrkan t'nije više za ništo!
Ricavi: Šta'š unda kup't?
Liši: A sad su ti in (?! moje obrve zaplesaše
) beemevejci i avudiji. Rađ' b'imo jednog beemvejca i brez opreme neg' mrkana tutokomplett! Taj t' šiša k'o metak, svje'ski za vid't! Jedino mora imat' onaj avudi unutrin. Dosadno je brate vozit sve do P...... u nako gluvon autu. Samo mi ni'e čisto kako meknu onaj avudi u beemveja?
Meni je jasno kamo su se preselile bijele čarape i zašto su mrkani postali pitomi na cesti!
Dan peti: Hello, excuse me, can you tell me where this is? = halo, ispričavam se, možete li mi reći gdje je ovo? - pita me dvojac starijih sijedih gospođa. Da se ne mučite odsad će sve biti na hrvatskome. Traže turistički ured, a u ruci drže fotokopirani plan grada s podcrtanim važnim točkama. Kako idem u njihovom pravcu ponudim se da ću ih povesti/provesti kroz taj dio grada. Usput nailazimo na crkvu. U dalmatinskim gradovima to se događa svako malo, naravno.
Pita Mlađa od njih dvije: Je li to crkva?
Ja: Da gospođo, sagrađena u 5., a potpuno uređena u 18. stoljeću. Unutra se nalazi čuvena škrinja...
Mlađa užurbano: Smijemo li ući unutra. U kovčegu je mumija? Znate ja sam katolkinja! Je li to katolička crkva?
Ja: Naravno da smijete. Ne, ali to je zlatarsko remekdjelo. I da, katolička je. Da koja bi bila?
Mlađa: Ali znate ja sam katolkinja! A željezna zavjesa...
Ja: Da gospođo, i ja sam. Što vas brine?
Mlađa: Jesu li sve crkve katoličke? Znate ja ne želim ulaziti u druge crkve.
Ja: Jesu, jesu, slobodno razgledajte. - onda priupitah prije rastanka: Vi ste s onog cruisera usidrenog ispred luke?
Njih dvije sa sretnim smiješkom: Yes, right!
Pohitaše prema vratima crkve. Prvo su virnule, u par navrata, valjda od straha da im ne bi zaostala željezna zavjesa pala na glavu, a onda sveudilj nutkajući jedna drugu uđoše unutra.
Ovakve marsovk(c)e nemam prilike često sresti, a nisu čak ni Amerikanke!
Dan šesti: Stari film, mladi Arnold na ekranu.
Uzdahnuh: Vidi ga, mlad k'o kaplja!
Zlatni: Ooo, osamdesete... i ja sam... tada... bio mlad... i lud!
Ja: I još si zlato moje, i još si!
Dan sedmi dan odmora, ništa nisam čula ni izvalila
P.S. Sve sam čula na vlastite uši! Ne pomaže ni skleroza!
P.P.S. Svi apostrofi, manjak i višak slova preneseni iz originala!
P.P.P.S. Čitati kao što piše! U protivnom ne garantiram za sadržaj!
