Ljeljin izvor

Prije nešto vremena post sam zaključila s izjavom da idem na vožnju. S prikrivenim obećanjem o izvješću o istoj. Vožnji! Odvozila sam, jesam, po jedinoj brzoj (?) cesti u Vlajlandu. Auto je kao malo dijete. Vožnje po gradu su korisne, ali je samo šetnja vanka grada i korisna i poučna i zdrava. Razradit malo cilindre, propuhat dizne. I naše glave! Kad smo krenuli, na moje pitanje, dragi me uvjerio da smo ponijeli sve potrebno. Na tržnici smo kupili gorivo i za nas i na lijevo krug, idemo van. Onako sumnjičava ponovno priupitam za fotić. E, tu nastade komešanje, pipkanje, i ine nedopuštene radnje u automobilu. Morao je priznati da smo bez fotića. U ništa, ovaj put!
Ne smeta, baš zgodno ispada, odnijet ćemo salatu i drugo zelenje, skupa s rotkvicama , kući i pokupiti aparat. Dobro ste naslutili, rotkvice su namjerno spomenute, jer ih se dragi grsti, brrrr...
Rečeno, učinjeno!
Ceste uglavnom prazne pa mogu malo obogatiti repertoar. Do kraja proučiti ponašanje pod mojom rukom. I nogom. Važno je potpuno zaboraviti sve one godine u prvoj, drugoj i trećoj brzini kad voziš do i preko 60. Sad nije važno koja je brzina već broj okretaja. Čega ono, mile ti tvornice? Pitala sam muškiće, sve odreda iskusne i stare vozače, što mi je i rašta činiti s tim u vezi, kad mijenjam brzinu... I nitko mi od njih ne znade reči jednostavnu činjenicu da recimo, moj motor se voli vrtjeti na 2000-2500 okretaja i kad god počme skakati i režati da samo prebacim u višu brzinu a on onda lakše i ujednačenije vozi. I prede ko mačka.
Ma nije vrijeme za ove zavrzlame.
Vozimo mi i razgledavamo krajolik. Gradine se nižu, antički za srednjovjekovnim gradom. Nakon jednog zavoja kad su arheološke atrakcije prestale, ugledasmo šumarak mjendula! Bajama! I na drugoj strani ceste! Gajevi rascvjetanih bajama!
Vlajland u japanskom cvjetnom aranžmanu!
Na prvoj čistini zaustavih auto sve gledajući gdje ćemo se uzverati da dobijemo bolju fotku. Požurujem ga. Ne lezi vraže, nema uputa za fotkanje, a on je zaboravio kao se to točno radi! Inače nije tako zaboravan na rađu. Opet u ništa!
Onda smo neko vrijeme tražili knjižicu s uputama. Eureka! On drži fotić na gotovs i veli mi: Čitaj!
Prvo, kaže moj glas: ; drugo: . I onda čujem urlik i sve svece onako po muški: Ne radi, koji mu je vrag, debilni aparat, i upute glupe, i ti, kako mi to čitaš... grrr, brrr...
- Čekaj zlato, pa na zaslonu bi ti se trebala vidjeti slika, jel' kad pritisneš to, ovo i ono!
- Kako ti znaš kad ga nikad nisi imala u rukama.
- Ja ga nisam imala u rukama, ja?!
Nisam se imala vremena ni uvrijediti kad začuh ispod glasa: senti baterije prazne, senti Prijestolonasljednika šta nije napunija baterije, senti Prijestolonasljednika šta nije reka da ih treba napuniti, senti Prijestolonasljednika šta nije kontrolira ...
Mene se nije usudio spomenuti da ne bi pješačio!
U ništa, opet.
Sjedi natrag, i vozi, vozi, sad već brže nego što je zdravo, do prve samoposluge, trafike ... što god. I nakon petog zaseoka eto ti glavnog sela. Ima dvije crkve, jedan kafić, jednu gostionicu, trafike nema, ali smo našli samposlugu u zadnji čas.

Unutra rafalna razmjena pitanja i odgovara između mlade žene i prodavačice, očito je da se dobro znaju:
- Imaš margo Dobro jutro?
- Nemam
- Može i Laku noć
- Samo Arrivederci!

Ova nas je žustra konverzacija razgalila i sve smijući se skupa s njima pitamo:
- Baterije amo, prije neg' vas rastrgamo-
i značajno pogledavamo na pokojnu bateriju u ruci. Istog časa prodavačica uvene i snuždeno nas obavijesti da joj roba još nije stigla i da u pet okolnih sela nema ni jedne baterije traženog kalibra!
U ništa, ovaj put definitivno!

Od svega toga u ništa evo ništa za gledanje i skoro ništa za čitanje