Ljeljin izvor

Sjećanja su čudne stvari. Ostavimo po strani znanstvena objašnjenja. Ljudski um se ne da pospremiti u ladice. Ako se to ikada dogodi onda će s ljudskom vrstom biti gotovo, kaput, finish, fine...
Ne kanim prepričavati znanstvene tekstove, samo vrludati mojim zakutnim sjećanjima.

Osim uobičajenih sjećanja na neke događaje i ljude, u mojoj glavi postoji cijela galerija nepovezanih odlomaka. Ponekad mi se čini da nazirem, jedva, neke smislove i kad idem pohvatati konce sve nestane u nekoj izmaglici, ili iskoči na pvršinu nešto savim drugo, što sam već bila zaboravila.
Sjećam se tako krijesa na rivi i dva mladića, koji držeći me zaruke, prelijeću sa mnom preko vatre. Negdje u pozadini znam da stoji tete koja ih je zamolila za to. Sjećam se paučinaste paparati kako raste na sjenovitom zidu jednog sjevernog grada. Zavjese u kabini broda koja lebdi pod pravim kutem u odnosu na pod kabine. Šatora od probušene deke na livadi uz kuriju. I glasnih prijekora zbog deke. Čađave ruke na na prozoru vlaka. Mačka Puše kako šeće rubom tarace. I Nijemaca kako štekću fotoaparatima prema taraci. Sviđa im se cvijeće i mačak s djevojčicom u njemu. I psa kako skače na ulicu s te iste tarace. Čiji li je bio? Jer moj nije. Jednog oronulog zida prekrivenog bršljanom.
Tu i tamo poluepizode u kojima statiraju drugi ljudi. Kažem statiraju jer se ne sjećam zašto su ti ljudi u tim prizorima, ni zašto sam ja u njima ali je činjenica da smo skupa tada i tamo...
Dečka koji gura snijeg u usta. Bake kako krpa čarape tako da Ona ne bi vidjela. Koja Ona? Ženu s malim djetetom u naručju kako me neprijateljski gleda. Ona? Maćeha?
Nečeg pored mene što se davi dok s teškom mukom pokušva usrkati zrak u pluća. Bolnica? Ravnoga glasa i rečenice iza njega: Muški vazda imaju gaće na guzici. ?!
Visokog zgodnog mladića pored sebe. Znam da mu se smiješim i znam da mu se u sebi rugam, i znam da je to "sada" farsa s moje strane i još ga vodim na uzici u krug. I drugog mladića zgodnog i visokog, rezerviranog, i moga prikrivanog žara. Bože tko su ti, danas ljudi, ni imena im se ne sjećam.
Djevojčice koja hoda vrtnim zidom i govori mađarski. Mađarski? Ilonka? Zašto mi to ime pada na pamet uz tu sliku? Djevojke u kostimu Prince de Galles s rušom bijele bluze, sjajne duge kose. Druge djevojke, plave kratke kose, hoda uz mene, atmosfera tužna i teška, a ona ne prestaje mljeti. Gdje smo to i o čemu ona govori? I crvenokose djevojke na kupanju, i divljenja koje je izazivala i među ženskim i među muškim kupačima.
I na kraju, jedne djevojke duge crne kose s plavičastim odsjajem. Ne znam zašto sam baš nju zapamtila. Nismo se kretali u istim krugovima. Nismo imali ništa zajedničkog. I ja sam bila dosta mlađa od nje. I sjećam se imena. Lijepa je bila. Pametna je bila. O da, i djeca osijećaju te stvari. I onda je nestala iz našeg grada. Netko je rekao da je otišla ocu u stranu zemlju. Zemlju u kojoj je neprekidan rat. Zemlju u kojoj i civile ubijaju. Zemlju u kojoj i žene služe vojsku. Ne, ne znam da li je to sve istina, to su samo sjećanja na događaj i osjećaje u vezi s njim. Sjećam se svog užasa. Pustiti djevojku tamo?! Pustiti kći tamo?! U neizvjesnost! Mlada djevojka izrasla u miru, s ratom samo u udžbeniku!
Tijekom godina ponekad sam mislila na nju. I pitala se kako se snašla u novome životu. I nadala se da je nije pomeo neki luđak. I prije, i za vrieme, i poslije rata. "Mog" rata, "njen" još traje...
I vidjela sam je opet! Nakon toliko desetljeća! Ne, ne uživo. Na slici na jednom blogu! Lijepa je još. I vidim i čitam vodi sadržajan život. I drago mi je. Zapravo oduševljena sam. I rasplakala sam se od sreće što je živa, što je to što jest.
I svoje oduševljenje dijelim s vama.
I znate što? I redigirati ću jedno sjećanje! I redigirati osjećaje vezane uz to sjećanje!
Zahvalna sam životu što mi je pružio ovakvu šansu!