| < | rujan, 2022 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Litterula
lat. litterula, ae, f. 1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
Objavljeni listići
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (4)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (18)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (17)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (6)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (13)
Studeni 2020 (3)
Ako vas zanima vrtlarstvo i fotografija posjetite blogove:
Stara vrtlarica
Moje fotografije
Copyright © Litterula.
|
Svakoga jutra, dok obavljam jutarnje kuhinjske poslove, slušam radio. A neki dan sam uključila radio baš kad je Adam Končić z Brestovca pjevao prelijepu pjesmu „Zagorje, ja tvoj sem sin“. Adam je dečko iz mojega rodnoga kraja i dobro zna kak treba izgovarati lijepe kajkavske riječi: Bile kam da bi prešel, vrnul se bum kraju svom i za navek ja bum ljubil dom… A ja se, dok slušam Adama, vraćam u djetinjstvo, među zelene zagorske brijege…  U lipnju, na brežuljku iznad kuće, prijateljice, sestra i ja beremo šumske jagode i nižemo ih na dugačke vlati trave, tak da imamo za poslije. Hodamo kroz šumicu po debeloj gustoj mahovini kao po najfinijem sagu. U srpnju beremo maline u vrtu kraj potoka i odmah ih na licu mjesta jedemo. Mama ispire veš u velikom plehnatom vajnglecu kraj bunara jer u zgradi u kojoj stanujemo nema tekuće vode, a ni u selu nema vodovoda. Nema ni asfalta, pa ni automobila. Zato trčimo slobodno po cesti, uglavnom bose - čak i po svježe pokošenoj travi, toliko su nam tabani očvrsnuli – i hodamo kud god hočemo. Mame ne moraju paziti hoćemo li podletjeti pod auto. Jedemo američki narančasti sir iz konzerve i mlijeko u prahu iz plastične vreće u velikoj kartonskoj bačvi. U kolovozu, mladež se navečer okuplja na livadi pokraj vatrogasnog doma, pa dečki na žaru peku klipove mladoga kukuruza tzv. pecijane. Stariji pjevaju i zabavljaju se, a mi maleni pojedemo pecijane pa se, već preumorni, vraćamo polako doma. Mama nas čeka s ugrijanom vodom u velikom loncu na šparhetu na drva. Ručnici su rasprostrti na stolu. Kupanje u malom ovalnom vajnglecu, brisanje – zamotaj se i miruj malo, veli mama, dok ja skakućem po stolu – pidžamica, pa na spavanje. A, ne, nema spavanja dok ne pojedemo kruh i mlijeko. Mama grije mlijeko, drobimo si kruh, malo pošećerimo i u slast pojedemo. U rujnu se šećemo s mamom po okolnim šumama i beremo vrganje. Kad dođemo doma mama ih ispeče s jajima pa jedemo finu večeru s kuruznim kruhom. Poslije toga pozobljemo i malo domačega slatkoga grožđa. Mama na večer sluša operu na radiju - ponekad dolaze i gosti i mami prave društvo kao da su u kazalištu - a mi s njima sjedimo u dnevnoj sobi i slušamo dok ne zaspimo. Tata nas nosi u krevet, pokriva i šapće: spavajte lijepo, mile moje… |