srdačno pozdravljam sve blogerice i blogere kao i sve ostale posjetitelje koji gledaju moje fotografije te čitaju moje stihove, crtice, kratke priče i osvrte što ih ispisujem na ovim digitalnim listićima
lat. litterula, ae, f.
1) slovce.
2) (plur.) listić, neznatni književni rad.
Copyright © Litterula.
Objavljeni listići
Siječanj 2026 (4)
Travanj 2025 (1)
Ožujak 2025 (1)
Veljača 2025 (1)
Siječanj 2025 (4)
Prosinac 2024 (5)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (3)
Rujan 2022 (3)
Kolovoz 2022 (8)
Srpanj 2022 (1)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (16)
Studeni 2021 (26)
Listopad 2021 (15)
Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (5)
Lipanj 2021 (16)
Svibanj 2021 (24)
Travanj 2021 (22)
Ožujak 2021 (18)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (13)
Studeni 2020 (3)
Zanimljivi blogovi
Agava
Aneta
AnnaBonni
Aurora
AP-Plaćenici
Bellarte
Blumi
Borut
Demetra
Dinaja
drugadva
Dvitririchi
Eh saznala
Emma
Euro
Galaksija
Geomir
Goddess Vesna
gogoo
Konobarica
Lastavica
lijemudro
Livio D.
luki
More ljubavi
Morska
mecabg
Meister Huc
modrinaneba
Nachtfresser
nema garancije
Rose
samolagano
Samosvoja
Sewen
Sjećanja
Starry Night
Taango
Teuta
U zvijezdama
Viatrix
Vjetar
Vlad
white lilith
Zemlja
|
Svakoga jutra, dok obavljam jutarnje kuhinjske poslove, slušam radio. A neki dan sam uključila radio baš kad je Adam Končić z Brestovca pjevao prelijepu pjesmu „Zagorje, ja tvoj sem sin“. Adam je dečko iz mojega rodnoga kraja i dobro zna kak treba izgovarati lijepe kajkavske riječi: Bile kam da bi prešel, vrnul se bum kraju svom i za navek ja bum ljubil dom… A ja se, dok slušam Adama, vraćam u djetinjstvo, među zelene zagorske brijege…  U lipnju, na brežuljku iznad kuće, prijateljice, sestra i ja beremo šumske jagode i nižemo ih na dugačke vlati trave, tak da imamo za poslije. Hodamo kroz šumicu po debeloj gustoj mahovini kao po najfinijem sagu. U srpnju beremo maline u vrtu kraj potoka i odmah ih na licu mjesta jedemo. Mama ispire veš u velikom plehnatom vajnglecu kraj bunara jer u zgradi u kojoj stanujemo nema tekuće vode, a ni u selu nema vodovoda. Nema ni asfalta, pa ni automobila. Zato trčimo slobodno po cesti, uglavnom bose - čak i po svježe pokošenoj travi, toliko su nam tabani očvrsnuli – i hodamo kud god hočemo. Mame ne moraju paziti hoćemo li podletjeti pod auto. Jedemo američki narančasti sir iz konzerve i mlijeko u prahu iz plastične vreće u velikoj kartonskoj bačvi. U kolovozu, mladež se navečer okuplja na livadi pokraj vatrogasnog doma, pa dečki na žaru peku klipove mladoga kukuruza tzv. pecijane. Stariji pjevaju i zabavljaju se, a mi maleni pojedemo pecijane pa se, već preumorni, vraćamo polako doma. Mama nas čeka s ugrijanom vodom u velikom loncu na šparhetu na drva. Ručnici su rasprostrti na stolu. Kupanje u malom ovalnom vajnglecu, brisanje – zamotaj se i miruj malo, veli mama, dok ja skakućem po stolu – pidžamica, pa na spavanje. A, ne, nema spavanja dok ne pojedemo kruh i mlijeko. Mama grije mlijeko, drobimo si kruh, malo pošećerimo i u slast pojedemo. U rujnu se šećemo s mamom po okolnim šumama i beremo vrganje. Kad dođemo doma mama ih ispeče s jajima pa jedemo finu večeru s kuruznim kruhom. Poslije toga pozobljemo i malo domačega slatkoga grožđa. Mama na večer sluša operu na radiju - ponekad dolaze i gosti i mami prave društvo kao da su u kazalištu - a mi s njima sjedimo u dnevnoj sobi i slušamo dok ne zaspimo. Tata nas nosi u krevet, pokriva i šapće: spavajte lijepo, mile moje… |