Life in Amsterdam
subota, 10.10.2009.
P(r)olupani loncici...
Opcenito znam kakvu sliku ljudi imaju o Nizozemskoj. Pogotovo pri spomenu Amsterdama, svi se nekako pocnu smijuljiti, gurkati laktovima, namigivati. Oni poznanici "nevinijih" misli pognu pogled, pocnu cipelom vrtiti nevidljive krugove po plocniku, nelagodno se premjestajuci s noge na nogu, jedva cekajuci da se oprostimo i odemo svatko na svoju stranu.
Da, uvrijezeno je misljenje da je Amsterdam leglo poroka. Europska, ako ne i svjetska Sodoma i Gomora. I onda, kada jednom posjete ovaj grad, ostanu razocarani, donekle. Jer: Amsterdam je manji od Zagreba, prostorno i po broju stanovnika. Ljudi ne hodaju po ulicama nadrogirani do korijena kose. Eventualno napuseni, ali samo ako je u blizini neki coffeeshop Ne kopuliraju na cesti, pa cak niti u zlokobnoj Crvenoj cetvrti (Red Light District). Koju, btw, sada pokusavaju razmontirati i rasprsiti po cijelom gradu, jer, kao, prevelika je koncentracija "mesa" u centru grada, sada su neki izlozi gdje su donedavna leprsale ljepotice, izvijajuci se zmijoliko pred znatizeljnim pogledima muske, a i zemske, publike, pretvoreni u moderne umjetnicke galerije ili ducane...Coffeeshopove polako zatvaraju, onako neprimjetno, ne produzujuci im licencu za rad ili prilikom nekog manjeg prekrsaja, odmah kljuc u bravu od policije. Pretvara se Amsterdam u puritansko gnijezdo.
No, jos uvijek ima puno stvari koje me iznenadjuju i koje su tako strane nasem mentalitetu. Ili, bolje receno, meni i mojem "jednoumlju".
Primjer broj 1.
Komesanje u kaficu nasuprot moga stana. Odjednom buljuk ljudi prokulja iz tog minijaturnog kafica, svi u crnom. Slijedi ih jedan dugokosi debeljko u bijeloj potkosulji bez rukava i bermudama, nosi ispod uznojeng pazuha bijelu plahtu. Koju rasprostire na bicikl koji naprijed ima montirani nosac na kotacima cca 2 metra dugacak. Prostre on plahtu po tom nosacu, udje u kafic. Iz kafica izlazi jos ljudi u crnom, noseci mrtvacki kovceg. Polazu ga na taj bicikl, sa strane kovcega pobacaju vijence i bukete i svi ljudi u crnom polako krenu, pjesice, u grupicama, slijedeci tog uznojenog potkosuljastog biciklistu koji vozi mrtvacki kovceg, u smjeru groblja. Groteska koja, nenamjerno, izvlaci slabi smjesak u kutove usana. Score - groteska - pijetet 1:0.
Primjer broj 2.
Zaglusujuca muzika u ulici. Sve grmi u ritmu sambe, salse, ljulja mi se luster u kuhinji. Izlazim na balkon, trazim krivca...Pogled mi odluta na kolonu parkiranih bijelih limuzina nasred ceste. Onih produzenih. Svadba, pomislim... ALi ne, to je surinamska pogrebna povorka. Bacaju se konfete u zrak, plese se po sredini ulice, ljudi obuceni u eksploziju boja. Djeca bacaju petarde i pale one dugacke trake koje pucketaju, dime i na kraju veliko : bang !! Pjeva se iz sveg grla. Automobilisti koji moraju proci mojom ulicom strpljivo cekaju u koloni da se gungula smiri. Nitko ne trubi. Oni kojima se zuri okrecu se odlaze. Muzika se nastavlja. Iz jednog ulaza izlaze cetvorica noseci kovceg. Na kovcegu naslonjena shrvana zenska osoba, obucena u nosnju, jedino ona rida. Svi drugi se vesele. ? Unose kovceg u limuzinu. Opet kisa konfeta. Jedna zena na balkonu, zbunjena. Ja.
Eto, iako zivim ovdje vec ohoho godina, nisam prosirila horizonte. Meni je tuga-tuga, veselje-veselje. I usprkos cinjenici da u Amstedamu zivi cca 140 nacionalnosti, meni je najdraza i najtoplija i najbliza - ona moja. Hrvatska.
PS. namjerno nisam u tekstu spomenula Pikulu. Pokusavam potisnuti.
Voli vas vasa mama iz Amsterdama
