Life in Amsterdam
nedjelja, 14.09.2008.
Kako smo prezivjeli nas " nine eleven"
Nisam poslusala Muza. Nisam se dala na blog, jer se nisam mogla suvislo izrazavati.
Pokusat cu sada biti suvislija.
Pikuli su negdje pocetkom osmog mjeseca rekli da ne mora vise dolazit na kontrolu svaka dva tjedna, dovoljno ce bit svaka tri do cetiri. Njegova doktorica bila je jako zadovoljna njegovim napretkom, koji, iako spor, ipak je na nekoj uzlaznoj liniji, sto je, u svakom slucaju, dobro. Polako smo se poceli ukljuljkivat da zivimo normalan zivot. Pikulina i Pikula su izvadjali, kao i svi petogodisnjaci, bijesne gliste, svojom zivoscu su mi svakodnevno utjeravali strah u kosti. Strepila sam od ozljeda. Kod oboje. I mislim ja: konacno smo poceli normalno disati. Mogu li se nadati da krecemo prema normali?? Stovise, poceli smo, onako stidljivo, planirati njihov povratak u skolu. Jer, planovi kod nas ne postoje, samo nada...
Raspitivali smo se da li u skoli vladaju vodene kozice, voditeljica smjene se raspitivala kod zdravstvene sluzbe grada da li je epidemija zapocela (nije), dojavila nam je da je u skoli zabiljezen slucaj hepatitisa A, pa da se mi raspitamo kod nase doktorice da li Pikula smije....Razradili smo cak i shemu ponovnog cijepljenja Pikule, ciji je imunosistem prazan, izbrisan od antitijela na djecje bolesti prilikom transplatacije. Posebno za Pikulinu, koja mora dobiti cijepivo za " normalnu, zdravu" djecu od cetiri godine, dakle sa godinom zakasnjenja. I onda je dosao nas 9-11.....
Dolaskom u Utrecht 08.09.obavljeno je vadjenje krvi i onda je nastupilo cekanje na " audijenciju" kod lijecnice, koje je potrajalo nesto vise od dva sata (cekanje). Muz mi se nije javljao, sto je vec bilo znakovito, ali nisam se previse uznemiravala, ostala sam doma sa Pikulinom, jer djecja bolnica bas i nije najzdravije okruzenje za dijete koje nije cijepljeno. Kad vise nisam mogla izdrzati (da im se nije sto desilo putem??), nazvala sam. I u trenu ostala bez daha....Pikuli su izmjereni trombociti od 44, sto je bio pad od jedno 100 jedinica, vracajuci nas na nivo trombocita od travnja. Oduzela sam se.. Muz mi i nije rekao vrijednosti, poceo je nesto prtljati da su nas narucili ponovno za cetvrtak, novo vadjenje krvi, da je doktorica ostala bez objasnjenja, da je to jako cudno, po njoj mozda neki virus, pa da pricekamo sa cijepljenjem koje je trebalo u cetvrtak....ja polovicu toga sto mi je govorio na telefon nisam vise cula...pocela sam se tresti, oblio me hladan znoj, pa onda vrucina, pa glavobolja, pa migrena...Pikulina se strahovito zabrinula, donijela mi je casu vode, kao i par dana prije kada me uhvatio napad bubreznih kamenaca, nisam mogla hodati, pa mi je donijela casu vode, dekicu jer sam drhtala, telefon i uokvirene fotografije nje i Pikule koje je jako vazno stavila na stol ispred mene i rekla : da nas ne zaboravis...Kada su se moj Muz i Pikula vratili iz Utrechta, za mene i Muza su poceli minute, sati, dani i noci nocnih mora. Jer, jedno od objasnjenja na internetu, trombociti drasticno padaju kada se leukemija vratila ili u slucaju da je vec dijagnosticirana akutna limfaticka leukemija (ALL), to bi moglo znaciti da se pretvara u kronicnu... Muz i ja smo odmah krenuli na Praxitene, bilo nam je previse.... Kao da je netko nas oboje u isto vrijeme lupio stopalom, svom snagom, u pleksus pa smo ostali trajno bez zraka, bauljajuci. Ne znam kako smo progurali dane. To mi je jos uvijek u magli. Vjerojatno praxiteni. Djeca su se tih dana usutila, umirila, hodali su na prsticima, nisu previse zahtijevali, nisu gnjavili....Jedino se zorno prisjecam da sam, kada sam im davala poljubac za laku noc, u mraku njihove sobe tiho jecala, obraza mokrih od suza, na sto je moj hrabri, moj velicanstveni Pikula rekao: " Mama, znam da se places, osjecam ti suzice, to nisu tvoje mokre puse, to su suzice..mama...ma bit ce sve u redu...vidjet ces...." Ujutro nam se usuljao u krevet i spokojno ponovno zaspao, a ja sam ga gledala, tako usnulu cupavu glavicu punu smedjih uvojaka, i molila da sve bude uistinu u redu. Pikulina me tih dana grlila vise nego obicno, obasipala me pusama, gladila po glavi i skrivecki mi je svojim rukavom brisala pokoju suzu izdajnicu, da Pikula ne vidi da opet placem.
Docekali smo i taj cetvrtak 11.09...Od sest ujutro ja sam obamrla sjedila u kuhinji, ne micuci se. Pikulina se probudila pola sata kasnije (??), dosuljala se k meni u krilo i tako smo u tisini cekale da nam se decki probude i krenu u taj Utrecht.
Nakon kraceg cekanja na rezultate, jer su mu samo piknuli prst, dosla je i ta vijest: trombociti su mu 155 !!!!! Jer, u vrijeme vadjenja krvi prije tri dana, u taj kobni ponedjeljak 08-09, u njegovom je organizmu bio prisutan neki " ugrusak" koji mu je smanjio vrijednost, ugrusak koji je bas naletio prilikom vadjenja krvi, ugrusak koji je prolazan..nestao...Dakle, nije bila greska laboratorija, kako je dala naslutiti doktorica. Ona je cak isla osobno provjeriti u ponedjeljak, da li je doslo do nekog mozebitnog "kurschlusa" u labu....nije. Nego ugrusak....
Cuvsi tu vijest, koju mi je Muz priopcio na zvucnik mobitela, tako da sam i lijecnicu cula, koja se grleno smijala (kao da je nasa agonija bila nesto sto je besmisleno, glupavo i nepotrebno)....zaboravivsi da sam popila praxiten, gucnula sam gutljaj rakije...i rastopila se po kuhinjskom podu, ne osjecajuci nista, niti glavu, niti noge...nista....
Kada su dosli moji decki, grlili smo se i ljubili svi popreko, onako u jaknicama, kaputicima, bili smo jedna grudica osmjeha, olaksanja, suza radosnica, cike i vike...bili smo grudica obitelji... Usudili smo se biti sretni jedan dan....bar nesto.
I tako smo mi prezivjeli nas " nine eleven"...Ne ponovilo se...
