Life in Amsterdam
srijeda, 28.01.2009.
Pricam o sebi...
Iako sam sama sebi obecala da cu se cesce pojavljivati na blogu, nekako mi ne uspijeva.
Preplavila me neka letargija, kada jedva ujutro kada klinci krecu u skolu uspijem otvoriti jedno oko, hodati mi se ne da, ne da mi se pricati,neformalna konverzacija mi je mucna, legla bih u krevet i ne micala se jedno bar tjedan dana, uz povremeni posjet toaletu.
Sto je najbitnije od svega, mislila sam da ce sa vremenom nestati tjeskoba sa kojom sam naucila zivjeti posljednje cetiri godine. Nije. Samo se preselila na druge segmente moga zivota, prijeteci da od mene napravi hipohondra, samotnjaka koji se zavukao u svoju kukuljicu i nema bas previse zelje za vanjskim svijetom. Priznajem, mozda je na stvari obicna zimska depresija, "winter blues" (i nadam se da je), ali..pitam se da li je moguce da patim od PTSP-a....
Jos uvijek me opsjedaju strahovi za Pikulu, ne mogu ih otresti sa svojih ramena. Muz mi kaze da moram polako ali sigurno poceti normalno zivjeti, ponasati se sa Pikulom kao i sa Pikulinom, ne panicariti za svaku sitnicu...Nekako za to krivim i lijecnike (uvijek je netko drugi kriv :(, koji nam nisu bili u stanju dati nekakav smjer, nekakve upute o tome sto slijedi ili sto bi moglo slijediti, kako dalje, na sto jos uvijek moramo paziti, sto mozemo zanemariti itd...Uvijek, tj. gotovo uvijek bili su nekako lakonski sa svojim prognozama, tajnoviti, sturi...A ja sam prestala sa podpitanjima jer ne znam vise sto bih pitala, Pikula sada ide naizmjence kod dvije lijecnice (Amsterdam-Utrecht) svaka dva mjeseca, svaka lijecnica ima svoju metodu kontrole, svoju metodu priopcavanja rezultata, potpuno razliciti pristup problemu i uz to ne razmjenjuju medjusobno rezultate kontrola (osim u slucaju neke panike), pa ne znam vise niti sama kako da se postavim.
Moja okolina, moja familija " dolje" kaze da pretjerujem, da od buhe pravim slona, da bih se trebala posvetiti sebi i svom (ne)zdravlju. Pokusavala sam (bezuspjesno) objasniti ljudima kako se osjecam, da ne mogu samo tako izbrisati beskrajne sate ocaja i straha, da je sve to ostavilo trag na meni, neizbrisiv, i da mene vise od tjelesnog zaokuplja moje mentalno stanje, koje nije bas blistavo. Muz ponekad namjerno odabere opciju "zatvaranja ociju" pred problemom, lakse mu je tako, valjda, kada se ne mora jos suocavati sa mojim tlapnjama i pokusavati mi pomoci, a ne zna kako.
Ja znam sto bih ja savjetovala svakom tko bi meni dosao sa takvim problemima - rekla bih mu: prestani kukati i poduzmi nesto po tom pitanju, nesto konkretno. No, kada se o meni radi, nisam to u stanju. Muz kaze da prestanem pokusavati objasnjavati ljudima kroz sto smo mi prolazili kao neku vrst opravdanja za moje sadasnje stanje. Kaze da se i ovako ljudima tesko uziviti u necije probleme, kada imaju preko glave svojih, pogotovo sto nitko, ama bas nitko od ljudi (sva sreca) koji nas okruzuju nisu imali takvih iskustava sa tako tesko bolesnim djetetom. Ja ne uzdizem nasu bol iznad nicije tudje, niti smo mi iznimka. Svacija bol, svacije breme je njemu samom najteze. Samo pokusavam pronaci neki modus koji bi meni pomogao da se izvucem iz svega, trgnem i dignem glavu.
Anti-depresivi, a la Praxiten, varljivi su. Prosla sam kroz fazu kad bez njih nisam mogla disati od boli u prsima, ali hladne glave odlucila sam ih samo primjenjivati kada me nesto strese, ne kao auto-terapiju kojoj ne vidim kraj. Taj osjecaj opustenosti je lazan, naravno da ne uklanja problem, kada popusti Praxi, problem i strah je jos uvijek tu, ako ne i jaci. I onda...cemu???
Voljela bih kada bih se npr. mogla promatrati sa strane, samu sebe, onako nepristrano...bas me zanima sto bih sama o sebi zakljucila, u sto sam se to pretvorila. Dosla sam u fazu kada mi je svaka moja fotografija odbojna, ne volim se gledati na slici, bolno svjesna kako ce mi neki trenuci ostati nezabiljezeni, bez mene, kao da nikada nisam postojala u zivotu mojih najdrazih, kao da sam samo neka sjena koja drzi fotoaparat i ciji lakat se odrazava na nekom zidu, obris.
Naravno, nije samo vanjski izgled u pitanju, niti moja tastina. Na fotografijama se vidi moje lice, oci. Umorne crte. Osoba koja je ostarila do neprepoznatljivosti, dubokih bora i linija koje nisu bile na celu zadnji put kada sam se preispitivala pred ogledalom. Pricam o sebi....
Ali, zapravo, ja ne volim patetiku i uzasno me uzrujavaju osobe koje se patetikom, mozda i nesvjesno, sluze da bi izazvale neke emocije kod drugih...Nadam se da ja nisam postala takav jedan jadni izgubljeni slucaj, zdrobljena pojedinka...
Stvarno se nadam..
Poljubac.
