Life in Amsterdam
ponedjeljak, 27.10.2008.
Sunce na prozorcicu...
Buduci se nisam javljala neko vrijeme, iskoristila sam tu " pauzu" da opet malo procitam vase dragocjene komentare. I toliko sam se opet osjetila poniznom pred svom vasom paznjom, paznjom ljudi koje nikad nisam vidjela niti cula, uistinu iznenadjena takvom toplinom i brigom nepoznatih ljudi. U tom trenutku sjetila sam se jedne posvete iz mog davnog, gotovo zaboravljenog spomenara : " Prijatelj ti onaj nije tko se na te slatko smije, vec onaj tko u nevolji pokaze da te voli"..Eto, prijatelji, ovo je bilo posveceno vama. Hvala vam.
Pikula i Pikulina vec mjesec dana idu u skolu. Ludi su za skolom. Uz male prilagodbe, oboje su iznenadjujuce dobro primljeni od djece, a i oni su se dobro " uklopili" iako pomalo sepaju sa jezikom. Razredi su relativno mali, pa se uciteljica moze posvetiti vise djeci. Uprava skole pokusala je organizirati predavanje za roditelje djece iz Pikulinog razreda o Pikulinoj bolesti, jer neki roditelji misle da je Pikula zarazan i da ga se ne smije dirati ili jako malo znaju o leukemiji pa ne znaju objasniti svojoj djeci sto je to bilo sa Pikulom i zasto ga dugo nije bilo u skoli. Ali, odustali su od te namjere jer Pikula ne pokazuje nikakve znakove bolesti, pa je ostalo malo nejasno da li bi trebalo roditelje i djecu uznemiravati nekim strasnim cinjenicama i opisima bolestine koja je nejasna i nekim roditeljima a kamoli malim mrvicama od 5 godina. I tako smo sada, sto se edukacije o Pikulinoj stasnoj zvijeri tice, na " stand-by". U medjuvremenu smo uspjeli i nase pikulice cijepiti, i nisu bas nesto burno reagirali, ali Pikula mora jos na docjepljivanje jer nije mogao bas sve odjednom primiti, bilo bi previse.
Pikula je osvojio dva djevojacka srca u skoli: malu Sanne, plavokosu djevojcicu sirokog osmjeha i malu Nuhamin, crnu djevojcicu glavice pune pletenica i osmjeha koji otapa ledene polove. Te male curice pomazu Pikuli da se skine za sat tjelesnog odgoja: jedna mu skida cipele i carapice a druga mu u isto vrijeme skida majcu, a moj Pikula sjedi mudro poput Solomona, tajanstveno se smjeska i vidno uziva u paznji koju mu te dvije djevojcice poklanjaju. Naime, skuzile su da mu ponekad treba pomoc, pa su se ponudile da mu pomognu, te dvije male vile dobrog srca. Danas je odnio kovertu u koju je stavio papir na kojem je nacrtao puno malih srdaca i to je odlucio darovati Nuhamin, a sutra ce nesto smisliti za Sanne :) Nuhamin je vristala od radosti, pokazivala je taj papiric svima, mami, braceku, uciteljici, a Pikula se opet tajanstveno smjeskao a la " Bond, James Bond" i pravio se kao da ga se to ne tice.
Pikulina je u tih mjesec dana nasla kandidata za zenidbu, jednog Fadela, koji je dolazi posjecivati pod odmorima jer nisu u istom razredu, koji stalno pita za nju, pa je odlucila udati se za njega tako da moze dobiti/kupiti macu, jer mi, njezini roditelji, to ne mozemo dopustiti zbog Pikule, pa se onda ona udaje da bi imala macu :)
Shvatila sam da sam na blog isla uglavnom kada se nesto zastrasujuce dogadjalo sa Pikulom. Zapravo, na to me upozorio Muz, koji je isto tako rekao da bih trebala ipak malo vedrije pisati, primjerice kada se i nesto lijepo dogadja, tako da nisam uvijek tmurna kao vrana. Ali, ja ne bih bila ja, kada ne bih zbog neceg strahovala, pa tako danas strahujem od Pikulinog kaslja. Da objasnim, Pikula kaslje vec nekoliko dana onako duboko, suho. I da ne pomislite da od buhe stvaram slona, takav kasalj je natjerao lijecnike u sijecnju ove godine u Utrechtu da mu u pluca ustrcaju vodu i da je ponovno isisaju da pronadju infekt, nakon cega je moj Pikula zavrsio u komi na intenzivnoj njezi jer su mu kolabirala pluca takoreci " od vode". E, moj Pikula ponovno kaslje na takav nacin i ne mogu se bas ponasati kao da se nista ne dogadja. Pomalo uznemirena otpratila sam ga danas u skolu i dok sam sjedila na maloj stolici u njegovom razredu i citala mu slikovnicu, slusala sam njegovo kasljanje sa strane ledja jer mi je sjedio u krilu i prolazili su me trnci od straha. Nadam se bespotrebno. Ali, od kakofonije dvije vrste kaslja u stanu tesko je pobjeci, jos kada se pridruzi moj kasalj od cigareta, postajemo veselo drustvo kasljaca okruzeno papirnatim maramica, uglavnom iskoristenim, porazbacanim uokolo, a ponekad nam se pridruzi i Muz sa kihanjem " u dalj" . Nama uistinu nikada nije dosadno.
Pikula sada uglavnom ide jednom mjesecno na kontrole. Alterniramo izmedju Amsterdama i Utrechta. Lijecnica iz Amsterdama nije bas bila presretna sto je Pikula ponovno na " njenoj grbaci" jer sada ona mora biti prisutna kontroli, prije je to uvaljivala svojim asistentima. Ujedno, laboratorij u Amsterdamu nije tako brz i efikasan kao onaj u Utrechtu, pa krvnih rezultata nema do kasno popodne, kada je Pikula vec doma, pa se cijela konzultacija odvija preko telefona, sto bas i nije najpozeljnija metoda. Ne volim kada ne mozemo gledati lijecniku u oci kada nam priopcava pluseve i minuse u Pikulinoj krvi.
Ali, sto je najvaznije: Pikula je sretan !!!! I Pikulina je zivnula, konacno se moze igrati sa Pikulom na svom nivou, onako polu-divlje i razigrano.
To je najvaznije....
Voli vas mama iz Amsterdama....
