Life in Amsterdam
četvrtak, 23.08.2007.
Kobni cetvrtak...
Danas je cetvrtak. Znam da sam obecala nastaviti sa iznenadjenjima sa ljetovanja, ali nije mi do toga jer mi opet stoji knedla u grlu.
Pikula je danas bio na prvom pregledu poslije dva mjeseca. I nije dobro. Smrsavio je gotovo jedan kilogram (ja sam si to objasnjavala pojacanom aktivnoscu jerbo dijete je bilo po cijele dane vani), imao je tu i tamo povisenu temperaturu (ja sam si to objasnjavala tjelesnom reakcijom na vrucine koje su vladale u domaji), a da bi sada ispalo (kako kaze njegova lijecnica) da su mu krvne vrijednosti slabe, ali (citiram): ne trebate zbog toga razbijati glavu i provoditi neprospavane noci, to je njega napao neki virus (koji-ne znaju), i njegov organizam se bori protiv toga, usporeno i mucno, dugotrajno, on je zbog toga izmucen, zbog toga mu se spava pa padne u san za stolom sa glavom u tanjuru, zbog toga je placljiv, i dodjite vi za svaki slucaj jos slijedeci tjedan da ga opet piknemo i provjerimo..ali stvarno se ne trebate zabrinjavati..(citat gotov).
Naravno da sam briznula u plac. I naravno da su mi se noge odsjekle. I opet se brinem zlokobnog, prijeteceg suljanja te bolestine. Povratka. Njen glas je bio vedar, u stilu "lako cemo".
Znam da bi sad neki rekli da pretjerujem, da su ga proglasili zdravim i da je sad to normalna reakcija kao i kod svakog drugog zdravog djeteta koje napadne neki virus, pa mu "padne" krv, samo sto roditeljji ne trce doktoru zbog svakog smrkavog nosa i ne vade krv djetetu a da bi se vidjelo da ga je nesto napalo. Stave cepic u guzu i gotovo... Samo sto ja nikad ne pretjerujem. Pusem doduse "na hladno" ali sve to u svrhu "bolje sprijeciti nego lijeciti". Pogotovo kod Pikule. Lakonski ton nase lijecnice ne mogu prihvatiti, cak mi se doima kao neprofesionalan, zato jer svoje lakonstvo nije potkrijepila razuvjeravajucim argumentima, usporedbama itd..a da bi bilo utjesno i smirujuce. Sve je ostalo visjeti u zraku do slijedeceg tjedna. Pikuli kao da nedostaju ti tjedni pregledi. Navikao se, jadan, pa mu ta svakotjedna mucenja i nisu bila neki problem. Kada sam mu prije dva mjeseca objasnjavala da sada nece trebati ici svaki tjedan kod doktora, pitao me : " A sto ce biti sa CliniClownsima, kome ce oni sada pjevati i svirati, sto ce raditi teta Roli (medicinska sestra)?"' Rekla sam mu da jos, nazalost, ima bolesne djece kojima trebaju klaunovi i teta Roli. On se na to rastuzio, ali smo ga utjesili skorim odlaskom na more. Sada mu nikako nije jasno kako mora opet u bolnicu i to ponovno slijedeci tjedan...pa se opet rastuzio.
Muz mi je rekao da ne placem, da me djeca takvu cemernu ne vide i da ce sve biti u redu. Zatvorio je vrata od kuhinje, ali, bah, zaboravio da su vrata staklena, pa su se djeca zalijepila nosicima na staklo i znatizeljno gledala sto se zbiva. Virila sam Muzu preko ramena, gledala sam ta nasa dva mala stvorenja, otvorenih ociju u cudu i sama rekla sebi da nicim, ma ama bas nicim ne smijem ugroziti njihovo zdravlje, njihovu dobrobit, njihovu buducnost...
Valjda ce, kako kaze moj Muz, biti bolje, mozda vec slijedeci tjedan.
A buduci sam se naspavala na ljetovanju, mogu sada tjedan dana ostati nocu budna i brinuti. Prava sitnica !!!!
