Life in Amsterdam
petak, 04.05.2007.
Sasave kornjace..
ime je slagalice koju su klinci dobili na poklon. Moras pronaci glavu i rep kornjace i spojiti ih...
Upravo tako smo se mi svi osjecali proteklih dana. Kao sasave kornjace kojima se nije mogao pronaci niti rep niti glava. Nekako smo izgubili kompas, vezu sa stvarnoscu, nekako je sve izgledalo kao neki kosmarni sasavi Disneyland, sve u sarenim lizaljkama, secernoj vati, nebu bez oblaka, sve protkano najfinijom svilom djecjeg zvonkog smijeha....Do danas...
Danas je moj Pikula bio na prvoj kontroli poslije prestanka kemoterapije. Ne znam sto sam ocekivala, nisam se mogla pouzdati u svoje osjecaje, nekakav praiskonski, primarni nemir mi je kolao u zilama, nisam mogla spavati od ocekivanja " neceg"...Moje dijete je, kao i obicno, sasvim mirno prihvatilo odlazak u bolnicu, iako je vec mislio da vise nikad nece, ali mu prije mjesec dana nismo htjeli probusiti sarene baloncice da to jos nije sve gotovo. Njemu je tada bilo glavno sto mu skidaju " slamkice"....
No, danas je nama puknuo taj sareni baloncic. Spustili su me na zemlju, tresnula sam onako jako, tvrdo. Sama sam si kriva, dopustila sam da me ponese ushit gotove terapije....
Pikulin imuni sistem je strasno nizak. Znaci da je lako podlozan svemu, od propuha, prehlade do ozbiljnih infekcija..Organizam mu se jos ne bori, nije ojacao. Stovise, nize su vrijednosti nego sto su bile prije..Lijecnica nas uvjerava da je to ocekivala, ali joj se u glasu osjecalo neko razocaranje..Svjesna sam toga da moje dijete jos nije zdravo i da slijedecih (bar) pet godina moram gristi nokte i cupati kosu..ali..toliko sam vjerovala da ce nas lijecnica docekat ozarena lica..zapravo, sve sto je rekla je da ga sada mora cesce kontrolirat, da moramo zvati bolnicu direktno ako dobije temperaturu i da je Pikula jos uvijek u protokolu ( a nije) dobio bi odmah imuno ili gama globulin (krvni preparat koji " bilda" oslabljene krvne vrijednosti). Ali, buduci Pikula nije vise " protokoliran" , ona mu zasad ne bi davala te globuline , jer nuspojave bi mogle biti nepovoljne.
Postavila sam si previsoke kriterije. U toj velikoj zelji da mi kazu da je ta dugotrajna terapija odavno bila samo formalnost, da se zadovolji " forma", da je Pikula zapravo najzdravije ex-leukemicno dijete kojeg su oni vidjeli, nisam vidjela mozda nesto sto je bilo kljucno. Neki alarm koji bi mi javio da ne napuhavam svoj balon od sapunice prerano...I da me danasnji hladni tus zapravo ne bi trebao iznenaditi. To je toliko nepredvidiva bolestina...Predbacujem si da sam mjesec dana bila " slijepa", da sam mozda morala opreznije prihvatiti tu euforiju, samu sebe prizemljivati...
Pikula je svima, do danas, govorio kako je ozdravio. Danas sam ga cula da Pikulini, koja ga je u igri gurnula, kaze: " nemoj me gurati, vidis da sam bolestan"...Zabolilo me srce, presjeklo negdje u sredini, htjela sam ga zgrabiti i objasniti mu da to nije istina, ali...ne mogu mu to reci. Jer vidi dijete, cim kihne, ja jurim sa maramicom, pipam mu celo, guram mu toplomjer u uho, osluskujem disanje, pregledavam mu tijelo da nema petekije (crveno-plave tockice koje se pojave na kozi ako stanice ne dobijaju dovoljno kisika, pa odumiru)...Pokusavam se obuzdati, radim ja to sve naoko " nonsalantno" onako polu-seretski, ali njegove antene me pronalaze....
Nisam plakala. Obecala sam sebi da necu. Stavila sam se u stanje hibernacije do slijedece kontrole. Slijedecih mjesec dana opet cu biti u kosmaru, ponasat cu se poput robota, ocekujem opet neprospavane noci. I bolove. U dusi. Unutra.
A djeci cu se smijesiti...ko sasava kornjaca...
