Life in Amsterdam
četvrtak, 22.03.2007.
Muke po Sizifu
Umorna sam.
Umorna sam biti hrabra. I taman kada pomislis da je sve nekako doslo u normalu, lupi te nesto sa strane. I umorih se smjesiti se svijetu. A unutra krvarit, plakati, boriti se sa zlim nemanima uzdiglih iz nesanice, bezbrojnih pitanja i neizvjesnosti. Danas sam ibis, uzdizem se iz pepela, da bih sutra opet zavrsila u tom istom pepelu, prljavija i nesretnija nego dan prije.
Opet me danas okovao led. Ustanovili su u bolnici da Pikula ima vec cetiri mjeseca (!!!!) ostecenu jetru. Dakle, jetra mu ne funkcionira dobro, taj filter koji preradjuje sve te otrove je ostecen. Tako da ne preradjuje kako bi trebalo. Ne znam vise sto da mislim. Da li da krivim lijecnike, koji nisu reagirali na vrijeme ??? Da li da krivim sebe, da nisam mozda vise inzistirala na detaljnijim izvjescima od lijecnika. Ali, dakako, nisam mogla znati da nesto nije u redu. Svaki put mu se kontrolira jetra u bolnici na opip. I svaki put su rekli da je sve u redu. Slucajno danas padne pogled na kompjuter u bolnici i tamo crno na bijelo pise da su povecane neke jetrene vrijednosti. Na upit sto je to, odgovor: Ah, da, to vam je jos uvijek u granicama normale, iako su vrijednosti iznad normale !!!?????? I sad, sto ???
Meni je dobro poznato da je jetra organ koji se obnavlja. Ali, taj napad svim vrstama otrova kod mog djeteta traje vec dvije godine...koliko ce trebati toj jetri da se obnovi, i to ako ? Ne bih zeljela zvucati kao neki fatalist, ali me uistinu u takvim trenucima hrabrost napusta, odsjeku mi se noge od straha. Zar nije dovoljno ovo kroz sto sada prolazi ?? Zar mora doci jos nesto, jos neka bolestina, jos neka muka ?
Mislim da su nas trebali obavijestiti, da su nam bar trebali reci da je to ustanovljeno. Oni su to znali jos prije cetiri mjeseca. To potvrdjuje moje sumnje da nas, strance, jos uvijek smatraju nekom nizom vrstom, tj. vrstom nize inteligencije, pa sto bi nas uopce o takvim stvarima obavjestavali kad je to , valjda, dio tretmana na koji mi nemamo bas puno utjecaja. A mi bismo, naravno, voljeli znati sto nam se sa djetetom dogadja. Mislim da to nije nerealno ocekivati da su lijecnici ovdje da bi ujedno i nas obavjestavali o napretku u tretmanu ili o nekim nazadovanjima ili o bilo cemu vezanom za djetetovu bolest. Ako nekom alkoholicaru ustanove cirozu jetre, a ne kazu mu, on ce i dalje piti i na kraju otegnuti papke. Smatram da to nije samo propust, to je neobazrivost i nepostivanje elementarnih prava roditelja, kao i djeteta. Smeta me sto su to banalizirali, u smislu kao: ma to vam nije alarmantno, sto zbog toga dizete paniku...Kako nije ??? Da stvarno slucajno nismo pitali sto to stoji na ekranu, pitanje da li bi nam uopce rekli...
Pokleknes. Taj umor koji ti se siri ekstremiteitma nije samo fizicki. To kao neka ogavna meduza plazi po tebi, u tebi....Potpuno te onesposobi. I zato kazem da nisam hrabra. Nisam olicenje Majke Hrabrosti. Slomim se tako, izvana i iznutra. Suze su mi postale svakodnevica. Otvorim se pa se zatvorim, kao skoljka.
Danas je ujedno strasan dan za jos jednu osobu koja mi je jako draga. I koja, kao i ja, mora biti hrabra. Uvijek to: mora, mora....Tiho, u mislima...znam....
Voljela bih kad bih mogla imati oklop. Iznutra. Izvana nije vazno, izvana nek me sibaju bure, nek me okrece vjetar, hodat cu kroz trnje, po zeravici...ali iznutra, izmucena do boli, iznutra mi treba stit.
Na moje Pikulice odnedavno gledam sasvim drugacije. To vise nisu bebe, to su mali ljudi. To su njihovi izrazi na licu, kretnje. Oni su uistinu nasi produzeci..umanjeni, ali iskonski. Pokusavam upamtiti sve njihovo, kako izgledaju, sto govore..svjesna da sam si zadala gigantski zadatak. Uopce ne znam otkuda ta potreba da sve njihovo ugraviram u svoje ocne jabucice. Mozda nesvjesno pokusavam nadoknaditi dane kada sam bila poluslijepa i u magnovenju, automatizirana do boli i nisam obracala dovoljnu paznju na njihovo JA ... samo na ono sto trebaju, a ne sto su....A to su djeca koja su toliko toga prozivjela u svojim malim, kratkim zivotima..Pikulina je neizravno takodjer su-bolesnik, i ona trpi zbog nekih stvari...djeca to nisu zasluzila, nikako, i zato ih sada graviram u moj pogled, moju dusu. Da opet ne zaboravim. Ne smijem....
