Life in Amsterdam
srijeda, 07.03.2007.
Uzdah i kotrljanje ocima...
Ja sam jedna, vjerojatno, jako brzo iziritirana mama. Planem, pa se ja i ugasim, al mi treba vremenaaa.
Ulazim ja tako sa svojom mladuncadi u tramvaj i zaskiljim na jednu veeeliku naljepnicu pokraj konduktera..i pomislim " Uspjelo im je !!!! " Naime, ostvarila se prijetnja jednog konduktera prije par mjeseci da cemo mi majke sa kolicima " vidjeti svog boga".
Prvo nisam kuzila kaj to kondukter mrmlja sebi u bradu. Pa sam naculjila usi i okrenula se prema njemu. A on meni, niti pet, niti sedam, veli: " Gospodjo, zasto ste usli sa kolicima u tramvaj kad vidite da je guzva?? Trebali ste pricekati sllijedeci." Ne moram napominjati da mi se zurilo, da ovdje tramvaji i nisu tako redoviti kao npr. u Zagrebu :) i da sam bila sa duplim-kisobran kolicima koja su bila puna, sto dvoje djece od kojih je jedno toliko bolesno da nije moglo hodat, sto stvari iz nabavke jer sam bila u ducanu. I dok sam ja tako blentavo buljila u njega, pokusavajuci ispentati iz sebe neko objasnjenje i opravdanje, u pomoc mi je priskocila jedna bakica koja je tak oprala konduktera koji je odmah zacepil. Osim kaj je meni onak otresito pokazal sa rukom da se moram probiti prema sredini tramvaja, sto je dakako, sa duplim kolicima, nemoguce. I tako sam ja ostala stajati, praveci se ludom, a on meni, onak samilosno, polu-prijateljski veli: " OK, ostanite tu na mjestu za invalide, ali ako dodje netko sa invalidskim kolicima, morate van !!!' Nije rekao da se onda moram malo pomaknut, nego da moram izac van !!!! A najvise me raspistoljilo sto je opet poceo mrmljat u bradu: to bi trebalo zabranit, to tako vise ne moze, pa kako one misle se tako vozit itd....I naravno shodno tome, valjda je to bila akcija nezadovoljnih kartodrapaca, a mozda su i strajkali, osvanula ona famozna naljepnica na prozoru. Kaze (slikovno i tekstualno): Svi koji ulaze sa kolicima, moraju doticna kolica sklopiti. Ako nije guzva, dozvoljava vam se koristenje mjesta za invalide, koje morate ustupiti invalidu ako koji udje, i u tom slucaju morate sklopit kolica. Da se razumijemo i da se krivo ne shvatimo, nemam ja nista protiv posebnog mjesta za invalide. Dapace, bila sam ugodno iznenadjena kada sam to vidjela, jer to nije samo sjedalo, to je bas prostor za invalidska kolica. Ali, pokusajte si zamislit situaciju:
Vozimo se tako moja djeca i ja, kolica uredno, skupa sa djecom, smjestena u pretinac za invalide, nikom na putu. Odjednom ja spazim na nadolazecoj stanici osobu u invalidskim kolicima. U panici, naredjujem Pikuli i Pikulini da izadju iz kolica, otkopcavam sve moguce kopce na kolicima, uzimam u brzini sve sto se nalazi ispod kolica, u onim mrezicama, pazim ujedno da nitko od mladuncadi ne padne na pod, uzimam mog nehodajuceg Pikulu u narucje, stavljam sve one vrecice ne znam gdje, valjda u zube, sklapam (vec) punih ruku i nogu kisobran-kolica i bjezim, onako natovarena, prema sredini tramvaja, da napravim mjesta za osobu u invalidskim kolicima. I sve to u jedno 50-60 sekundi, dok tramvaj ne stane i otvori vrata.
A meni, u principu, neugodno, svakom od tih kartodrapaca, da cijeli tramvaj cuje, govorit da je i moje dijete u neku ruku invalid (nadam se, samo privremeno), jer onda moram objasnjavat kaj mu je. Uostalom, kaj se to kartodrapca tice. Ja sam svoju kartu posteno platila. Pa nemrem se sa djecom i kolicima na pulferu vozit. Ali zato nemaju nikakvog prigovora na sve vrste cetveronozaca koji se raskelje preko, inace jako uskog, prolaza izmedju dva reda sjedala, pa onda izbezumljene majke sa djecom na ledjima i kolicima u iskezenim zubima, stari ljudi sa stapovima, invalidi i ostali moraju preko njjih preskakat. Ne daj boze da mu stanes na sapu ili rep. Ili zarezi on ili vlasnik.
Zakljucak - Nizozemci vise vole zivotinje nego djecu.
Nije to prvi put da psujem tramvajce. Jednom sam isla sa Pikulinom, koja je jos bila nesigurna na nogicama, u posjet braceku u bolnicu. Dakle, opet natovarena kao deva. Pikulina, kolica, velika torba sa potrepstinama za Muza i Pikulu, skuhana dva rucka u plasticnim piksama, i kojekakvo voce, te torba od Pikuline sa pelenama, flasicama itd...Nekako smo usle u tramvaj, ali treba sad izaci. Ovdje tramvajci voze ko ludi, kotrljaju se ljudi po tramvaju ko krumpiri, ali nitko ne protestira. Osim nas, zaostalih iz nekih tamo zemalja kojima niti ime ne znaju. I za koje misle da nikad nisu vidjeli tramvaj, a kamoli se u njemu vozili. Stane tramvaj, ja pokupim Pikulinu sa poda, rasipane narandje i ruckove (srecom, neprolivene, ali ispale iz vrecice) i pokusavam Pikulinu spustiti ispred mene na stepenicama. Pikulina se smrzla od straha i stane, ne mice. Ja je molim i ona konacno popusti, pocne se spustati, dijete na nogostupu, drzi me za ruku A TRAMVAJ ZATVARA VRATA I KRECE !!!!! Vrata pricepila moju ruku sa Pikulinom na kraju, ja na pola stepenica, kolica torbe i ostali bakraci na vrhu stepenica....I nitko da mi pomogne, bar da vikne vozacu !!! Vristim ja, vristi izbezumljena Pikulina vani, sve se tumba, a tramvaj i dalje vozi....Odjednom priskoci jedan mladic, stisne alarm kocnicu, tramvaj stane kao ukopan, ja padnem, poljubim zatvorena vrata i izbezumljenih ociju kroz ta mala stakalca trazim Pikulinu, da nije pod kotace ???? U tom momentu, kada su se vrata otvorila, nisam znala da li da placem, smijem se, jer Pikulina ziva i zdrava, doduse uplakana i potresena, ali u jednom komadu. Ostatak moje prtljage nije bio u jednom komadu, ali dobro...Tu bi se zapravo, prica zavrsila, jer tramvaj je naravno odjurio, nit pisma nit razglednice..ali, ne lezi vraze...Pri povratku iz bolnice, jos uvijek sva izmikana od soka, DOGODI MI SE ISTA STVAR !!! I sto je tragikomicno - isti vozac !!!! Taj put sam bila malo opreznija, pa sam uzela Pikulinu u narucje, ali su vrata pricepila mene i dijete zajedno, dok su kolica ostala na vrhu stepenica. Ja vristim, ali mi glava i dijete vani, pa me vozac ne cuje....Ovaj put mi i opet pomogla bakica koja je skocila vozacu na pregradno staklo, lupila stapom i sasula na njega hrpu uvreda !!! Izasla van, drhteci, pipala dijete da li ima sve dijelove, dijete opet u soku, place..valjda ne bude imalo trajne posljedice u vidu paranoje od tramvaja...Doduse, za sada ne pokazuje, ali tko zna, mozda pati od "odgodjene traume" pa odjednom prolupa, sa svojih 6-7 godina, pridje kartodrapcu i pocne ga lupati sa njegovim stambiljom u celo, i to tako jedno 20-30 puta. Dok ga cijelog ne postambilja.
I tako ja krenula u ratni pohod protiv tramvajaca. Ali moram vam priznat, oni su jaci !!!! Da li da zakopam ratnu sjekiru, priznam poraz i krotko nastavim voznju tramvajem, ili da se pretvorim u komandosa tipa Ramba koji ce zaskakivat tramvajce u bordo uniformama i gadjat ih trulim paradajzima i jajcima ??? Nisam pametna....
