Life in Amsterdam
petak, 09.02.2007.
Svakodnevica..
Rekla sam Muzu da sam otvorila blog. Nije bio bas previse zainteresiran. Ustao je od stola i rekao - Ti bar imas o cemu pisati - vjerojatno aludirajuci da sam nekad davno bila prava skribomanka, zatrpavajuci ga pismima od sest do osam stranica, gusto ispisanih. Mislim da se pita kako imam vremena uz Pikulinu i Pikulu uopce sjest za komp, a kamoli pisat. Ali nije to naglas rekao. I bolje. Ponekad mislim da cu eksplodirati. Izgubljena u djeci, nemam vremena za sebe. Pikula mi danas izgleda losije, nije bas spavao, nastupila je njegova nesanica koja je posljedica jednog lijeka kojeg dobija periodicno. Podocnjaci crni, obrazici bijeli. Cendrav je, nekakav pokunjeni. Pikulina to osjeca i bas onda inzistira na igranju, a on nema snage. Htio bi a ne moze. I to ga dodatno frustrira. Danas su nam bile u posjeti tete-dobrovoljke iz organizacije Opkikker, koje se raspituju o stanju malih bolesnika i kako ih mogu razveseliti. Pikula je na hrvatskom objasnjavao kako je on bio celav ali da mu sada malo kosa raste, a one su samo blijedo gledale, naravno ne razumijevajuci ama bas nista, a moje jadno dijete se uzivilo. Pricao je on jos kojesta, ali nismo stizali sve prevoditi. Za to vrijeme Pikulina je pokazivala svoje rajfove, krune za princeze, izvukla sve ogrlice, nakit...skuzilo dijete da nisu radi nje dosle. Muz je uglavnom sutio dok sam ja mljela. Fale mi ljudi. Fali mi zensko drustvo, klafranje, ogovaranje, kavice..fali mi normalan zivot....
