Obozavam miris svoga grada, slan i ostar,sto uvlaci mi se u nosnice dok setam po predivnim pulskim plazama.
Obozavam biti doma,u svojoj sobi,u samo svoja cetiri zida (da zidovi mogu pricati...).
Ne skidam osmijeh s lica,dan mi je ispunjen od trenutka kad otvorim oci do trenutka kad ih na nekoliko najljepsih sati sklopim (jedino dok spavam ne prolazim,u svakom slucaju ne svjesno,kroz sve one sekvence o kojima jos uvijek nisam i vjerojatno necu ni pisati).I pustam da vrijeme ucini ono sto treba uciniti,odustala sam od nastojanja da mu se usprotivim.Tako sam naucila,tako su me naucili.
Pisala sam blog jos prije dvije godine,ali onda sam prestala jer ne mogu pisati kad sam tuzna (mogu,ali ne zelim nikoga opterecivati depresivnim mislima koje onda zapisujem,niti se na taj nacin oslobadam boli.Ako me boli,onda me boli i toga se jednostavno ne mogu rjesiti). Zato ne zelim vise biti tuzna jer 359 dana u godini pokusavala sam sirokim osmjehom i nije-me-briga stavom prikriti golemu prazninu koju sam nosila u sebi i sada pokusavam tu prazninu ispuniti,zato ne zelim biti tuzna.
Svaka tri mjeseca na nekoliko dana skupe se svi moji prijatelji (cak i oni koji se prave da su mi prijatelji) i tih nekoliko dana svi smo zajedno i tih nekoliko dana uzivamo i smijemo se i smijemo. I nitko ne spominje ponovni odlazak jer,kada smo zajedno svima nam se to,na trenutke,ucini dalekim.
U kojem god sam trenutku pristala na manje od onog sto sam trebala,pozalila sam. Zato vise ne pristajem na manje.
Najvise me mogu isprovocirati cinjenice koje naknadno saznajem. (Zapravo,prividno me isprovociraju,ustvari se uvlace u mene i rade sto zele od mene jer znaju da se iznutra ne mogu braniti.)
Toliko sam puta pogrijesila u svojim postupcima,da vise nisam sigurna cinim li ispravno kad grijesim i grijesim li kad cinim ispravno?
Vise se ne zavaravam. Ako nesto nije u redu,onda nije.
Nekad se nisam mogla odluciti zelim li rijeci ili su mi vaznija djela. Sada znam da
zelim oboje.
Tek kad sam pocela razlucivati sto su mi prioriteti,mogla sam se posvetiti onim stvarima koje mi to nisu (a jednako su vazne).
Sitnice imaju izuzetnu vrijednost i puno su vaznije od velikih stvari (velika stvar potice veliko odusevljenje koje potom splasne velikom brzinom).
Ne pokazujem da me boli,ono sto me nebi trebalo boljeti (a boli).
Najcesce neznam prepoznati trenutni trenutak koji odgovara trenutnim trenucima (zbog toga ono sto sam uistinu htjela izmakne mi iz ruke,trenutno,ponekad trajno).
Pitam se...ponekad...je li ono sto zelimo zapravo samo potreba. Potreba da se iskazes,potreba da budes voljen,potreba da dobijes priznanja za ono sto cinis. Ili?
Svatko pronalazi nesto u cemu uziva i radi to s ljubavlju,ako zna da je dobar.A dobar mozes biti jedino ako je konkurencija oko tebe dovoljno jaka,da te potakne da budes jos bolji. Nije li tako? Nitko nece raditi nesto ukoliko ne postoji mogucnost da u tome bude najbolji. Priznanja su,naime,potrebna. S druge strane,postoji dobrovoljni rad,onaj koji se ne placa,onaj koji "radis za djabe" rekao bi S. Potaknuo me na razmisljanje nas jucerasnji razgovor u kojem sam mu spomenula da sam pozvana na dogovor za volonterski posao. Volim volontirati i uvijek se rado odazivam na takva zvanja (hmmm...zvanje;volonter...?...) ne zato sto ne volim priznanja,(mislim,tko ne zeli biti pohvaljen?) vec iz razloga sto,ako cinim nesto bez novcane ili bilo kakve druge naknade osim osmijeha na licima onih zbog kojih to cinim,priznanja mi nisu potrebna. Ne postoji konkurencija, ne postoji neodobravanje,ne postoji potreba da budes prvi. Volontiranje je jedini oblik rada koji je potaknut iskljucivo dobrom voljom i suosjecanjem,to je jedina vrsta posla koju obavljas za druge i nikada ti nije tesko. I want to give you some good good loving, zato to cinim.
Nevjerojatno,jutros sam se po prvi puta otkad studiram u Zagrebu, probudila u sedam. Pogresno zapravo,budila sam se i dosad u sedam ali...znate vec kako to ide...vani je hladno,krevet je mekan i topao...i nekako uvijek pred svitanje imam najljepsi san...Dakle,probudila sam se u sedam i USTALA sam u sedam (morala sam to uciniti svjetlosnom brzinom jer,bila je dovoljna jedna sicusna nano sekunda da se predomislim i nastavim bezbrizno tonuti u zaborav vlastitog postojanja). Jednakom brzinom kao sto sam ustala,morala sam se i oblaciti,jer jos uvijek je postojala nedoumica u mom jutarnjem nefunkcionirajucem mozgu,cak i kad sam s knjigama pod rukama i izasla na hladnu mokru ulicu jos uvijek nisam bila sasvim sigurna da se to dogada. Jasno,ljudi na tramvajskoj stanici nagurali su se poput ukrasa na prekicastom bozicnom drvcu (sto me podsjetilo zasto jutro mjenjam za noc),pa sam se teskom mukom uspjela ugurati u devetku,posebno iz razloga sto se babice naguravaju kao da se dijeli besplatan i kruh i mlijeko i ulje (palo mi je to napamet,naime,svaki odlazak u trgovinu popracen je pricom o poskupljenju cijena).Ostala sam stajati uz prozor u nadi da cu,ako zatvorim oci uhvatiti jos jednu sekundu sna. I nisam shvacala,ili sam odbijala shvatiti,da je pola osam ujutro,da je petak,da je vani hladno i da ja idem u NSB. U nastojanju da zaboravim koliko sam truda ulozila u ovaj cin uskracivanja odmora neuroloskih stanica,pokusavala sam se prisiliti da me francuska povijet ZBILJA ZANIMA.
- 18:27 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
Link posta -
Komentari On/Off
Inspirativni zapisi jedne studentice. 