U kojem god sam trenutku pristala na manje od onog sto sam trebala,pozalila sam. Zato vise ne pristajem na manje.
Najvise me mogu isprovocirati cinjenice koje naknadno saznajem. (Zapravo,prividno me isprovociraju,ustvari se uvlace u mene i rade sto zele od mene jer znaju da se iznutra ne mogu braniti.)
Toliko sam puta pogrijesila u svojim postupcima,da vise nisam sigurna cinim li ispravno kad grijesim i grijesim li kad cinim ispravno?
Vise se ne zavaravam. Ako nesto nije u redu,onda nije.
Nekad se nisam mogla odluciti zelim li rijeci ili su mi vaznija djela. Sada znam da
zelim oboje.
Tek kad sam pocela razlucivati sto su mi prioriteti,mogla sam se posvetiti onim stvarima koje mi to nisu (a jednako su vazne).
Sitnice imaju izuzetnu vrijednost i puno su vaznije od velikih stvari (velika stvar potice veliko odusevljenje koje potom splasne velikom brzinom).
Ne pokazujem da me boli,ono sto me nebi trebalo boljeti (a boli).
Najcesce neznam prepoznati trenutni trenutak koji odgovara trenutnim trenucima (zbog toga ono sto sam uistinu htjela izmakne mi iz ruke,trenutno,ponekad trajno).
Inspirativni zapisi jedne studentice. 