Pitam se...ponekad...je li ono sto zelimo zapravo samo potreba. Potreba da se iskazes,potreba da budes voljen,potreba da dobijes priznanja za ono sto cinis. Ili?
Svatko pronalazi nesto u cemu uziva i radi to s ljubavlju,ako zna da je dobar.A dobar mozes biti jedino ako je konkurencija oko tebe dovoljno jaka,da te potakne da budes jos bolji. Nije li tako? Nitko nece raditi nesto ukoliko ne postoji mogucnost da u tome bude najbolji. Priznanja su,naime,potrebna. S druge strane,postoji dobrovoljni rad,onaj koji se ne placa,onaj koji "radis za djabe" rekao bi S. Potaknuo me na razmisljanje nas jucerasnji razgovor u kojem sam mu spomenula da sam pozvana na dogovor za volonterski posao. Volim volontirati i uvijek se rado odazivam na takva zvanja (hmmm...zvanje;volonter...?...) ne zato sto ne volim priznanja,(mislim,tko ne zeli biti pohvaljen?) vec iz razloga sto,ako cinim nesto bez novcane ili bilo kakve druge naknade osim osmijeha na licima onih zbog kojih to cinim,priznanja mi nisu potrebna. Ne postoji konkurencija, ne postoji neodobravanje,ne postoji potreba da budes prvi. Volontiranje je jedini oblik rada koji je potaknut iskljucivo dobrom voljom i suosjecanjem,to je jedina vrsta posla koju obavljas za druge i nikada ti nije tesko. I want to give you some good good loving, zato to cinim.
Inspirativni zapisi jedne studentice. 