Obozavam miris svoga grada, slan i ostar,sto uvlaci mi se u nosnice dok setam po predivnim pulskim plazama.
Obozavam biti doma,u svojoj sobi,u samo svoja cetiri zida (da zidovi mogu pricati...).
Ne skidam osmijeh s lica,dan mi je ispunjen od trenutka kad otvorim oci do trenutka kad ih na nekoliko najljepsih sati sklopim (jedino dok spavam ne prolazim,u svakom slucaju ne svjesno,kroz sve one sekvence o kojima jos uvijek nisam i vjerojatno necu ni pisati).I pustam da vrijeme ucini ono sto treba uciniti,odustala sam od nastojanja da mu se usprotivim.Tako sam naucila,tako su me naucili.
Pisala sam blog jos prije dvije godine,ali onda sam prestala jer ne mogu pisati kad sam tuzna (mogu,ali ne zelim nikoga opterecivati depresivnim mislima koje onda zapisujem,niti se na taj nacin oslobadam boli.Ako me boli,onda me boli i toga se jednostavno ne mogu rjesiti). Zato ne zelim vise biti tuzna jer 359 dana u godini pokusavala sam sirokim osmjehom i nije-me-briga stavom prikriti golemu prazninu koju sam nosila u sebi i sada pokusavam tu prazninu ispuniti,zato ne zelim biti tuzna.
Svaka tri mjeseca na nekoliko dana skupe se svi moji prijatelji (cak i oni koji se prave da su mi prijatelji) i tih nekoliko dana svi smo zajedno i tih nekoliko dana uzivamo i smijemo se i smijemo. I nitko ne spominje ponovni odlazak jer,kada smo zajedno svima nam se to,na trenutke,ucini dalekim.
Post je objavljen 27.02.2008. u 18:06 sati.