Nevjerojatno,jutros sam se po prvi puta otkad studiram u Zagrebu, probudila u sedam. Pogresno zapravo,budila sam se i dosad u sedam ali...znate vec kako to ide...vani je hladno,krevet je mekan i topao...i nekako uvijek pred svitanje imam najljepsi san...Dakle,probudila sam se u sedam i USTALA sam u sedam (morala sam to uciniti svjetlosnom brzinom jer,bila je dovoljna jedna sicusna nano sekunda da se predomislim i nastavim bezbrizno tonuti u zaborav vlastitog postojanja). Jednakom brzinom kao sto sam ustala,morala sam se i oblaciti,jer jos uvijek je postojala nedoumica u mom jutarnjem nefunkcionirajucem mozgu,cak i kad sam s knjigama pod rukama i izasla na hladnu mokru ulicu jos uvijek nisam bila sasvim sigurna da se to dogada. Jasno,ljudi na tramvajskoj stanici nagurali su se poput ukrasa na prekicastom bozicnom drvcu (sto me podsjetilo zasto jutro mjenjam za noc),pa sam se teskom mukom uspjela ugurati u devetku,posebno iz razloga sto se babice naguravaju kao da se dijeli besplatan i kruh i mlijeko i ulje (palo mi je to napamet,naime,svaki odlazak u trgovinu popracen je pricom o poskupljenju cijena).Ostala sam stajati uz prozor u nadi da cu,ako zatvorim oci uhvatiti jos jednu sekundu sna. I nisam shvacala,ili sam odbijala shvatiti,da je pola osam ujutro,da je petak,da je vani hladno i da ja idem u NSB. U nastojanju da zaboravim koliko sam truda ulozila u ovaj cin uskracivanja odmora neuroloskih stanica,pokusavala sam se prisiliti da me francuska povijet ZBILJA ZANIMA. - 18:27 - Komentari (5) - Isprintaj - Link posta - Komentari On/Off