put u beskraj https://blog.dnevnik.hr/lili30

četvrtak, 26.02.2009.

Priča o učiteljici

Učiteljica je zamolila svoje učenike da na jednom papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena.

Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim prijateljima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici.

Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom.

Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati..."Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale.

Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima.


Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je, "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom.
Tada je rekao, "Mark je vrlo često pričao o vama."

Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda....
Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih prijatelja. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio."

Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao, "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola."

Chuckova žena je rekla, "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album."

"I ja svoj još uvijek imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je."

Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom," rekla je Vicki i primijetila: "Vjerujem da smo svi sačuvali liste".


Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakati.
Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti....


U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti.
Zbog toga bismo osobama koje volimo i koji su dio našeg života na bilo koji način, trebali reći da su nam nešto posebno i važno...

Recimo im to prije no što bude kasno.

Napravimo to već danas. Ukoliko to ne učinimo, propustit ćemo još jednu prekrasnu priliku da učinimo zaista nešto lijepo.

Ako smo prezaposleni i zauzeti drugim, važnijim stvarima pa nam je teško potrošiti par minuta za kazati koju lijepu riječ osobama s kojima živimo, radimo, učimo, susrećemo ih tijekom života, je li to možda prvi put da nismo ništa učinili za sreću ljudi oko sebe?

Razmislimo malo. Žanjemo ono što posijemo.
Što drugima pridonesemo, vratit će nam se. Uvijek se vraća, prije ili kasnije.

Neka ovaj dan bude poseban kao što smo i svi mi posebni, svaki na svoj način... Neka bude barem drugačiji. Neka bude dio korizmenih nakana, ali ne odricanja već ovaj put darivanja. Darujmo lijepu riječ svakome i uvijek kad nam se god pruži prilika za to i ne samo danas,ne samo u vrijeme korizme – neka to bude uvijek.

Pogledajmo ljude oko sebe, u svakom od njih možda čući anđeo, tako tih i sićušan da ga teško primijetimo. Pogledajmo u ljudima njihovu dobru i plemenitu stranu i vjerojatno ćemo tada oko nas vidjeti puno više malih anđela nego što se to možemo i nadati. Svatko, ma kakav god bio, sigurno ima nešto što bi se moglo staviti na listu lijepih misli, nešto na što bi mogli biti ponosni i zbog čega bi bili sretni što su upravo takvi.

Recimo im to danas jer već sutra bi moglo biti prekasno.



26.02.2009. u 14:21 • 26 KomentaraPrint#^

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Veljača 2013 (2)
Srpanj 2011 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (5)
Lipanj 2008 (24)
Svibanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Svibanj 2005 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

gdje sam bila, što sam vidjela i sve lijepo što bih htjela podijeliti sa svima koji ovo čitaju



moj mail za kontakt:
putubeskraj@gmail.com





ARHIVA POSTOVA

Put u beskraj zvan Pariz

Argentina - Brazil

Poruka u ogledalu

Svaki dan života je specijalan

Tegla od krastavaca

Prijatelj

Odvoji vremena

Pismo kćeri ili sinu

Pametni magarac

Vodonošina priča

Ovo bi trebali znati i upamtiti

Kako se nositi s rakom...

Stvari nisu uvijek onakve kakve se čine

Priča o mišu

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Mojoj Ivani

12 životnih fraza

Povratak

Obitelj

Evo me k tebi, moje more

Otok Žut

Bonaca

Vrgada

Aspartam


Ne traži od sunca da uvijek sja - ne može, postoji noć.
Ne traži od čovjeka da živi vječno - ne može postoji smrt.
Ne traži od mene da te ne volim - nemoguće jer postojiš ti.




Linkovi

Banner by:nistasenedogadjaslucajno



Inter-yachting.hr
marijan
Barbara
Dida
poezija duše
pjesma duše moje
Laura
bajkoviti snovi
prorok
sudbino nepoznata
Argine
Dinaja
Smotani
Z.OKI
ljubavnica
bijeli koralj
svašta ali nek je...
Ivan, pjesnik...












NE PITAJ VIŠE

Ne pitaj više zašto te ljubim.
Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more.
Pitaj otkud stiže vjetar proljetni
i bijelom lađom snova tko krmani
kad noć nad svijetom hladne prostre sjene.
Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce.
Znaš li odakle koralj na dnu oceana?
Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti
ali ti živiš daleko od glasa valova.
Tvoja je misao strma pećina
o koju se uzalud razbija moj život.
Ne pitaj zašto te ljubim.
Pristupi k meni! Tužno je moje srce.
Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta
na visokoj planini zaborava.

Vesna Parun





SVJETLOST

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.
Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očma ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Enes Kišević

Kontakt

putubeskraj@gmail.com











AMULETI

Čekam te, srce moje,
nadglasan tišinom,
od sebe samoga proklet.
Iz kojih dubina ovaj glas,
to tijelo tako teško
i čežnja tako stvarna?
Nema više
zamrzlih ptica
na granama
što se otkrivaju,
ni slučajnih prostora,
ni žalosti
u srcu koje te pronalazi.
Okus naranče u toplom svitanju,
tamo iza dobrote što dijeli
kolijevku od prašnog
spomenika ljubavi.
Ono što ostaje na kraju
to je uvijek gorčina
sada gola i stvarna
kao plamen
na kome gore
naivne suze djetinjstva.
Volim darivanja
jer me napuštaju
nalik šljunku
i pijesku sa obala.
Ja sam onaj drugi
a ti već pretvaraš
ruke u ruke
odsutne zauvijek

Zvonimir Golob




GRLICE U ŠUMI

Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.
Ne znam te, reče, u mraku smo dugo
izgubili smo jedno drugo.
Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj i ja nisam ona.
Ne znam te, reče, pokriva te trava
i pored mene netko drugi spava.
Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.
Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.
Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.


Zvonimir Golob




JA TE OBOŽAVAM

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.
U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Charles Baudelaire




SKRIVENA BOL

Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.
Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.
Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.


D.Cesarić