put u beskraj https://blog.dnevnik.hr/lili30

četvrtak, 26.02.2009.

Priča o učiteljici

Učiteljica je zamolila svoje učenike da na jednom papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena.

Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim prijateljima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici.

Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom.

Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati..."Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale.

Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima.


Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je, "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom.
Tada je rekao, "Mark je vrlo često pričao o vama."

Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda....
Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih prijatelja. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio."

Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao, "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola."

Chuckova žena je rekla, "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album."

"I ja svoj još uvijek imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je."

Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom," rekla je Vicki i primijetila: "Vjerujem da smo svi sačuvali liste".


Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakati.
Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti....


U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti.
Zbog toga bismo osobama koje volimo i koji su dio našeg života na bilo koji način, trebali reći da su nam nešto posebno i važno...

Recimo im to prije no što bude kasno.

Napravimo to već danas. Ukoliko to ne učinimo, propustit ćemo još jednu prekrasnu priliku da učinimo zaista nešto lijepo.

Ako smo prezaposleni i zauzeti drugim, važnijim stvarima pa nam je teško potrošiti par minuta za kazati koju lijepu riječ osobama s kojima živimo, radimo, učimo, susrećemo ih tijekom života, je li to možda prvi put da nismo ništa učinili za sreću ljudi oko sebe?

Razmislimo malo. Žanjemo ono što posijemo.
Što drugima pridonesemo, vratit će nam se. Uvijek se vraća, prije ili kasnije.

Neka ovaj dan bude poseban kao što smo i svi mi posebni, svaki na svoj način... Neka bude barem drugačiji. Neka bude dio korizmenih nakana, ali ne odricanja već ovaj put darivanja. Darujmo lijepu riječ svakome i uvijek kad nam se god pruži prilika za to i ne samo danas,ne samo u vrijeme korizme – neka to bude uvijek.

Pogledajmo ljude oko sebe, u svakom od njih možda čući anđeo, tako tih i sićušan da ga teško primijetimo. Pogledajmo u ljudima njihovu dobru i plemenitu stranu i vjerojatno ćemo tada oko nas vidjeti puno više malih anđela nego što se to možemo i nadati. Svatko, ma kakav god bio, sigurno ima nešto što bi se moglo staviti na listu lijepih misli, nešto na što bi mogli biti ponosni i zbog čega bi bili sretni što su upravo takvi.

Recimo im to danas jer već sutra bi moglo biti prekasno.