likvidacija talenata

jutro je. mama ulazi u sobu sa šalicom kave. primječuje moje podočnjake i sućutno ih komentira. postavlja svoje tri teorije: ili noćas nisam spavala kako treba, možda sam čak i učila, a možda jednostavno nisam na vrijeme otišla spavati nego sam se opet bavila nečim svojim. govori mi da ne podržava moj način spavanja i nespavanja te da sam totalno zamijenila dan za noć, što svakako nije dobro. ne zna ona što se događa dok utone u svoj svijet snova. vrlo bajkovito, jer htjedeći isto i ja pokušavam zaspati. malo sam joj zavidna na njenom dobrom izgledu i nekom neobjašnjivom životnom optimizmu jutrom kad se budi. vidi se, noć je bila ugodna.
dva su sata. od jedanaest pokušavam zaspati, ali ne ide. čak ne znam ni zašto, ali uvijek mi se u to doba javljaju svi današnji problemi, uspjesi, odnosno neuspjesi i sve loše za što sam bila sigurna da mogu, a ispalo je upravo suprotno. neprestano me muče i male i velike stvari, sve važno i nevažno. i živcira me kad moram o tome razmišljati u ovo gluho doba noći! prevrćem se po krevetu, piljim u strop, pa malo kroz prozor. onda mi dođe da prošetam po stanu, možda se dogodi nešto neočekivano. ma, vraga!
napokon, uspijevam; odlazim s one strane stvarnosti. ne sviđa mi se to. ama baš nimalo. kao da sve ono što me proganja tokom dana sada postaje još gore. zašto? zašto nikad nemam mira? to nisu nikakvi snovi, to su moje noćne more koje ni sama ne razumijem. ljudi kažu da su to posljedice svega što si tog dana proživio, ono što je na javi toliko utjecalo na tebe da se nastavlja i kroz tvoje snove. može biti, ali i ne mora. ponekad vidim slike nečeg potpuno nepoznatog. to je posljedica čega?
i tako, noći mi nisu baš čiste. jutra su zamagljena, ponekad i tmurna. mogu vam reći da noćas također nisam dobro spavala. što će to reči?
ne znam, ali čini se da sam opet preglasno ostavila maksima mrvicu u liniji.

shakespeare

prvo, pardoniram što ovako oskvrnjavam naš književni blog, ali kad je hitno onda je HITNO!!!! trebam pomoć a izvor se ne javlja!!!!!!!!! HALO???
naime, treba mi dj kako bi mi dao neke dodatne informacije u vezi onoga čime se trenutno bavim i od čega se ne mogu odljepiti! dakle, u elementu sam i dok sam tako nabrijana trebam znati od čega su bile napravljene maske ( i dalje govorim o commedii dell' arte )!? samo on mi može reći jer se kuži u to. nadam se da će vidjeti ovu poruku ili ju primiti telepatijom!
zahvaljujem.

marinić!!!!!!!!!!!!!!!!!!

Snovi. Često se pitam što znači sanjati. Jesu li snovi samo fikcija ili prikaz uistinu mogučeg?
Snovi nam pružaju mogućnost za ostvarenje svih naših želja. Snovima se često prepuštam. U njima maštam i ostvarujem svoje ciljeve.
Ponekad me uistinu ponesu. Tako sam jednom sanjala neostvareni san svih učenika. Dobivala sam petice bez učenja. Bio je to divan san iz kojeg se nisam željela probuditi!
Sve je bilo savršeno!
Ja bih cijeloga tjedna uživala s prijateljicama, gledala televiziju i slušala glazbu, a knjige bi stajale neotvorene. No, ipak bih u školi nizala petice u imeniku. San me se toliko dojmio i toliko me ponio da sam ga smatrala ostvarivim u stvarnosti. Mislila sam da je to Božiji plan za mene. Savršeni Božiji plan koji će me riješiti svih učeničkih muka! I tako sam se prepustila pretvaranju svog sna u realnost. Uživala sam tjedan dana ne učeći ništa, a očekujući sjajne rezultate u školi i ostvarenju Božanskog plana iz mog sna. No, umjesto toga san je postao noćna mora.
Profesori i negativne ocjene u imeniku su demantirali moju sanjalačku teoriju i ona se u trenutku srušila. Shvatila sam da je stvarnost nešto potpuno drugačije.
U stvarnosti se za ciljeve treba potruditi i uložiti napore za njihovo ostvarenje.
U stvarnosti nam se ciljevi ne nude na zlatnom pladnju.
Sanjati je dopušteno. Želim sanjati! Snovi me vode do uzvišenih ideala i ciljeva za kojima tragam. Ti ideali su skriveni u svakome od nas.
TREBA SLIJEDITI SVOJE IDEALE I SNOVE, ALI PRITOM NE IZGUBITI KONTAKT S REALNOŠĆU.

Izišao je novi broj časopisa Poezija - promocija je sutra u 19.30 u knjižari Profil.
(Više: vidi link)

SAN KROZ JAVU

Proučavaš me dok spavam.
Gledaš kako me muka silom prevrće,
kako me trga i guši.
Čuješ kako u snu vrištim,
svojim krikom kako derem mrak,
a ti samo stojiš pokraj mene.
U tišini mojih nevinih odaja
stojiš kao pokvareni tat
i skrivaš pogled od mog lica.
Kao da ga jadna snena mrziti mogu,
kao da ti je ikada to bilo važno.
Na uho mi prosipaš lijepe riječi,
a rukom mi pokazuješ sretne ulice.
Želiš da vidim proljeća i voćke teških grana,
i kako smo svaki dan donijeli jednu važnu odluku.
Sada mi dolaziš, u ove nemirne sate,
da me još više razboliš tugom.
Oboje smo bolesni od pokušaja.
Valjda shvaćaš da nema dalje.
Umorna sam od ljubavi da bi je sjela napisati.
Nemoć mi oduzima dah, a uspravljam se,
JA (naginjem se) prema tebi.
Osjećam težinu svoje slabosti,
svakog trena ću pasti u nepovrat.
Pitaš me da li spavam,
jer vidiš da mi oči kiše nemirnim pljuskom.
Pitaš me što ti je činiti,
jer se bojiš zore što polako prema nama zijeva.
Lagati. Zašto ne?
Ionako su riječi proizvoljne,
riječi koje nisu stvari,
riječi koji nisu ni riječi.
Pokušaj još i to, sve ostalo je propalo.
Jedino je to uvijek i postojalo između nas.
Između mene, ovog sna i tvoje bezličnosti.

JASMINA


U pjesmu su umetnuti i stihovi sljedećih pjesnika: Zvonka Makovića, Jagode Zamoda, Dorte Jagić i Delimira Rešickog. Neki su stihovi doslovno citirani, a neki su izmijenjeni zbog sintaktičkih razloga pojedinih rečenica/stihova.

Tajnovitu Žensku pjesmu napisala je četrnaestogodišnja djevojka Martina Dumbović iz Petrinje. Njoj će ove godine biti tiskana prva zbirka pjesama naslovljena Drač.
Neobičnost njezina pisanja, osim neporecive svježine i smjelosti mladosti, jest u tome što njime ona istodobno napada tekstualnost uvriježenu za njezinu dob a modeliranu na školskim «literarnim grupama», ali i konstruira jasno naznačeno ženstvo pobunjeno protiv diskursa «muškog svijeta», tj. književnosti koja je dugo bila sinonim za uglavnom kanoniziranu «mušku» književnost. Pjesnikinja je dobro zapazila tko zaposjeda moć u društvu, tko i zašto pravi prepreke, onemogućava drukčijost, a drugost i razlika uznemiravaju svaki sustav. Riječ je zapravo o slutnji, no dovoljno jasno naznačenoj, kako «nešto nije u redu» u društvu. Dumbović progovara jasnim i hrabrim glasom svog naraštaja koji se oblikovao u kontekstu društvenih katastrofa i potresa – od rata do tranzicijske razočaranosti – i nije mogao ne registrirati sve ono što se teško uklapa u definiciju «sretnog odrastanja». Pjesnikinja podastire autentičan govor svog naraštaja, načinom razmišljanja i izražavanja uvelike ga i nadilazi, rečenice su joj britke i eliptične, kipe od gnjeva i razočaranosti onim što se zbiva u suvremenom društvu. To je još jedan veliki plus, mladi pjesnici rijetko izlaze izvan okvira samopromatračkog subjekta zabavljenog pretežito ljubavnim temama. Što reći na stihove koji izriču svojevrsni zaključak, darvinističko viđenje svijeta oko sebe: «Važno je opstati./Važno je ubiti./ Važno je varati./ To je sada važno» (Đavo u stihu). Oni koji bi doslovce čitali ove stihove imali bi dobrih razloga za zabrinutost. No tko brine za poeziju, za mlade koji su prepušteni sami sebi, žrtve besperspektivnosti i svakovrsnih poroka novog doba, o čemu pjesnikinja izvrsno piše u pjesmama Boca štoka i ružičasti svijet i Drogirane misli. Ne želim reći kako Martina Dumbović posve osviješteno ispisuje pjesme kojima dijagnosticira stanje stvari, ali u konačnici to ispada tako – svaka joj pjesma zadire u bolnu srž pojedinca kao duhovnog i društvenog bića. Štoviše, ona s takvim poremećenim poretkom stvari uspostavlja polemički odnos. S pravom se pita ima li pravo na svoj «put do sreće», na svoj izbor da bude drugačija (Možda bi bilo bolje), na borbu protiv apatije i rutine (Možda bi bilo bolje), a ne samo socijalne komentare (Dosta mi je; Ženska pjesma).
Dumbović nije samo kroničarka društvenih neuroza niti samo elokventna buntovnica, ona je i profinjena liričarka kadra opisati najtananija zbivanja skrivene nutrine subjekta pa se upravo u opreci skriveno-vidljivo, dopušteno-nedopušteno, dobro-zlo, ljubav-mržnja, izlaže sva složenost što ga proživljava subjekt njezinih pjesama. Njezin lirski potencijal vidljiv je i iz sljedećih stihova: «Još jedan tat viri iz grmlja sopćući./ Tanahno prelazi prstima preko/ kapaka osjećajući trepavice na/ jagodicama prstiju.» (Crvena kuća i... ona) Pjesma o voajerizmu ali i o ljubavi? Možda zanijekanoj i odbačenoj? Pjesnikinja je događaje naznačila, nije podastrijela faktografiju, i u onom skrivenom mi čitamo ono izvorno pjesničko. Često polazi i od posve jednostavnih konstatacija – «Lijepo je. Voli me i voljet ću te.». Doista, zar se takvom iskazu može nešto dodati? No opći je dojam da je ovakvih, mladenački vedrih pjesama u zbirci manje, prevladavaju ispisi dvojbi, razočaranja, skrivenosti, pa čak i želje za bijegom nekamo drugdje «Da se izgubi negdje daleko/ među oblacima.» (Tuga jorgovana). Subjekt, progovarajući ovaj put kroz prvo lice množine kaže: «Nogama šutamo oblake uronule u drač/ pod našim nogama./ Stupamo smjelo samo s mišlju o sakaćenju. / Izrugivanju./ Udaranju vlastitih glava o neobjašnjivu tupoću.// Ima nešto u našoj trenutnoj destruktivnosti.» (Prividno savršenstvo) Možda je slika oblaka «uronulih u drač» pjesnički najuspjeliji prikaz pada onoga uzvišenoga i sanjanoga, preranog gubitka svih iluzija. No kad do takve spoznaje dođe petnaestogodišnja djevojka, onda imamo dobrih razloga vjerovati u prodornost i samosvojnost njezine buduće pjesničke misli. (iz Predgovora, mk)

PRIVIDNO SAVRŠENSTVO


Nogama šutamo oblake uronule u drač
pod našim nogama.
Stupamo smjelo samo s mišlju o sakaćenju.
Izrugivanju.
Udaranju vlastitih glava o neobjašnjivu tupoću.

Ima nešto u našoj trenutnoj destruktivnosti.

Asimetričnost tjelesa zagađuje ne
tako savršeno savršenstvo.

Zašto tražiti savršen sklad
Kada već postoji kaos?

Kažu da je anarhija majka reda.

Kažu.

Nepotrebno je tražiti nesmislene rime.
Špaga je labava.
Svijet izgubio osjećaj prividnog savršenstva.
Cijene se sitne podlosti i gadosti.

Nejačad se koprca u nekakvoj
jadnoj želji za opstankom.
Otpisani traže svoje mjesto pod humkom.

Nepravilnost pravila vrti se u krug…
I vrti…
i vrti…

Još smo jedne neželjene mrlje
u očima onih inspiriranih
za glupost.
Podbadanje. Omalovažavanje.

Traženje bedastoća u vlastitim glupostima.

© 2006. Martina Dumbović