jutro je. mama ulazi u sobu sa šalicom kave. primječuje moje podočnjake i sućutno ih komentira. postavlja svoje tri teorije: ili noćas nisam spavala kako treba, možda sam čak i učila, a možda jednostavno nisam na vrijeme otišla spavati nego sam se opet bavila nečim svojim. govori mi da ne podržava moj način spavanja i nespavanja te da sam totalno zamijenila dan za noć, što svakako nije dobro. ne zna ona što se događa dok utone u svoj svijet snova. vrlo bajkovito, jer htjedeći isto i ja pokušavam zaspati. malo sam joj zavidna na njenom dobrom izgledu i nekom neobjašnjivom životnom optimizmu jutrom kad se budi. vidi se, noć je bila ugodna.
dva su sata. od jedanaest pokušavam zaspati, ali ne ide. čak ne znam ni zašto, ali uvijek mi se u to doba javljaju svi današnji problemi, uspjesi, odnosno neuspjesi i sve loše za što sam bila sigurna da mogu, a ispalo je upravo suprotno. neprestano me muče i male i velike stvari, sve važno i nevažno. i živcira me kad moram o tome razmišljati u ovo gluho doba noći! prevrćem se po krevetu, piljim u strop, pa malo kroz prozor. onda mi dođe da prošetam po stanu, možda se dogodi nešto neočekivano. ma, vraga!
napokon, uspijevam; odlazim s one strane stvarnosti. ne sviđa mi se to. ama baš nimalo. kao da sve ono što me proganja tokom dana sada postaje još gore. zašto? zašto nikad nemam mira? to nisu nikakvi snovi, to su moje noćne more koje ni sama ne razumijem. ljudi kažu da su to posljedice svega što si tog dana proživio, ono što je na javi toliko utjecalo na tebe da se nastavlja i kroz tvoje snove. može biti, ali i ne mora. ponekad vidim slike nečeg potpuno nepoznatog. to je posljedica čega?
i tako, noći mi nisu baš čiste. jutra su zamagljena, ponekad i tmurna. mogu vam reći da noćas također nisam dobro spavala. što će to reči?
ne znam, ali čini se da sam opet preglasno ostavila maksima mrvicu u liniji.
shakespeare
Post je objavljen 30.05.2006. u 11:24 sati.