Tajnovitu Žensku pjesmu napisala je četrnaestogodišnja djevojka Martina Dumbović iz Petrinje. Njoj će ove godine biti tiskana prva zbirka pjesama naslovljena Drač.
Neobičnost njezina pisanja, osim neporecive svježine i smjelosti mladosti, jest u tome što njime ona istodobno napada tekstualnost uvriježenu za njezinu dob a modeliranu na školskim «literarnim grupama», ali i konstruira jasno naznačeno ženstvo pobunjeno protiv diskursa «muškog svijeta», tj. književnosti koja je dugo bila sinonim za uglavnom kanoniziranu «mušku» književnost. Pjesnikinja je dobro zapazila tko zaposjeda moć u društvu, tko i zašto pravi prepreke, onemogućava drukčijost, a drugost i razlika uznemiravaju svaki sustav. Riječ je zapravo o slutnji, no dovoljno jasno naznačenoj, kako «nešto nije u redu» u društvu. Dumbović progovara jasnim i hrabrim glasom svog naraštaja koji se oblikovao u kontekstu društvenih katastrofa i potresa – od rata do tranzicijske razočaranosti – i nije mogao ne registrirati sve ono što se teško uklapa u definiciju «sretnog odrastanja». Pjesnikinja podastire autentičan govor svog naraštaja, načinom razmišljanja i izražavanja uvelike ga i nadilazi, rečenice su joj britke i eliptične, kipe od gnjeva i razočaranosti onim što se zbiva u suvremenom društvu. To je još jedan veliki plus, mladi pjesnici rijetko izlaze izvan okvira samopromatračkog subjekta zabavljenog pretežito ljubavnim temama. Što reći na stihove koji izriču svojevrsni zaključak, darvinističko viđenje svijeta oko sebe: «Važno je opstati./Važno je ubiti./ Važno je varati./ To je sada važno» (Đavo u stihu). Oni koji bi doslovce čitali ove stihove imali bi dobrih razloga za zabrinutost. No tko brine za poeziju, za mlade koji su prepušteni sami sebi, žrtve besperspektivnosti i svakovrsnih poroka novog doba, o čemu pjesnikinja izvrsno piše u pjesmama Boca štoka i ružičasti svijet i Drogirane misli. Ne želim reći kako Martina Dumbović posve osviješteno ispisuje pjesme kojima dijagnosticira stanje stvari, ali u konačnici to ispada tako – svaka joj pjesma zadire u bolnu srž pojedinca kao duhovnog i društvenog bića. Štoviše, ona s takvim poremećenim poretkom stvari uspostavlja polemički odnos. S pravom se pita ima li pravo na svoj «put do sreće», na svoj izbor da bude drugačija (Možda bi bilo bolje), na borbu protiv apatije i rutine (Možda bi bilo bolje), a ne samo socijalne komentare (Dosta mi je; Ženska pjesma).
Dumbović nije samo kroničarka društvenih neuroza niti samo elokventna buntovnica, ona je i profinjena liričarka kadra opisati najtananija zbivanja skrivene nutrine subjekta pa se upravo u opreci skriveno-vidljivo, dopušteno-nedopušteno, dobro-zlo, ljubav-mržnja, izlaže sva složenost što ga proživljava subjekt njezinih pjesama. Njezin lirski potencijal vidljiv je i iz sljedećih stihova: «Još jedan tat viri iz grmlja sopćući./ Tanahno prelazi prstima preko/ kapaka osjećajući trepavice na/ jagodicama prstiju.» (Crvena kuća i... ona) Pjesma o voajerizmu ali i o ljubavi? Možda zanijekanoj i odbačenoj? Pjesnikinja je događaje naznačila, nije podastrijela faktografiju, i u onom skrivenom mi čitamo ono izvorno pjesničko. Često polazi i od posve jednostavnih konstatacija – «Lijepo je. Voli me i voljet ću te.». Doista, zar se takvom iskazu može nešto dodati? No opći je dojam da je ovakvih, mladenački vedrih pjesama u zbirci manje, prevladavaju ispisi dvojbi, razočaranja, skrivenosti, pa čak i želje za bijegom nekamo drugdje «Da se izgubi negdje daleko/ među oblacima.» (Tuga jorgovana). Subjekt, progovarajući ovaj put kroz prvo lice množine kaže: «Nogama šutamo oblake uronule u drač/ pod našim nogama./ Stupamo smjelo samo s mišlju o sakaćenju. / Izrugivanju./ Udaranju vlastitih glava o neobjašnjivu tupoću.// Ima nešto u našoj trenutnoj destruktivnosti.» (Prividno savršenstvo) Možda je slika oblaka «uronulih u drač» pjesnički najuspjeliji prikaz pada onoga uzvišenoga i sanjanoga, preranog gubitka svih iluzija. No kad do takve spoznaje dođe petnaestogodišnja djevojka, onda imamo dobrih razloga vjerovati u prodornost i samosvojnost njezine buduće pjesničke misli. (iz Predgovora, mk)
PRIVIDNO SAVRŠENSTVO
Nogama šutamo oblake uronule u drač
pod našim nogama.
Stupamo smjelo samo s mišlju o sakaćenju.
Izrugivanju.
Udaranju vlastitih glava o neobjašnjivu tupoću.
Ima nešto u našoj trenutnoj destruktivnosti.
Asimetričnost tjelesa zagađuje ne
tako savršeno savršenstvo.
Zašto tražiti savršen sklad
Kada već postoji kaos?
Kažu da je anarhija majka reda.
Kažu.
Nepotrebno je tražiti nesmislene rime.
Špaga je labava.
Svijet izgubio osjećaj prividnog savršenstva.
Cijene se sitne podlosti i gadosti.
Nejačad se koprca u nekakvoj
jadnoj želji za opstankom.
Otpisani traže svoje mjesto pod humkom.
Nepravilnost pravila vrti se u krug…
I vrti…
i vrti…
Još smo jedne neželjene mrlje
u očima onih inspiriranih
za glupost.
Podbadanje. Omalovažavanje.
Traženje bedastoća u vlastitim glupostima.
© 2006. Martina Dumbović
Post je objavljen 17.05.2006. u 09:11 sati.