kao svjetionik

U mašti putuje davnim panoramama, nježno dodirujući kamen svake napuštene kućice, pa se onda teleportira u svoju izmaštanu, kamenu kućicu,  punu ljubavi, smijeha i mirisa tek ispečenog kruha s maslinama...Izmaštani je sveprisutan, štiti je od tuge i briga i razumiju se pogledima, bez riječi ali s tisućama slika u njima, i smiju se, smiju...životu...

Možda je ipak istina da sve ono čega se najviše bojiš u konačnici i dobiješ. A opet ono što najviše želiš nikad ne dobiješ. Zvuči kao najveće prokletstvo, ali u ovom trenu sve izgleda upravo tako. Iako ovako napisano crno-na bijelo i meni zvuči stravično crno.

Uglavnom, predstoji nova runda borbe. Nadam se da ću imati prilike za nju, premda snage baš i nemam. Sad vodim onu drugu borbu. Sa samom sobom, s vremenom, s tekućim problemima, s osjećajem krivnje, sa zdravstvenim sustavom. I neopisivo je teže drugi put. Neopisivo!

Rekoše neki da sam jaka, da mogu sve
Ja šutim, ne znam objasniti da sam samo pahuljica
koja se topi,
Da sam sam plišani zečić koji treba zagrljaj i toplinu
Zatvaram žaluzine, navlačim zavjese večeras
Baš trebam osjećaj zaštite
Možda je tužno što si taj privid želim stvoriti toplim stanom
sa spuštenim žaluzinama
Laganom glazbom u pozadini i mirisnim čajem koji se upravo puši
Ali nedam tuzi da uđe u moje gnijezdo za ptice

Tuga ne stanuje ovdje

I dobro mi je tu gdje jesam, mora biti

Tek krajičak podsvijesti lunja
Malim ribarskim selom
U mirno, fjakasto poslijepodne
Vrućina je popustila
Ribari otišli na poslijepodnevni odmor
Njihove su brižne šjore pritvorile škure
I navukle lagane zavjese
Koje zatamnjuju ali i dopuštaju laganom maestralu
Da pleše na kamenom podu i zavlači se u stare, drvene škrinje
I vole se
Grle se
Cijelo selo se voli brižnom ljubavlju

Tišina se razlila vidokrugom. Topla, osjećajna tišina.
Valovi šapuću, galeb bezglasno radosno klikće.

Jedrilica plovi lijeno po mekanom, pahuljastom moru, kao da hoda po jajima...
možda je tu, a možda mi se samo čini...

Zatvoriš oči i samo se stisneš u tople ruke, zaštitnički zagrljaj.
A zagrljaj, šutljivo ali sigurno obećava:
- ne brini... ja ću te čuvati...volim kad se smiješ...volim kad ti nestane zabrinutost u očima i zamjeni je radost...

Sunce obasjava otok, ne peče, samo daje toplinu...i svjetlost...i radost...


Tišina se razlila vidokrugom. Topla, osjećajna tišina.
Valovi šapuću, galeb bezglasno radosno klikće.

Jedrilica plovi lijeno po mekanom, pahuljastom moru, kao da hoda po jajima...
možda je tu, a možda mi se samo čini.

Evo, ka da će malo pristat ove vrućine...a neka više....
Pa onda možda buden imala i malo više vrimena za nać se sa sobon....
Već si skroz falin....

Ova vrućina, strka, zbrka, buka, skroz me pomutila....baš mi nedostaje mira,
sanjaranja pod dekicom, kretivnog nereda....

Daleko su oni otoci iz priče, svjetionik iz sna, kao da se sve više i više
udaljavaju u magli...
Plove...

Malo sam nešto prčkala po naplavinama, pa mi se nekako čini ka da ću noćas
moći malo otploviti do mog Svjetionika, da se sretnem sa sobom....
tako mi triba...

Tako, nekom je čudno kako se mogu radovati sreći nekog tko je pomutio, dobrano izgazio moju sreću lažima, prevarama, nezasluženim nepoštivanjem, neiskrenim obećanjima i iluzijama....i tako otplovim u mislima u valovite teme koje ne volim...
Ima tome, sad već i 8 godina, kako sam napravila neke korake koji su trebali voditi u život kakav želim, kakav oduvijek sanjam, u vrijeme kojim ću ja gospodarati ...i bilo je krenulo...kratko primirje, a onda paljba sa svih frontova i stalno iz najteže artiljerije. Od tada se dogodilo vrlo malo sretnih dana, gotovo nijedan smiren i bez stresa. ( I ti lijepi dani, kasnije su se pokazali lažnim i to je ono što je najteže prihvatiti. )
I nisam borac, nikad se nisam znala, čak ni željela boriti, samo sam radila onako kako sam najbolje znala i vjerovala da će dobro pobjediti. Kako artiljerija nije prestajala rigati vatru, malo pomalo sam se učila braniti, možda čak i boriti. Drugi misle da sam se borila kao lavica, možda i jesam iako ne svjesno i ne namjerno. Teška artiljerije je tako puno puta pogodila svoj cilj, ostavila brojne rane, bezbrojne ožiljke, a ipak kao da se malo umorila od mog tvrdoglavog neodustajanja.

Sve to vrijeme branim se sama, neprestano pokušavajući stvarati radosne trenutake, duboko se radujući svakom i najmanjem takvom. U očekivanja Svjetla učim se uništavanju Tame.
To je valjda ta borba.
Nakon svakog padanja dolazi ustajanje. Nakon svake kiše dolazi sunce. I to je uistinu tako. Moja sunca su mala, ali raduju svakim svojim tračkom, čak i kad se samo naslućuju.
Zašto se ne bih radovala tuđim suncima? Naravno da se mogu radovati. Bez ogorčenosti, zavisti i bez fige u džepu!

Vele da bih trebala razumjeti kako je veliki problem kad si u sauni, a prevruće ti je...
(„Ali kad je vani više od metar snijega pa te sve nekako vuče u saunu...“)

A da se i ne govori o strašnoj dilemi, koja ti godinama neda mira – Mercedes cabrio ili ?

Da, ta je strašna...ništa o tome ne znam, ali vjerujem na riječ, uvjerljivi su...mora da je to užasna muka, ne moći se odlučiti koji auto si kupiti...

Da, ali to nije sve...ma kakvi ....život je prepun muka i problema....toliko muka svakidašnjih...ići u teretanu ili odspavati...čokolada ili špek...klavir ili gitara...romantična barka ili brzi gliser...oldtajmer motor ili brza moderna pila?
Mršavica ili ona s oblinama na točno određenom mjestu ( ali ipak, svejedno jesu li prirodne, pa se ne može reći da se iskazuju nemoguće želje)...ma zapravo, najbitnije je da je egzotična...(da, zaista, to je najbitnije, običnost i jednostavnost bi mogla ubiti)...

Pa onda...da je malo samoće, pa da si čovjek lijepo u miru razmisli di bi dalje, u koji slijedeći muving se ubaciti...Posao prvi, posao drugi ili posao kojeg još nema, ali da je malo mira već bi ga smislili (lagan, ali predobro plaćen)....

Pa onda, kako da te ne ubija običan posao uz sve te ideje...

A pored svega, toliko obaveza...toliki rođendani, godišnjice, toliko njih očekuje da im se javiš, posjetiš, nasmiješ, napišeš redak – dva...Ma nije čudno da te i glavobolja nekad muči...(oh Bože, zar i glavobolja!?)... posebno u danima kad nikako da se odlučiš na koje putovanje slijedeće ići. I kad? I s kim? Jer nekad bi sam, ali 'ebi ga onda usred puta poželiš društvo...a opet ako društvo gnjavi, kako ga se otarasiti?

Inače, ne taktiziramo, spontani smo i iskreni do boli, danas volimo do neba, a sutra...( može se čovjek i predomisliti...naprosto, dogodi se)...zaljubljenost je baš zanimljiva...izvrsna kao bijeg od obveza, ršuma i kaosa u koji se uvališ iz dobre namjere (namjere obično i jesu dobro, ha?)...onda se napajaš, uzimaš, tražiš, trošiš, crpiš, crpiš do zadnje kapi i obećavaš, obećavaš, pričaš, planiraš, odgađaš, obećavaš...

A onda Bože moj...nisam ja taj tip...ja sam drukčiji...(„pa eto nikad ne taktiziraš, osim ako time možeš dobiti npr. nepovratno novčano ulaganje u ostvarivanje snova...“ – to je ipak opravdan cilj), ja sam ipak drukčiji, drukčiji, potpuno drukčiji...

Kako ja ovako drukčiji mogu sad tu nešto odgovarati na pitanja...odgovora nema, ali da ga i ima, tko ćeš još sad to...(Ma kako ti se da pitati?...) Pa ustalom, čemu riječi, čemu djela, odgovori, riječi...u mojoj glavi sve je to posloženo...ne mogu ja sad o tome i govoriti, pokazivati...ma naravno da ću ignorirati...

******

Da, veliki sam si, neopisivo veliki zadatak dala kad sam odlučila prihvaćati različitosti, razumijeti drukčijost,. Prihvaćati i razumijeti...I obratno.

Nisam dovoljno pametna da sve to razumijem. Srećom, nisam imala toliko briga i dilema...Gotovo me sramota, kako malo iskustva tu imam...

Sačuvati slike onih kojih nema, a dao bi život da su tu...
Boriti se ili se samo pustiti?
Kemoterapija ili ne?
Preživjeti i onaj grozni postupak...a da ti ne sprži dušu...kad već prži tijelo...
Boriti se s bolima koje se granaju, pa ne znaš ni gdje počinju niti gdje završavaju.
Preživjeti spoznaju da nikad nećeš maziti paperjastu kosicu sličnu tvojoj i uživati što su te okice baš tebe izabrale.... i tebe gledaju tim posebnim pogledom...
A pored svega, smijati se, tješiti i živjeti...
Tako...
tih par sitnica...
i još par...
Sitnica...

Dom je trebao imati zidove
satkane od tople morske pjene
s prozorima od sunčevih zraka
i krovom od školjki

Na sitnom pjesku
Igrala bi se mala i velika tijela
zazdana od ljubavi,
vatre,
sunca,
i mora

Tako je trebalo biti.

No mala tijela postala su nevidljiva
Ne mogu ih ni vidjeti
Ni dotaknuti

Velika tijela lutaju.
Ne dodiruju se

Jedno umire,
Drugo, misli da živi.