kao svjetionik

Tišina se razlila vidokrugom. Topla, osjećajna tišina.
Valovi šapuću, galeb bezglasno radosno klikće.

Jedrilica plovi lijeno po mekanom, pahuljastom moru, kao da hoda po jajima...
možda je tu, a možda mi se samo čini...

Zatvoriš oči i samo se stisneš u tople ruke, zaštitnički zagrljaj.
A zagrljaj, šutljivo ali sigurno obećava:
- ne brini... ja ću te čuvati...volim kad se smiješ...volim kad ti nestane zabrinutost u očima i zamjeni je radost...

Sunce obasjava otok, ne peče, samo daje toplinu...i svjetlost...i radost...


Tišina se razlila vidokrugom. Topla, osjećajna tišina.
Valovi šapuću, galeb bezglasno radosno klikće.

Jedrilica plovi lijeno po mekanom, pahuljastom moru, kao da hoda po jajima...
možda je tu, a možda mi se samo čini.

Evo, ka da će malo pristat ove vrućine...a neka više....
Pa onda možda buden imala i malo više vrimena za nać se sa sobon....
Već si skroz falin....

Ova vrućina, strka, zbrka, buka, skroz me pomutila....baš mi nedostaje mira,
sanjaranja pod dekicom, kretivnog nereda....

Daleko su oni otoci iz priče, svjetionik iz sna, kao da se sve više i više
udaljavaju u magli...
Plove...

Malo sam nešto prčkala po naplavinama, pa mi se nekako čini ka da ću noćas
moći malo otploviti do mog Svjetionika, da se sretnem sa sobom....
tako mi triba...

Tako, nekom je čudno kako se mogu radovati sreći nekog tko je pomutio, dobrano izgazio moju sreću lažima, prevarama, nezasluženim nepoštivanjem, neiskrenim obećanjima i iluzijama....i tako otplovim u mislima u valovite teme koje ne volim...
Ima tome, sad već i 8 godina, kako sam napravila neke korake koji su trebali voditi u život kakav želim, kakav oduvijek sanjam, u vrijeme kojim ću ja gospodarati ...i bilo je krenulo...kratko primirje, a onda paljba sa svih frontova i stalno iz najteže artiljerije. Od tada se dogodilo vrlo malo sretnih dana, gotovo nijedan smiren i bez stresa. ( I ti lijepi dani, kasnije su se pokazali lažnim i to je ono što je najteže prihvatiti. )
I nisam borac, nikad se nisam znala, čak ni željela boriti, samo sam radila onako kako sam najbolje znala i vjerovala da će dobro pobjediti. Kako artiljerija nije prestajala rigati vatru, malo pomalo sam se učila braniti, možda čak i boriti. Drugi misle da sam se borila kao lavica, možda i jesam iako ne svjesno i ne namjerno. Teška artiljerije je tako puno puta pogodila svoj cilj, ostavila brojne rane, bezbrojne ožiljke, a ipak kao da se malo umorila od mog tvrdoglavog neodustajanja.

Sve to vrijeme branim se sama, neprestano pokušavajući stvarati radosne trenutake, duboko se radujući svakom i najmanjem takvom. U očekivanja Svjetla učim se uništavanju Tame.
To je valjda ta borba.
Nakon svakog padanja dolazi ustajanje. Nakon svake kiše dolazi sunce. I to je uistinu tako. Moja sunca su mala, ali raduju svakim svojim tračkom, čak i kad se samo naslućuju.
Zašto se ne bih radovala tuđim suncima? Naravno da se mogu radovati. Bez ogorčenosti, zavisti i bez fige u džepu!