Tako, nekom je čudno kako se mogu radovati sreći nekog tko je pomutio, dobrano izgazio moju sreću lažima, prevarama, nezasluženim nepoštivanjem, neiskrenim obećanjima i iluzijama....i tako otplovim u mislima u valovite teme koje ne volim...
Ima tome, sad već i 8 godina, kako sam napravila neke korake koji su trebali voditi u život kakav želim, kakav oduvijek sanjam, u vrijeme kojim ću ja gospodarati ...i bilo je krenulo...kratko primirje, a onda paljba sa svih frontova i stalno iz najteže artiljerije. Od tada se dogodilo vrlo malo sretnih dana, gotovo nijedan smiren i bez stresa. ( I ti lijepi dani, kasnije su se pokazali lažnim i to je ono što je najteže prihvatiti. )
I nisam borac, nikad se nisam znala, čak ni željela boriti, samo sam radila onako kako sam najbolje znala i vjerovala da će dobro pobjediti. Kako artiljerija nije prestajala rigati vatru, malo pomalo sam se učila braniti, možda čak i boriti. Drugi misle da sam se borila kao lavica, možda i jesam iako ne svjesno i ne namjerno. Teška artiljerije je tako puno puta pogodila svoj cilj, ostavila brojne rane, bezbrojne ožiljke, a ipak kao da se malo umorila od mog tvrdoglavog neodustajanja.
Sve to vrijeme branim se sama, neprestano pokušavajući stvarati radosne trenutake, duboko se radujući svakom i najmanjem takvom. U očekivanja Svjetla učim se uništavanju Tame.
To je valjda ta borba.
Nakon svakog padanja dolazi ustajanje. Nakon svake kiše dolazi sunce. I to je uistinu tako. Moja sunca su mala, ali raduju svakim svojim tračkom, čak i kad se samo naslućuju.
Zašto se ne bih radovala tuđim suncima? Naravno da se mogu radovati. Bez ogorčenosti, zavisti i bez fige u džepu!
|