ranjene ptice

Ujutro sam se pojavila u svom najboljem izdanju. Crne hlače svečane, crne cipele, gore majca koje nosim na svadbe. Bijela vesta. Nebu mene nitko sažaljeval! Tak! Mislim ako nekome padne na pamet. Sažaljevati me.
Jedino što nisam stigla kosu oprati pak sam ju svezala u repić, koji je malo kvario dojam da idem na svadbu, al nećemo sad gledati na detalje. I torbu sam uzela onu kožnu, skupu, nek se vidi raskoš. Ma bila sam ko mala carica. Tako sam se i držala. Neće meni niko govoriti da nisam dobro! Tak!

I ondak sam predala papire pred sobom broj 15, i tu sam počela malo štekati. Mislim sa carskim stavom.Ruka mi se tresla. Veli sestra smijući se "trese vam se ruka" "je , malo me je strah" odgovorim smijući se, al ono malo je bome poveliko. Onda sam uzdahnula, rekla na glas "Možeš ti to" i ušla.
Onda sam zauzela svoje mjesto tik ispod televizora, namjestila si fotelju, odmah tražila deku "jel ne vidite da ću pred vašim očima postati siga", pa je s.Gabrijela rekla smijući se "dobro, dobro evo stiže". Onda je krenula tortura, al bilo prošlo, otpuštam . Zaboravljam. Nema me više tamo. Ni duhom ni tijelom.

Uspjela sam pročitati jedan odličan članak u Nacional Geographic, baš odličan. O povijesti reperske kulture. Onda sam i knjigu uspjela dovršit. Sad mogu u knjižnicu. Knjiga neka pametna pa sam se mučila ostati koncentrirana al uspjelo mi je. Bilo nas je malo, samo troje, to meni dopada.
Onda je došla jedna koja je pokušavala pecati.
Pecače nevolim. Spuštam pogled. Ili ga dižem. Okrećem glavu.
Pecači vole slušati i pričati o bolestima i uzdisati i žaliti sebe, a naročito druge. Mene ne treba žaliti, ja sam ratnica. Ne volim da me se žali i nedam da me se žali! Tak da sam ju odrezala u mislima i fizički.
Onda je upecala sestru pa joj je uz uzdahe pričala o tome što ona prolazi (o svijete mi drugi smo tu radi zabave) , a budući da je sjedila odmah do mene , bila mi je potrebna sva koncentracija da se isključim.
Ondak sam bila gotova. Ondak sam se javila svojima dole, a bio je baš ručak. "Jel ima za mene?" pitah gladna. "ima". Pak sam pojela finu bolničku klopu , stvarno finu. Nasuprot mene sjedio je jedan pecač, ali njega sam odfrljila u troskoku, mada je bio žilav al ja sam žillavija. Skrenula sam temu i saznala sve o njemu, o Desiniću, o Velikom Taboru, o tome koju terapiju prima, o nevjenčanoj supruzi koja živi u Vukovaru. Veliki Tabor je pod zaštitom UNESC-a. To nisam znala. Eto , pametnija sam malo. Onda je ohladio.

I ondak sam došla doma.
I sad idem odmarat farbajuć svoje figurice. To meni dopada. Ostatak svijeta morat će malo bez mene. Neko vrijeme. I to meni dopada.

Danas bila na vađenju krvi i kontroli. Pa me pregledalo. Pa me nahranilo. Napojilo. Opet pregledalo. Pa me poslalo na vagu. Vičem "neću", no me uzelo za ruku i odvelo do vage. Pa kima glavom. Lijevo-desno. Pa ja stojim, pa govorim "dobro sam". Pa konzilij zaključio da sam dobro i da sam u stanju podnijeti iduću terapiju.
Pa srela onu Nadu s kojom sam ležala. A ona je sva crna. I kaže "oho, žuta si i slaba , te terapije ubijaju". Ja kimnem i zbrišem. Od nje i njezinog crnila. Onda sretnem jednog drugog koji bi malo čavrljao i časkao o bolestima. Pa ga odpilim.
Pa mi osoblje govori "dobro izgledate, baš ste svježi". Pa ti znaj kako si.

Pa me poslalo na rengen. I na EKG. Budući da sam bolnički pacjent to imam prednost pred ostalima. A ostali gledaju, najradije bi me ubili. No nisam ni ja od prekjučer, te sam razvila savršen sistem. Uvučem ih u svoje probleme. "Gledajte, ja sad moram na EKG a i na rengen. To moram istovremeno. Zato vas molim ako me prozovu da kažete da sam na EKG-u". To isto kažem na EKG-u. Da sam na rengenu. I odem prošetat.

Kad se vratim na redu sam i još mi svi pomažu. "zvali su vas" kažu mi. I puste me. Ma moraš biti lukav kao lisica. Jer inače se svi počnu svađati s tobom. I govoriti ti svašta. "Zašto ste vi na redu?" "Zato što sam bolnički pacijent i hitnija sam". No to nitko ne čuje. I onda mi svašta govore. Što ja ne želim čuti. Eto zbog toga sam razvila sistem "uvuci u svoje probleme i čekaj rezultate. Pozitivne". Ma lija sam što ćeš. Svašta čovjek nauči u hodu.
Onda me poslalo doma. Da se odmorim. Za sutra.

Mislim da mi je božanski izvor jučer poslao još jednog anđela.
Božanski je izvor rekao "ohohoooo levant, tebi nije dovoljno to što si do sada dobila? Evo, nema mi druge nego poslati ti još jednog anđela".
I hvala mu. Božanskom izvoru.
Bogatija sam za još jednu toplu ljudsku dušu u svom okruženju.
Uz takve anđele puno sam jača.

I dalje trajem.

Imam snagu za sebe. No ono čega sam se bojala točno se ostvaruje. Nemam snagu za suočavanje sa vanjskim svijetom i njihovim demonima.
Malo me zamara da moram stalno nešto razumijevat. Kad god progovorim kažu mi "moraš razumijeti". To "moraš razumijeti" slušam čitavog svog života i pomalo mi postaje dosta da sve ja moram razumijeti, budući da nema baš puno onih koji razumiju mene. Čak naprotiv.
No ne želim kukati.
Samo se želim ispucati.
Samo to želim profiltrirati i ići dalje svojim putem. Koji mi je određen. S kojeg ne mogu skrenut jer mi se skreće. Tu snagu "moraš razumijeti" moram čuvati za sebe.
Nitko, ama baš nitko još se nije suočio sa time što je meni.
Evo mi dugogodišnji prijatelj napisao e-mail. Zna od prvog dana da sam bolesna. Tek sada se javio, no bar je pošten pa je rekao da se do sada nije javio jer on nije mogao prihvatiti. U redu. Razumijem. No bilo bi mi draže da mi je dao podršku. U startu. Gdje je njegovo razumijevanje mene? Zašto bih ja to morala razumijet? Znam. Zato što će meni biti lakše. Zato to i radim. Razumijevam mislim. Cijeli svijet i šire. Nema razumnije osobe od mene na ovome svijetu. Razumijem ja i svoje doktore, i sestre , i svoje ukućane, i svoj uži krug ljudi, i svoj širi krug ljudi, i ostale bolesnike. Majka Terezija sam. Puna razumijevanja.
No se pitam hoće li doći dan da se netko od njih osvrne i na mene. Da se suoče sa svojim demonima i onda okrenu glavu prema meni. I kažu mi nešto. Bilo što.
Jer u ovoj samoći baš i nije ugodno živjeti.

U početku sam se javljala na telefon ali onda sam shvatila da je za moj duševni mir bolje da se ne javim. Jer slušam da se netko moli za mene (o svijete), ili slušam pijane izjave da me netko voli (gdje si bila do sada?). ili.....
Na blogu sam imala neka poznanstva. Njih više nema. Svi osim jedne. Hvala joj.

Ono što čujem "ti si otjerala ljude od sebe". Nije mi to lako za čuti. A nije niti istina. Jer ja nisam sada ista kao što sam bila prije. Energija mi je smanjena. Nisam uvijek vesela. No ne vidim da se itko prilagođava meni. Nisam čula da je netko rekao "idem , vidim da ne možeš puno". Ne. Dođu, kažu "ti meni dobro izgledaš" i osjete olakšanje. Nitko me ništa ne pita zaboga. Ni da li treba pomoći, ni da li ......svejedno.

Ako sam otjerala ljude od sebe onda su to oni koji nisu ni trebali biti tu.
Ako je ovo škola skupo ju plaćam. No možda vrijedi cijene.

Trajem.

Reklo mi doma, u vezi prošlog posta i tog mog razočaravajućeg stava, da nisam objektivna. I da sve to što sam rekla da u stvari ne stoji.
Što može biti točno, subjektivna sam znam.
Pa sam malo razmišljala i shvatila sam zašto se osjećam izdanom. Zato što sam više očekivala od bolnice i bolničkog osoblja. Puno više. Nesvjesno.
A tamo me razočaralo, mada opet kad pokušam objektivno i njih vidjeti mogu razumjeti. No fućkaš ti razumijevanje kad si slab, jadan, nemoćan i očekuješ pomoć.
Mora da sam svoje razočaranje njima, projicirala na razočaranje na čitav svijet i šire. I na svemirce bit će.
Toga jutra, kad sam pisala post točno tako sam se osjećala. Osjećala sam da se nemam na koga osloniti. Da su mi svi okrenuli leđa.
Možda me ponekad treba ispljuskati . Politi hladnom vodom.
Ne znam što je istina. No za mene je istina ono što najjače osjećam. Ne mogu si pomoći. Ponekad se stvarno osjetim sama. Da sve ja moram. Da sve moram sama. Da se ne mogu ninakoga osloniti. A onda opet, pojavi se neka osoba koja mi pokaže da je tu. Da će pomoć koliko može.
I tako.
Idu dani.

(Ne volim biti ovisna. Ne volim biti slaba. Ne volim kad se moram oslanjati na druge. Uostalom tko to voli?. Nitko ja mislim)

Ono što najviše razočarava i gdje gubiš moral i pitaš se "čemu ova borba?" jesu očekivanja. Očekuje se od tebe da daješ, daješ i daješ. Nitko se ne želi spustiti na tvoju razinu i pokušati razumjeti. Nitko ne želi u stvari niti pomoći. Očekivanja su da brzo ozdraviš i da sve bude kao što je bilo prije. Nitko ne želi zaustaviti svoj vlak, ili ga bar usporiti. Zbog tebe.
No to je i u redu.
Ostali ljudi su zdravi , imaju svoj život i ti si im sada kao neka smetnja. Kao, morali bi malo usporiti, morali bi ti posvetiti svoje vrijeme, a toga baš nemaju. Vremena mislim.
Pa se osjetiš kao da si gubav. Kao da tu ne spadaš.
Neprekidno te hoće da sudjeluješ u njihovim životima, no nitko ne želi sudjelovati u tvom.

Sama sam.
I ta samoća ubija.
Dođu. Pričaju o sebi. Tebe ništa ne pitaju. Zatim odu. Ti ostaneš prazan.

Sam si.

Zatim mi govore "nazovi ako što trebaš". Moj mi ponos ne dopušta da takve ljude zovem. Jer, nekako se mislim "ako im je stalo nazvat će oni mene. Ako razumiju nazvat će me i pitati da li što trebam. Ja bih tako učinila.".
No nitko ne razumije. Izgleda.
Očekuje se da nazovem i da molim da mi netko pruži pomoć. Koju trebam. Ja to ne mogu. Ne mogu okolo nazivati ljude i moliti ih da mi nešto učine. Ne mogu nazivati i moljakati "čuj hoćeš li mi otići po kruh danas se loše osjećam. Nemam snage". Nekako mislim da ako je nekome stalo i ako razumije ponudit će sam svoju pomoć. Konkretnu. Koja ne počinje sa "nazovi ako što trebaš", drugim rječima "odjebi".

Dugo razmišljam o ovome. Već pomislim "paranoična si, krivo procjenjuješ". No na žalost u pravu sam.
Moja se prijateljica "ljuti" što se ja ne javljam?!?!?
Ja već dva tjedna idem na zračenja i na kemoterapije. Svaki dan. I što? Morala bih ovakva, sva nikakva, napola slomljena još nju nazvati i ugodno s njom časkati o NJEZINIM problemima?
Jer moji nisu važni. Jer je poanta u tome da zadržimo iluziju normalnog života.

Ega oko mene. Ogromna ega.
No to je dobro. Jednom mi je Ivanka bila rekla "sad ćeš vidjeti tko ti je prijatelj a tko ne". Ja sam bila odgovorila "ja to već odavno znam" . Znam da sam sama.
I to nije najgore. Najgore je što mi treba pomoć. Ne mogu sama. A moram. Nema mi druge.

Mene na terapije treba voziti. Jer me u bolnici neće, a ja ne smijem sada voziti. A i ne mogu. Da nije bilo mog prijatelja koji SE SAM PONUDIO i rekao "ja ću" ne znam kako bih.
On je samnom cijelo vrijeme. Izdržava me. Izdržava čekanje, izdržava moju nervozu. I kad mu kažem "ti ne znaš što si za mene učinio" on odgovara "ma daj". On vjerojatno nije svjestan da je to što radi najveće na svijetu.
No on je jedan jedini. Uz osobu koja mi je saštrikala kapicu. Ako mi počne padati kosa da mi ne bude zima. I koja u svojim mailovima kaže "mislim na tebe".
U stvari ja sam bogata. Bogata sam zbog takvih ljudi. Hvala im.

Ostali su mi okrenuli leđa.
Bar se tako osjećam.

I nisam zbog toga tužna, nisam zbog toga razočarana.
Tužna sam jer ja nisam u poziciji da njima okrenem leđa.

KEMO

Danas je bila časna Gabrijela. Nju obožavam. Ima toplo i milo lice. Prekrasne dobre oči. Ljubazna je i dobroćudna. Energiju koju isijava svi upijamo. To je smirujuća energija.
Bila sam jedino žensko biće danas. Ostali su bili muški. Onda je ušla druga sestra "oho, danas imamo samo jedno žensko" "A što sam ja?" pitala je sestra Gabrijela , smijući se.
Pričala nam je kako se zaredila. I kako je dobila ime. Vrijeme ljepše prođe kad slušaš zanimljive priče. Manje te boli, manje te peče. Ne misliš na bol nego se uživiš.
Druga časna mi nije tako jako simpatična. Ta je prenaglašena. Dobronamjerna je, draga je, ali njezina energija je neka nervozna i silovita. Koju ja osjetim. Pa me počne nervirati. Izbjegavam njezin pogled, izbjegavam razgovore s njom.

Bilo je lijepo prva dva sata (koliko lijepo uopće može biti na kemo). Došla mi je i doktorica. "Na V. posebno svi pazimo" rekla je glasno "ona je tako sva nježna i tanahna". Meni to bilo lijepo. Mislim da je to rekla. Nekako se nisam osjećala sasvim sama.
Muškarci uokolo bili su u redu. Inače znaju biti zahtjevni. Razmaženi. Znaju kukati. Pričati o sebi i svojoj bolesti po pola sata. Jadati se. Govoriti o simptomima i nuspojavama kao da su neke žrtve. Kao da se to samo njima događa. Mi ostali kao da ne proživljavamo isto. Meni to ide jako na živce. Nekada reagiram a nekada ne. U zadnje vrijeme naučila sam NE ČUTI. Jednostavno se isključujem. Tu sam sposobnost stekla putem. U svakom slučaju ne volim to. Smeta me, siluje me. Ja se ne jadam nikome, očekujem da se nitko neće jadati meni. Ne govorim ljudima okolo koje sve simptome i nuspojave imam. Jer to nikoga ne zanima. Ne govorim da me boli, jer time neću smanjiti bol. Ne govorim da mi je teško, jer time neće postati lakše. Jednostavno izdržavam. I tako je najlakše. Sve prođe.

Onda sam napokon bila gotova. "Idemo, sad ste gotovi. Ajde da vas sredimo i da vi lijepo odete kući a još malo kad vas sredimo da idete raditi a ne da tu trošite moje vrijeme". Rekla je časna Gabrijela osmjehujući se.
"Iz vaših usta u božje uši" rekla sam, sretna da je završilo. "Izdržala sam još jednu" pomislila sam.
Otišla se javiti mojima na odjel.
"Ja bi doma doktorice, sad, odmah, jel mogu?"
"Ajde bježite."
"Nemojte mi sada staviti zračenja , ja nisam žena čelik"
Onda su se smijali.
A ja stvarno nisam žena čelik.
"Bježite doma. Vidimo se drugi utorak".

KAO DJEVOJČICA

Često se znam osjetiti kao da sam djevojčica. Nije to loše. Ali meni je novo. Zaboravila sam taj osjećaj.
Osjetim se nekako bespomoćno, ovisno o drugima. Ne volim to, a onda opet, lijepo mi je da su drugi tu i da me štite.

Jedne smo nedjelje u bolnici tako ležale cimerica i ja cijeli dan. Ona je spavala i budila se, ja sam ležala i ništa nisam radila. Malo sam čitala, malo sam spavala, malo se dizala do kupaone. Energija me baš nije pucala.
I tako sam preležala cijeli dan. I onda mi je u jednom trenutku sinulo u glavi „pa ovako nisi ležala već deset godina ako ne i više. Uvijek skačeš iz kreveta i negdje žuriš. Ovako si ležala kad si bila mala i bolesna i kad te je mama pazila i tetošila“.

U međuvremenu, te nedjelje u sobu su ulazile kuharice i sestre da nas vide. Valjda im bilo čudno i strano da nisam na hodniku da smetam. I postavljam dosadna pitanja. „Aha, vi spavate. Dobro je to, mala djeca u vrtiću moraju spavati poslije jela“. Bio je to u stvari krasan osjećaj. Osjećaj prepuštenosti.
Taj osjećaj nisam imala u svom životu već jako jako dugo.
Zadnjih sam godina bila mašina za zarađivanje novaca. Ma što zadnjih godina, odkad znam za sebe stalno radim. No zadnjih godina svelo se je na posao, doma, plaća, plati režije, budi likvidna, plati ostale račune, misli na sutra. I tako stalno. Život mi se već bio počeo gaditi. Nikako stati. Nikako.

Ne volim se osjećati kao djevojčica stalno. Djevojčice ipak žele odrasti. Djevojčice moraju pitati mamu i tatu ako negdje žele ići. Djevojčice su ograničene.Ja to ne želim biti. Ali za sada jesam. Ograničena. I dosta ovisna o drugima. Trgam se i bacakam da opet postanem samostalna. I da ne budem djevojčica. Ali…ako sam izvukla ikakvu pouku iz ovog perioda svog života ta je : Nikad više neću biti stroj za donošenje novaca doma. Nikada!

SIMULATOR

Sve se odvija u podrumu. Polako postajem podrumski čovjek. Uđeš i više nemaš pojam o vremenu. To je bezvremenski prostor. Umjetna svjetla, prazni zidovi, air - conditioner na valjda minus osamnaest ili se meni to tako čini. Ratnik veteran, koji sam postala, opremljena sam svojom Samsonajt crnom torbom bez koje više nikuda neidem. Sve mi to liči na one ratne dane , kada smo išli u skloništa. I tada je torba bila uvijek spremna.
Dakle u toj torbi je : flaša vode, sendvič ili dva, čokoladna tortica, neko voće, knjiga, čarape,majca s dugim rukavima i ručnik. Sve to sakupljaš iskustveno poučen dotadašnjim promašajima. Poanta cijele priče je da se sve svodi na čekanje. Nikad ne znaš koliko ćeš čekati. Najmanje 2 sata a ponekad i više. Ako u međuvremenu ožedniš i odeš kupiti vode, znaš da će marfijevi zakoni početi djelovati, a to znači da će te prozvati baš u periodu kada si otišao po vodu. A onda to znači da ti ne gine idućih 2 sata čekanja.
Sada, ovako iskusna, već sa osjećajem nadmoći gledam na one koji dolaze prvi puta. Pa dođu u japankama i kratkim hlačama na primjer. Greška, greška.

Jučer sam čekala od 10 do 3. Na temperaturi koja nije bila podnošljiva ni polarnom medvjedu a kamo li meni zimogroznoj. Bila sam opet obučena kao da sam se obukla na Hrelji, ali bar se nisam smrzla, što ne mogu reći za ostale čekače. Imala sam majcu dugih rukava, čarape, duge hlače. Šetajući gore dole nekako sam zadržavala toplinu. Kad me je napokon (prvi put) prozvao i kad sam shvatila da to nije kraj, da ću biti prozvana i drugi put, rekla sam "doktore pa smrznut ću se". Našto je doktor izašao skupa sa mnom i pitao sestre "dobro, svi pacijenti mi kažu da im je hladno, pa smanjite tu klimu" "ne možemo" "kako ne možete?" "i nama je zima doktore, ali rekli su tehničari da zbog opreme mora biti ta temperatura". A koja je to temperatura ne znam, po mojoj procjeni nekih 18 ili 19 stupnjeva. Kad sjediš na 18 ili 19 stupnjeva par sati, ništa ne radeći, počneš se polako i neminovno pretvarati u sigu. Što sam napomenula doktoru kad sam drugi puta bila prozvana:"Još malo i pretvorit ću se u sigu doktore". Našto mi je odgovorio "Ne mogu vam pomoći". Ma pomogao je već i time da je pokušao pomoći.

I tako. Čekali smo, vrijeme je prolazilo, a onda , negdje oko jedan popodne , premjestilo nas u drugu čekaonu , pod drugu klimu. E tu , u tom prostoru simulatora, već sam domaća. Uvijek izađem van iz čekaone na hodnik. Simulator je nasuprot kuhinje. Ja stojim u tom podrumskom hodniku. Onda čučnem. Onda netko prođe i pita "jel vam dobro?" "dobro mi je da, hvala što pitate. Čučim jer mi to paše a vani sam jer mi je klima prejaka". I onda mi donesu stolicu. Neki dobri ljudi.
Vrijeme prolazi no ti nemaš pojma koliko bi moglo biti sati. Niti koliko je vremena prošlo. Čučiš i čekaš. Ustaneš. Pa stojiš i čekaš. Jedina činjenica kojom raspolažeš je obavijest na vratima : doktor radi od 8 do 15. Što znači da do 15 sati moraš doći na red hoćeš nećeš. Pomiriš se sa time da si postao dio podrumskog svijeta i da sve što radiš jest da čekaš.
Tvoja pratnja sjedi unutra . Ako te prozove on će izaći i zvati te.
Čekaš. Promatraš događanja oko sebe. Događanja su kuhinjskog tipa. Ondošenje tacni. Donošenje tacni . Ulazak u kantinu. Odlazak iz kantine. Isječci razgovora .
I bude deset do tri. Ti si na zadatku od 8,15 ujutro. Već pomalo tiltaš. Što od gladi, što od neonskih svjetala, što od osjećaja slabosti koji ti pomalo dolazi. Samsonajt torba je spas jer u njoj je sendvič. I jabuka. I čokoladna tortica.
"Jedite ,samo jedite" rekla mi je doktorica.
Sad bi ju volila pitati "KADA da jedem doktorice?. Ni na ručak nisam stigla. Zatvorena sam u ovom podrumskom prostoru i već mislim da nikad više neću van".
Deset je do tri. Proziva me.
Legnem. Kamera šara oko mene. Tehničari šaraju po meni. To škaklja. Ima ih dvoje i mladi su. Uče na meni. Iscrtavaju i izračunavaju koordinate. Ja pomišljam "što ako ne znaju pa krivo iscrtaju?". Onda dolazi doktor, onaj moj, uzima ravnalo i mjeri. Kaže "dobro je". Meni pada kamen sa srca a bome i sa duše. Jerbo što da su ono dvoje klinaca krivo napravili?
Onda sam gotova. Onda se oblačim. Iscrtana sam ko kakav indijanac.
"Za dva tjedna idete u P bolnicu" je sve što dobijam od mog doktora. On je ionako šutljiv i nikad od njega dobit bilo kakvu informaciju. Ovo je još dobro. Inače kaže nekako ovako :"vi ćete sada tamo a u utorak kontrola" pa nestane. Pa ti znaj kud ćeš ti sada, što mu znači to -tamo- i kada, u koliko sati, je ta kontrola u utorak.
Unatoč svemu doktor mi ulijeva povjerenje. Na nogama bijele tenisice. Nosi traperice.Ima pomalo sivu kosu, ali ne od starosti , nego takva mu kosa. Ne priča puno, a i ono što kaže djeluje nekako cinično. No bilo gdje da kažem tko mi je doktor svi zašute u nekom poštovanju. "A profesor K je vaš doktor", pa odmah odu radit to što je on rekao da treba napravit.

I sada sam par dana "slobodna".
Dok se ne dogovore u drugoj bolnici za moj red i raspored.
Veselim se da imam tih par dana odmora jer prošli je tjedan bio naporan. Radno mi vrijeme bilo od 8, kad bih se pojavljivala u bolnici, pa do daljnjega, ali ne prije 6 ili 7 navečer. Sve zahvaljujuć "neorganiziranosti našeg zdravstva" kako kaže moj prijatelj Andro koji je bio moj pratilac cijeli ovaj tjedan. Ja ne mislim da je to neorganiziranost, nego ima puno bolesnika i ti tu nikada ne možeš napraviti definirani plan. Ja sam navikla na čekanja. Meni kao ženi-ratnici to više nije problem. U Samsonajt torbi ima mjesta i za knjigu. Koju onda izvadim i čitam. Pa vrijeme prođe. Nego mi žao moje pratnje, koja na to još nije navikla. Nisu navikli da to tako ide. Pa ih moram odgajat. I smirivat. Dok ne shvate.

30.09.2009., srijeda

Ranjene ptice

29.09.2009., utorak

Ranjene ptice

28.09.2009., ponedjeljak

Ranjene ptice

24.09.2009., četvrtak

21.09.2009., ponedjeljak

Ranjene ptice

17.09.2009., četvrtak

Ranjene ptice

14.09.2009., ponedjeljak

Ranjene ptice

11.09.2009., petak

Ranjene ptice

08.09.2009., utorak

Ranjene ptice

05.09.2009., subota

Ranjene ptice

02.09.2009., srijeda

Ranjene ptice

Linkovi