21.09.2009., ponedjeljak
Ranjene ptice
|
Imam snagu za sebe. No ono čega sam se bojala točno se ostvaruje. Nemam snagu za suočavanje sa vanjskim svijetom i njihovim demonima. Malo me zamara da moram stalno nešto razumijevat. Kad god progovorim kažu mi "moraš razumijeti". To "moraš razumijeti" slušam čitavog svog života i pomalo mi postaje dosta da sve ja moram razumijeti, budući da nema baš puno onih koji razumiju mene. Čak naprotiv. No ne želim kukati. Samo se želim ispucati. Samo to želim profiltrirati i ići dalje svojim putem. Koji mi je određen. S kojeg ne mogu skrenut jer mi se skreće. Tu snagu "moraš razumijeti" moram čuvati za sebe. Nitko, ama baš nitko još se nije suočio sa time što je meni. Evo mi dugogodišnji prijatelj napisao e-mail. Zna od prvog dana da sam bolesna. Tek sada se javio, no bar je pošten pa je rekao da se do sada nije javio jer on nije mogao prihvatiti. U redu. Razumijem. No bilo bi mi draže da mi je dao podršku. U startu. Gdje je njegovo razumijevanje mene? Zašto bih ja to morala razumijet? Znam. Zato što će meni biti lakše. Zato to i radim. Razumijevam mislim. Cijeli svijet i šire. Nema razumnije osobe od mene na ovome svijetu. Razumijem ja i svoje doktore, i sestre , i svoje ukućane, i svoj uži krug ljudi, i svoj širi krug ljudi, i ostale bolesnike. Majka Terezija sam. Puna razumijevanja. No se pitam hoće li doći dan da se netko od njih osvrne i na mene. Da se suoče sa svojim demonima i onda okrenu glavu prema meni. I kažu mi nešto. Bilo što. Jer u ovoj samoći baš i nije ugodno živjeti. U početku sam se javljala na telefon ali onda sam shvatila da je za moj duševni mir bolje da se ne javim. Jer slušam da se netko moli za mene (o svijete), ili slušam pijane izjave da me netko voli (gdje si bila do sada?). ili..... Na blogu sam imala neka poznanstva. Njih više nema. Svi osim jedne. Hvala joj. Ono što čujem "ti si otjerala ljude od sebe". Nije mi to lako za čuti. A nije niti istina. Jer ja nisam sada ista kao što sam bila prije. Energija mi je smanjena. Nisam uvijek vesela. No ne vidim da se itko prilagođava meni. Nisam čula da je netko rekao "idem , vidim da ne možeš puno". Ne. Dođu, kažu "ti meni dobro izgledaš" i osjete olakšanje. Nitko me ništa ne pita zaboga. Ni da li treba pomoći, ni da li ......svejedno. Ako sam otjerala ljude od sebe onda su to oni koji nisu ni trebali biti tu. Ako je ovo škola skupo ju plaćam. No možda vrijedi cijene. |
