30.09.2009., srijeda
Ranjene ptice
|
Ujutro sam se pojavila u svom najboljem izdanju. Crne hlače svečane, crne cipele, gore majca koje nosim na svadbe. Bijela vesta. Nebu mene nitko sažaljeval! Tak! Mislim ako nekome padne na pamet. Sažaljevati me. Jedino što nisam stigla kosu oprati pak sam ju svezala u repić, koji je malo kvario dojam da idem na svadbu, al nećemo sad gledati na detalje. I torbu sam uzela onu kožnu, skupu, nek se vidi raskoš. Ma bila sam ko mala carica. Tako sam se i držala. Neće meni niko govoriti da nisam dobro! Tak! I ondak sam predala papire pred sobom broj 15, i tu sam počela malo štekati. Mislim sa carskim stavom.Ruka mi se tresla. Veli sestra smijući se "trese vam se ruka" "je , malo me je strah" odgovorim smijući se, al ono malo je bome poveliko. Onda sam uzdahnula, rekla na glas "Možeš ti to" i ušla. Onda sam zauzela svoje mjesto tik ispod televizora, namjestila si fotelju, odmah tražila deku "jel ne vidite da ću pred vašim očima postati siga", pa je s.Gabrijela rekla smijući se "dobro, dobro evo stiže". Onda je krenula tortura, al bilo prošlo, otpuštam . Zaboravljam. Nema me više tamo. Ni duhom ni tijelom. Uspjela sam pročitati jedan odličan članak u Nacional Geographic, baš odličan. O povijesti reperske kulture. Onda sam i knjigu uspjela dovršit. Sad mogu u knjižnicu. Knjiga neka pametna pa sam se mučila ostati koncentrirana al uspjelo mi je. Bilo nas je malo, samo troje, to meni dopada. Onda je došla jedna koja je pokušavala pecati. Pecače nevolim. Spuštam pogled. Ili ga dižem. Okrećem glavu. Pecači vole slušati i pričati o bolestima i uzdisati i žaliti sebe, a naročito druge. Mene ne treba žaliti, ja sam ratnica. Ne volim da me se žali i nedam da me se žali! Tak da sam ju odrezala u mislima i fizički. Onda je upecala sestru pa joj je uz uzdahe pričala o tome što ona prolazi (o svijete mi drugi smo tu radi zabave) , a budući da je sjedila odmah do mene , bila mi je potrebna sva koncentracija da se isključim. Ondak sam bila gotova. Ondak sam se javila svojima dole, a bio je baš ručak. "Jel ima za mene?" pitah gladna. "ima". Pak sam pojela finu bolničku klopu , stvarno finu. Nasuprot mene sjedio je jedan pecač, ali njega sam odfrljila u troskoku, mada je bio žilav al ja sam žillavija. Skrenula sam temu i saznala sve o njemu, o Desiniću, o Velikom Taboru, o tome koju terapiju prima, o nevjenčanoj supruzi koja živi u Vukovaru. Veliki Tabor je pod zaštitom UNESC-a. To nisam znala. Eto , pametnija sam malo. Onda je ohladio. I ondak sam došla doma. I sad idem odmarat farbajuć svoje figurice. To meni dopada. Ostatak svijeta morat će malo bez mene. Neko vrijeme. I to meni dopada. |
