Reklo mi doma, u vezi prošlog posta i tog mog razočaravajućeg stava, da nisam objektivna. I da sve to što sam rekla da u stvari ne stoji.
Što može biti točno, subjektivna sam znam.
Pa sam malo razmišljala i shvatila sam zašto se osjećam izdanom. Zato što sam više očekivala od bolnice i bolničkog osoblja. Puno više. Nesvjesno.
A tamo me razočaralo, mada opet kad pokušam objektivno i njih vidjeti mogu razumjeti. No fućkaš ti razumijevanje kad si slab, jadan, nemoćan i očekuješ pomoć.
Mora da sam svoje razočaranje njima, projicirala na razočaranje na čitav svijet i šire. I na svemirce bit će.
Toga jutra, kad sam pisala post točno tako sam se osjećala. Osjećala sam da se nemam na koga osloniti. Da su mi svi okrenuli leđa.
Možda me ponekad treba ispljuskati . Politi hladnom vodom.
Ne znam što je istina. No za mene je istina ono što najjače osjećam. Ne mogu si pomoći. Ponekad se stvarno osjetim sama. Da sve ja moram. Da sve moram sama. Da se ne mogu ninakoga osloniti. A onda opet, pojavi se neka osoba koja mi pokaže da je tu. Da će pomoć koliko može.
I tako.
Idu dani.
(Ne volim biti ovisna. Ne volim biti slaba. Ne volim kad se moram oslanjati na druge. Uostalom tko to voli?. Nitko ja mislim)
Post je objavljen 14.09.2009. u 10:35 sati.