SIMULATOR
Sve se odvija u podrumu. Polako postajem podrumski čovjek. Uđeš i više nemaš pojam o vremenu. To je bezvremenski prostor. Umjetna svjetla, prazni zidovi, air - conditioner na valjda minus osamnaest ili se meni to tako čini. Ratnik veteran, koji sam postala, opremljena sam svojom Samsonajt crnom torbom bez koje više nikuda neidem. Sve mi to liči na one ratne dane , kada smo išli u skloništa. I tada je torba bila uvijek spremna.
Dakle u toj torbi je : flaša vode, sendvič ili dva, čokoladna tortica, neko voće, knjiga, čarape,majca s dugim rukavima i ručnik. Sve to sakupljaš iskustveno poučen dotadašnjim promašajima. Poanta cijele priče je da se sve svodi na čekanje. Nikad ne znaš koliko ćeš čekati. Najmanje 2 sata a ponekad i više. Ako u međuvremenu ožedniš i odeš kupiti vode, znaš da će marfijevi zakoni početi djelovati, a to znači da će te prozvati baš u periodu kada si otišao po vodu. A onda to znači da ti ne gine idućih 2 sata čekanja.
Sada, ovako iskusna, već sa osjećajem nadmoći gledam na one koji dolaze prvi puta. Pa dođu u japankama i kratkim hlačama na primjer. Greška, greška.
Jučer sam čekala od 10 do 3. Na temperaturi koja nije bila podnošljiva ni polarnom medvjedu a kamo li meni zimogroznoj. Bila sam opet obučena kao da sam se obukla na Hrelji, ali bar se nisam smrzla, što ne mogu reći za ostale čekače. Imala sam majcu dugih rukava, čarape, duge hlače. Šetajući gore dole nekako sam zadržavala toplinu. Kad me je napokon (prvi put) prozvao i kad sam shvatila da to nije kraj, da ću biti prozvana i drugi put, rekla sam "doktore pa smrznut ću se". Našto je doktor izašao skupa sa mnom i pitao sestre "dobro, svi pacijenti mi kažu da im je hladno, pa smanjite tu klimu" "ne možemo" "kako ne možete?" "i nama je zima doktore, ali rekli su tehničari da zbog opreme mora biti ta temperatura". A koja je to temperatura ne znam, po mojoj procjeni nekih 18 ili 19 stupnjeva. Kad sjediš na 18 ili 19 stupnjeva par sati, ništa ne radeći, počneš se polako i neminovno pretvarati u sigu. Što sam napomenula doktoru kad sam drugi puta bila prozvana:"Još malo i pretvorit ću se u sigu doktore". Našto mi je odgovorio "Ne mogu vam pomoći". Ma pomogao je već i time da je pokušao pomoći.
I tako. Čekali smo, vrijeme je prolazilo, a onda , negdje oko jedan popodne , premjestilo nas u drugu čekaonu , pod drugu klimu. E tu , u tom prostoru simulatora, već sam domaća. Uvijek izađem van iz čekaone na hodnik. Simulator je nasuprot kuhinje. Ja stojim u tom podrumskom hodniku. Onda čučnem. Onda netko prođe i pita "jel vam dobro?" "dobro mi je da, hvala što pitate. Čučim jer mi to paše a vani sam jer mi je klima prejaka". I onda mi donesu stolicu. Neki dobri ljudi.
Vrijeme prolazi no ti nemaš pojma koliko bi moglo biti sati. Niti koliko je vremena prošlo. Čučiš i čekaš. Ustaneš. Pa stojiš i čekaš. Jedina činjenica kojom raspolažeš je obavijest na vratima : doktor radi od 8 do 15. Što znači da do 15 sati moraš doći na red hoćeš nećeš. Pomiriš se sa time da si postao dio podrumskog svijeta i da sve što radiš jest da čekaš.
Tvoja pratnja sjedi unutra . Ako te prozove on će izaći i zvati te.
Čekaš. Promatraš događanja oko sebe. Događanja su kuhinjskog tipa. Ondošenje tacni. Donošenje tacni . Ulazak u kantinu. Odlazak iz kantine. Isječci razgovora .
I bude deset do tri. Ti si na zadatku od 8,15 ujutro. Već pomalo tiltaš. Što od gladi, što od neonskih svjetala, što od osjećaja slabosti koji ti pomalo dolazi. Samsonajt torba je spas jer u njoj je sendvič. I jabuka. I čokoladna tortica.
"Jedite ,samo jedite" rekla mi je doktorica.
Sad bi ju volila pitati "KADA da jedem doktorice?. Ni na ručak nisam stigla. Zatvorena sam u ovom podrumskom prostoru i već mislim da nikad više neću van".
Deset je do tri. Proziva me.
Legnem. Kamera šara oko mene. Tehničari šaraju po meni. To škaklja. Ima ih dvoje i mladi su. Uče na meni. Iscrtavaju i izračunavaju koordinate. Ja pomišljam "što ako ne znaju pa krivo iscrtaju?". Onda dolazi doktor, onaj moj, uzima ravnalo i mjeri. Kaže "dobro je". Meni pada kamen sa srca a bome i sa duše. Jerbo što da su ono dvoje klinaca krivo napravili?
Onda sam gotova. Onda se oblačim. Iscrtana sam ko kakav indijanac.
"Za dva tjedna idete u P bolnicu" je sve što dobijam od mog doktora. On je ionako šutljiv i nikad od njega dobit bilo kakvu informaciju. Ovo je još dobro. Inače kaže nekako ovako :"vi ćete sada tamo a u utorak kontrola" pa nestane. Pa ti znaj kud ćeš ti sada, što mu znači to -tamo- i kada, u koliko sati, je ta kontrola u utorak.
Unatoč svemu doktor mi ulijeva povjerenje. Na nogama bijele tenisice. Nosi traperice.Ima pomalo sivu kosu, ali ne od starosti , nego takva mu kosa. Ne priča puno, a i ono što kaže djeluje nekako cinično. No bilo gdje da kažem tko mi je doktor svi zašute u nekom poštovanju. "A profesor K je vaš doktor", pa odmah odu radit to što je on rekao da treba napravit.
I sada sam par dana "slobodna".
Dok se ne dogovore u drugoj bolnici za moj red i raspored.
Veselim se da imam tih par dana odmora jer prošli je tjedan bio naporan. Radno mi vrijeme bilo od 8, kad bih se pojavljivala u bolnici, pa do daljnjega, ali ne prije 6 ili 7 navečer. Sve zahvaljujuć "neorganiziranosti našeg zdravstva" kako kaže moj prijatelj Andro koji je bio moj pratilac cijeli ovaj tjedan. Ja ne mislim da je to neorganiziranost, nego ima puno bolesnika i ti tu nikada ne možeš napraviti definirani plan. Ja sam navikla na čekanja. Meni kao ženi-ratnici to više nije problem. U Samsonajt torbi ima mjesta i za knjigu. Koju onda izvadim i čitam. Pa vrijeme prođe. Nego mi žao moje pratnje, koja na to još nije navikla. Nisu navikli da to tako ide. Pa ih moram odgajat. I smirivat. Dok ne shvate.
Post je objavljen 02.09.2009. u 08:36 sati.