29.01.2009., četvrtak
|
Štovani (ovo da se vidi koliko sam kulturna. Mislim ovo štovani.) Ako odete na slijedeći link : Portal Ludilo i potražite Levant lijevo u stupcu, vidjet će se tamo najnovije umotvorine. Ono nešto prekrasno. Prepametno. Ono stvarno.... |
28.01.2009., srijeda
Crveni šeširić za igle
27.01.2009., utorak
Šeširić za igle
23.01.2009., petak
Prvi radovi - nova šivaća mašina
|
Neki dan kupilo šivaću mašinu. Imalo ju i prije ali poklonilo i prestalo šivati. No odlučilo da bi ipak šivalo pa kao što već reklo kupilo mašinu. Ovo su rani radovi. Isprobavanje mašine, učenje. Dakle, evo jedna prava seljačka pregačica. Molim obratiti pažnju na srčeko na đepu.  |
14.01.2009., srijeda
Mali Puž i Sedam Vila - part six & kraj
|
"Razmislila sam" rekla je Lija vrativši se nakon par sati. Vani se već polako spuštao sumrak. Bijeloj je bilo dosadno. "Ah , napokon si se pojavila. Da te čujem. Čekam te dva sata, što si tako pametno imala za razmišljati?" "Da imala sam. Morala sam si sve postaviti u glavi. Evo ovako :ako ti dam sadnicu palme ona vrijedi više nego puževa kućica na primjer. Onda mi za sadnicu palme moraš još osim što ćeš mi obećati da nećeš nikome reći za brlog, a odlučila sam ti vjerovati za Kodeks Časti , napraviti nešto što tražim od tebe. Rogove nemam. Puževu kućicu imam. " "Lukava je lija lukava" pomislila je Bijela "Moram paziti što pričam". "Pih. Ucjenjuješ me. " pokušala je biti oštra Bijela. "Kako hoćeš. Ne bi ti čekala toliko dugo da ti ne treba ta sadnica palme" "A kako sada imaš a rekla si da ti je brlog prazan?" pokušala je dobiti na vremenu Bijela. Nije očekivala da bi Lija mogla imati sadnicu palme. "Našla sam slučajno. Sve sam očistila ali u jednom kutu eto zaboravila sam počistiti brlog" "Što ti laaažešš Lijo" ljutila se Bijela "Ne lažem. Uostalom kako hoćeš. Ako hoćeš hoćeš ako nećeš nećeš. Već si mi dosadila a i kolačići su se osušili. Ali imaš me u šaci jer znaš gdje je moj brlog. I zato ti moram platiti šutnju kako si rekla. Plaćam ti šutnju sadnicom palme. To si htjela, to ćeš dobiti i što sad opet ne štima?" sumnjičavo je rekla Lija. "U redu" odlučila je Bijela "Da čujem što hoćeš." "Hoću crveni kišobran!" "Mooolim?" skoro se zagrcnula Ponedjeljak Vila "Hoćeš crveni kišobran?" "Da" "Oprosti lisice ali tebi nisu sve kockice na broju. Tko je ikada vidio da lisice nose kišobrane? I to crvene kišobrane." "Ništa ti neznaš" počela se ljutiti lisica "Trebaš vidjeti Medu Starog kako se šepuri sa coca-cola suncobranom. Pih. Suncobran. A rekao je da će iduće godine staviti tendu pred brlog. Da mu ne bude vruće. A trebaš vidjeti i Vuka Feliksa kako hoda okolo sa japanskim suncobranom. Japanski!!! To mu je donijela teta iz Japana. Primitivci obični. Oni će se šepuriti a Lija da nema!" "Oho, ti si tašta" pomislila je Bijela "Ja neću da se zna gdje mi je brlog. Ja nisam glupa kako su oni glupi. Primitivci. Zato nemam tendu. Ali hoću veliki crveni kišobran. Onda ću se prošetati ispred brloga Mede Starog. I ispred brloga Vuka Feliksa. Neka vide da i Lija ima!!" "Dobro. Imati ćeš kišobran. Ali on vrijedi više od sadnice palme. Ako ima futrolu a ima onda vrijedi više. Hoću i puževu kućicu" iskoristila je trenutak Bijela. "Što će ti kućica? Rekla si da ju hoćeš samo vidjeti a da ti ne treba? Ja ću ti ju pokazati ali nedam ti kućicu" "Onda kišobran bez futrole. Kako hoćeš." Smireno je rekla Ponedjeljak Vila. Riskirala je i išla je na sve ili ništa. "Dobro. Ti donesi kišobran. I futrolu. Ako mi se sviđa futrola dobiti ćeš kućicu za futrolu, dobiti ćeš sadnicu palme za kišobran.I nećeš nikome reći gdje je moj brlog". Kraj Eto tako se završava priča o Malom Pužu i o Sedam Vila. Sutradan je Bijela donijela veliki crveni kišobran. Sa futrolom. Lija joj je dala kućicu i sadnicu palme koja je već bila jako trula. Lija je mislila da je dobro trgovala i da je prevarila Bijelu. Trula sadnica i bezvezna kućica za kišobran sa futrolom! Ionako nije znala što bi sa tom glupom kućicom. Kad je trgovala sa Malim Pužem mislila je njegovu kućicu zamijeniti za plastičnu vrećicu. Onu koju je vidjela kod Lasice Mie. Ali lasica se poslije predomislila. Nije više htjela puževu kućicu jer je u međuvremenu našla namjenu plastičnoj vrećici. Tako je Liji kućica samo smetala. Nije znala što bi s njom. Sadnicu je mislila ionako baciti jer je već počela smrdjeti. Mali je Puž bio ponovo sretan. Vile su se vratile na Srednju Livadu. Tu i tamo ponekad , neka od njih krene na put u posjete Malom Pužu. Pa ostane s njim dan dva. A Mali Puž svakoga ponedjeljka izađe van na cestu. Pogleda u nebo i ako je nebo čisto i vidi se Mjesec kaže mu : "Hvala ti Mjeseče , ti si spasio moj život". Zatim u sebi pošalje pozdrav svim Vilama i zahvali se i njima. Zato, ako navečer hodajući cestom ugledate puža, pogledajte prvo u nebo. Ako se na nebu vidi Mjesec nasmiješite se i ostavite puža na miru. Sada znate što radi. Zahvaljuje se Mjesecu. Poštujte to. Vi samo krenite dalje. Nikada ne znate kada će doći Vaš dan i Vaše vrijeme da se zahvalite nekoj od planeta. A doći će. Jednom. I tada ćete htjeti biti sami i u tišini. Isto kao što i Mali Puž to hoće. Epilog Ponekad, u podne, ljeti, na brijegu se vidi kako prolazi nešto crveno. Ljudi u nizini već ne znaju što bi o tome mislili. Zvali su i policiju. Zvali su i specijalce. Pomišljali su da su došli svemirci. No kako to crveno prolazi samo ljeti, to zbunjeni i prestrašeni kakvi jesu ljeti, tokom ostatka godine zaborave na Pojavu. Pa se smire. Ljeti počinje ponovo. Onda se sjete pa zovu policiju. I tako se to ponavlja već par godina. |
13.01.2009., utorak
Mali Puž i Sedam Vila - part five
|
Bližilo se podne. Bijela je spavala, Lija je promatrala kolačiće iz sigurnosti svoje dobro kamuflirane jazbine. Sunce je bilo u zenitu. Zrake su se probile kroz grane drveća i probudile Bijelu. "Baš sam se dobro naspavala" sretno je prošaptala sebi u bradu. Raširila je ruke i protegnula se. Tada je pogledala oko sebe i zapitala se "gdje sam? Aha, znam. Sjedim nasuprot Lijine jazbine. Čekam Liju." zadovoljno se osmjehnula. A odmah zatim i namrgodila "čekam Liju? Pa spavala sam. Zaspala sam bila ko top. Možda je Lija pobjegla dok sam ja spavala? Ovo je glupo. Ovo je jako glupo. Ja ni ne znam da li je ona tu a sjedim i čekam. Ja sam dobra za komunikaciju, ja sam dobra za upoznavanje, ali ovo nisam očekivala da ću sjediti i čekati. Nismo to dobro smislile! Kad sam rekla da sam ja za upoznavanje mislila sam da me puste da pričam s Lijom. Ali ja nisam dobra da nekoga izvučem iz brloga. Ne znam kako da to napravim? Kako da Liju izvučem van? Ako je uopće tu?Što sad da radim? Da sjedim ovdje i brojim lišće? Dosadno mi je. " Uzela je još jedan kolačić. "Mmmm, baš je dobar" rekla je naglas. "Krivo , krivo, krivo. Sve smo krivo postavile. "nastavljala je raspredati sa sobom u svojoj glavi "Ja sada ovdje mogu provesti čitav dan i čitavu noć a da se ništa ne dogodi. Lija mora biti vani a ne unutra da bih ja s njom mogla pričati. Kako da ju dozovem? Što da radim?" "Lijo, dođi , evo ti kolačića" viknula je iznenada. Nije ni znala da će to reći. Došlo joj je. "A koliko ću ih dobiti?" odgovorila je Lija. I Lija se iznenadila. Nije znala da će odgovoriti . Došlo joj je. "Sve ću ti dati samo daj izađi" rekla je Bijela. "Kako znaš da sam tu?" pitala je Lija. "Znam. Ja sam Vila. Ja sve znam" sjetila se odgovora Bijela jer ju je pitanje bilo zateklo. "Kakva Vila" smijala se Lija "Ti uopće ne izgledaš kao Vila, ti izgledaš kao neko izgubljeno dijete. Dijete izgubljeno u šumi." "Da?? A kako onda znam da si tu? A čim sam došla ujutro znala sam da si tu i čekam da izađeš" riskirala je Bijela Vila. "Bezveze pričaš. Izgubila si se i sada čekaš da roditelji dođu po tebe" "Ti si Lija i ti misliš da si lukava. Ali nisi dovoljno lukava. Baš si naivna. Misliš da Vile ne postoje.A one postoje. Jednu upravo gledaš. Ja sam Vila. Ja sam Bijela Vila. Bijela Vila ti je Ponedjeljak vila. A danas je Ponedjeljak. Ja sam današnja Vila. Ja upravljam današnjim danom. Mi Vile sve znamo. A najviše znamo na svoj dan. I znala sam da si tu već od jutra. I znam da hoćeš kolačiće." pričala je Bijela. Pričala je da bi zadržala Lijinu pažnju. Možda ju i izvuče iz jazbine."A mogu ti reći da su kolačići jako fini. Ako ih ti nećeš pojesti ću ih sama ili ću ih podijeliti pticama. Ako nećeš nećeš. Budi gladna". "A zašto ti hoćeš da ja izađem?" pitala je lisica. "Neću.Svejedno mi je. Ali imam puno kolačića. Osušiti će se ako ih sve ne pojedem. Pa sam mislila da ih podijelimo. I da imam društvo. Dosadno mi je. Ali ako ti nećeš, nemoj. Ja ću ih dati pticama. Ili ribama. Ma baš me briga za tebe". "Jesi li ti stvarno Vila?" bila je oprezna Lija i dalje "Jesam. " "Ti sve znaš?" lukavo je nastavila sa pitanjima. "Neznam sve. Znam ono što u tom trenutku trebam znati. " oprezna je bila i Bijela. "Ne sviđa mi se što znaš za moj brlog. Tko još zna gdje ja živim?" "Ja znam. Za sada samo ja znam" ("Bingo" pomislila je u sebi "Imam te")"A moju šutnju morat ćeš platit. Nečim . Bilo čime. Nešto mi daj što imaš u brlogu. " "Ništa nemam. Sve je prazno" "Kako hoćeš. Ako kažeš da je prazno onda je prazno. Dođi i jedi kolačiće" rekla je Bijela smireno. "Ne vjeruješ mi da je sve prazno?" "Vjerujem." "Ne vjeruješ. Misliš da lažem" "Lisica si , naravno da lažeš. Lukava si. Ali baš me briga kažem ti. Meni je svejedno. Ja ću pojest kolačiće onda idem. Ako nekoga sretnem i ako me bude volja reći ću da sam s tobom razgovarala kod tvog brloga koji je blizu izvora i koji je ispod one male stijene. Ako me ne bude volja neću reći. Ovisi kakve ću volje biti. " plela je mrežu Bijela. "Ako ti nešto dam da kupim tvoju šutnju kako znam da ipak nećeš reći?" "Ne znaš" pomislila je u sebi Bijela "Sudiš po sebi. Prevarila si Puža i sada misliš da svi tako rade". No na glas je rekla:"Mi Vile imamo kodeks časti kojeg se moramo držati. Inače bi izgubile status Vile i bile bi obične smrtnice. Zato ne smijemo pogaziti našu riječ. Ako ti dam riječ da neću nikome reći onda neću nikome reći jer bi ako kažem prestala biti Vila". "Pih" rekla je Lija "Kodeks Časti. Vi ste stvarno lude, vi Vile ili što god da već jeste. Uostalom što je to Kodeks i što je to Čast?" "To su ti pravila. Tko se želi držati pravila bit će dio neke cjeline. Tko ne želi neće biti dio cjeline. Bit će sam. Kako si i ti sama. Ako želiš biti u zajednici onda se moraš držati pravila da bi zajednica mogla funkcionirati. Kod nas Vila ta se pravila zovu Kodeks Časti. I rekla sam ti jedno pravilo. A sad me pusti na miru. Vidim da nećeš kolačiće, vidim da se nećeš družiti, pa što onda, ja ću ih pojesti sama i onda idem." "Ako ti nešto dam a ti mi onda daš riječ da nikome nećeš reći gdje je moj brlog stvarno nećeš reći?" "Nemaš mi što dati. Jer ti je brlog prazan. A ako mi ništa nedaš ja ti neću dati riječ. Hodi i pojedi te kolačiće. " bila je i dalje smirena Bijela. "Možda nešto nađem" mudrovala je lisica. "Kako možeš naći kad ti je brlog prazan?" "Možda se nešto zaturilo negdje. Možda ako dobro pogledam negdje nešto nađem. Što bi ti na primjer htjela imati?" "Meni ti ništa ne treba. Ja sve imam. Ja sam Vila. Nedaj se smetati, nemoj tražiti. Ako si rekla da ti je brlog prazan onda je prazan i ne možeš ništa naći niti mi išta ponuditi. Ali evo, kad bi možda mogla naći neke rogove od jelena ili možda neku sadnicu palme ili kućicu od puža to bi na primjer uzela. No znam da ti to nemaš , jer ti je brlog skroz prazan pa se zato nemoj uzrujavat. Možda neću nikome reći. A onda opet. Možda i hoću. Nisam ti dala riječ pa mogu pričati što god me volja." "Što će tebi rogovi od jelena? Što će ti sadnica palme? Što će ti puževa kućica?" nije se dala Lija "Prvo, rogove od jelena trebam jer sam se kladila da ih mogu nabaviti a oklada skoro ističe. Izgubit ću okladu. Sadnica palme mi treba jer hoću posaditi palmu da pod njom sjedim. Puževa kućica mi ne treba ali nikada ju nisam vidjela i htjela bi vidjeti kako ona izgleda" govoreći to nadala se da Lija nije prelukava i da ju neće pročitati. "Hajde, dođi jesti kolačiće. Nemaš ti ništa od toga jer ti je brlog prazan. Zato se nemoj opterećivati. Možda nikome ništa neću reći". "Moram razmisliti." rekla je Lija "Nisam ja uzalud Lija Lukavica. Mi Lije smo oprezne. Ako ti dam nešto od toga što si nabrojala ti mi moraš nekako pokazati da si Vila. Ako ti povjerujem onda ćemo trgovati. Ja ću ti dati nešto a ti ćeš šutjeti" "Hmm, to nešto mora biti puževa kućica" mislila je u sebi Bijela. "Ostalo me ne zanima. Stvarno se nadam da u brlogu nema sadnicu palme. Ni jelenje rogove. " "Dobro" rekla je na glas. "Dogovoreno. Ja ću tu sjediti i šutjeti a ti kad razmisliš dođi da se dogovorimo". ..to be continued... |
09.01.2009., petak
Mali Puž i Sedam Vila - part four
|
Da ne zamaramo čitatelje sa detaljima oko susreta Svijetlo Plave i Zlatnog, odmah ćemo prijeći na iduće poglavlje u kojem se sastaju svih Sedam Vila . Mali Puž i Sedam Vila - kako riješiti problem? Na Srednjoj Livadi dakle okupile su se sve Vile. Svijetlo Plava izvadila je Malog Puža iz đepa svoje haljine, stavila ga u sredinu kruga i rekla mu :"Sad pričaj pužu svoju priču. A vi ostale slušajte". Mali je Puž pričao svoju priču.Završio ju je rečenicom "Molim Vas pomozite mi da vratim svoju kućicu". Vile su šutjele svo vrijeme dok je Mali Puž govorio. Nakon što je završio nastavio se muk. Dan je bio srijeda. Prva se dakle javila Žuta jer je srijeda bila njezin dan, pa je prva uspjela doći k sebi : "Da da. To mi se čini komplicirano. Ta tvoja priča Mali Pužu nije jednostavna. Ti si kućicu prodao, nemaš nikakvih prava tražiti ju natrag. A onda opet, Lija te je prevarila jer ti je dala samo pola zimnice pa možda možemo na temelju toga nešto polučiti. Hmm, moram malo razmisliti". Javila se Ljubičasta "Mali Pužu, ja sam ozbiljna Vila , jako ozbiljna. Ja mislim da neodgovorne postupke treba kazniti. " Iz nje je govorio Saturn, njezina planeta ozbiljna i jako odgovorna "A opet. Ti si kažnjen. Dovoljno si već kažnjen. Ako si naučio nešto iz svega ovoga, onda ću ti pomoći". Javila se Bijela "Pužu, pužu. Kako nisi razmišljao?" Javila se Crvena "Što mene to ljuti kad nastanu ovakve situacije. Idemo, idemo, u akciju idemo! Naći ćemo lisicu a onda ćemo vidjeti" Svijetlo Plava nije rekla ništa. Samo se smješkala i gledala u nebo. Zelena je rekla "Idemo u neki restoran. Tamo ćemo nešto klopati a onda ćemo razgovarati i dogovoriti se". Zlatni je rekao "Hajde. Sve će biti dobro". Iz njega je govorilo Sunce, njegova planeta. Velikodušna i sjajna. Malom Pužu bilo je lakše kad je vidio da ga ne osuđuju i da mu Vile žele pomoći. Bio je spreman pričekati da se malo smire i da nešto smisle. Vjerovao je da će one, tako pametne i lijepe nešto uspjeti napraviti i da će on dobiti natrag svoju kućicu. "Znam " rekla je Žuta nakon nekog vremena. Bila se je povukla i malo razmislila "Ovako ćemo! Idemo potražiti Liju. Upoznat ćemo se sa njom, no nećemo joj reći zašto smo došle. Družit ćemo se , upoznati neprijatelja, a onda ćemo vidjeti koja joj je slaba strana. Na što je pohlepna. Što voli. Ono što voli ponudit ćemo joj u zamjenu za kućicu". "Mislim da ti je dobra ideja" oduševila se Bijela. "Pronađimo ju u ponedjeljak a onda meni prepustite upoznavanje. Ja ću biti prva koja će doći u dodir s njom. Tu sam dobra. U upoznavanju. " "Dobro" rekao je Zlatni "Sviđa mi se ideja. Ali najprije ju moramo naći. Mali Pužu, moraš nam reći kako da ju nađemo". "I meni se sviđa taj tvoj plan Žuta. Ja ću napraviti neke kolačiće pa joj Bijela to može ponuditi kod upoznavanja" nadovezala se Zelena. Svijetlo Plava se sa odobravanjem smješkala. Ljubičasta je šutjela. "Ja ne znam gdje je Lija. Ali možemo doći do moga doma. Onda ću zamoliti svog prijatelja Bumbara Zoa da preleti šumu i pronađe gdje se Lija sakriva" veselo je rekao Mali Puž. "Krećemo sutra" odlučila je Žuta. "Odmorite se danas, Zelena ti nam napravi nešto za jest i ujutro rano idemo na put". Krenuli su odmah nakon izlaska Sunca. Mali Puž bio je stavljen u đep haljine Svijetlo Plave. Tamo je već naučio biti. Dobio je lišća i upozorenje "Ne viri. Neću da te moram tražiti ako ispadneš iz đepa!". Putovali su cijeli dan. Stali su samo da nešto pojedu, popiju vode i malo odmore noge, a zatim nastavili jednoličnim hodom. Putovali su i cijeli idući dan, pa još idući dan. Žurili su da stignu do Ponedjeljka. Svijetlo Plava je u jednom trenutku zaprepašteno pomislila "Mali je Puž sve ovo prohodao sam! " i raznježila se. Izvadila ga je iz đepa svoje haljine, stavila ga je na dlan te mu rekla "Ne boj se. Vratit ćemo ti tvoju kućicu." Zatim ga je lagano prstom podragala po golom tijelu i stavila nazad na njegovo mjesto. I druge su Vile pomislile isto. "Mali je Puž zaista hrabar. Sve je ovako otvoren prohodao sam", te su bile još odlučnije u namjeri da za njega naprave sve što je u njihovoj moći. U subotu kasno navečer stigli su u dom Malog Puža. "Požuriti moramo. Ponedjeljak je blizu. Ako propustimo ovaj ponedjeljak morati ćemo čekati drugi a to je tjedan dana. Mali Pužu, brzo dozovi svog prijatelja Bumbara i neka on u nedjelju izviđa! Mora nam reći gdje je Lija. Brzo , brzo" rekla je Ljubičasta. Bio je njezin dan. Puž je dozvao Bumbara. Nije baš bio tako brz kako je Ljubičasta zahtijevala, puževi nisu brzi. Bumbar je poslušao zahtjev Malog Puža i rekao "Dobro. Ujutro odmah idem. Vidio sam neki dan Liju kraj potoka. Sutra ću otići na to cvijeće pokraj potoka i čekati ću da dođe piti vodu. Kada krene natrag, pratit ću ju i vidjeti gdje je njezina jazbina. Ako dođe na potok. Ako ne dođe onda ću stražariti. Jednom mora doći. Osim toga, kraj potoka je krasno cvijeće. Mmmmm, njam, veselim se cvijeću...bzzzzzz" rekao je Bumbar Zoa i odletio. "Moramo čekati" zaključio je Zlatni. Prostro je svoju hasuru na travu, legao i odmah zaspao. Vile su slijedile njegov primjer. Cijeli idući dan čekali su vijesti od Bumbara. Već su bili nervozni, Zelena nije znala da li bi pekla te fine kolače za upoznavanje ili ne? Ako ispeče danas a do upoznavanja dođe tek u idući ponedjeljak , ili možda onaj idući, kolači će biti tvrdi pa bi Lija mogla biti ljuta. Ne! Kolači moraju biti mekani i svježi. Lija mora oblizivati prste nakon što ih pojede. Bilo bi dobro da traži još. Tada bi imali razlog da se sastanu i idući dan, ako Bijeloj ne pođe za rukom da Liju nagovori na druženje. Čekali su i čekali. Sunce je počelo zalaziti. Već su izgubili nadu u sutrašnje upoznavanje, no onda su čuli "bzzzzz. evo me. " "Pa gdje si dosad?" pitao je Mali Puž. "Bzzzz. Fino cvijeće. Fino. " odgovorio je Bumbar Zoa oblizujući se. "Jesi li ju našao? Znaš li gdje je" pitala je Žuta? "Znam, znam sve znam. Idemo ispočetka. Došla je rano rano ujutro, u cik zore. No ja sam već bio tamo. Mislio sam da će doći rano. Ha! Zar nisam pametan!" hvalio se malo Bumbar. "I sjeo sam na onaj plavi cvijet, pravio sam se da sišem pelud ali nisam, samo sam se pravio. Gledao sam ju ispod oka kao pravi detektiv. Onda je krenula natrag, a ja sam kao završio sa tim cvijetom i kao išao sam na drugi cvijet. Zavarao sam ju. " sa smiješkom je govorio Bumbar. "Onda je krenula prema svojoj jazbini. Ja sam kao letio i kao tražio sam cvijeće koje bi mi prijalo. Primijetila me je ali nije ništa sumnjala. Znam gdje je njezina jazbina! Nije daleko ali je lukavo sakrivena. Bzzzzzz. Lukava je ta Lija. Lukava. Bzzzz. Sutra ujutro odvesti ću Vas do njezine jazbine. Mmmm, ja ću tamo čekati na onom mmmmmmm mljac finom žutom cvijeću" završio je Bumbar Zoe. Zelena se odmah dala na pravljenje kolača. Bijela se išla umiti i dotjerati. Crvena joj je isplela pletenicu tako da bude lijepa. Svijetlo Plava napravila joj je vjenčić od cvijeća i stavila oko vrata. Žuta joj je dala par savjeta "ništa ne govori o sebi samo joj laskaj. Lije su lukave znaš. Moraš se dobro uživiti u ulogu i ne smiješ, nikako ne smiješ spomenuti ni Malog Puža, ni kućicu ni nikakvo trgovanje. Pričaj o svemu drugome, samo nemoj spominjati nikakvu trgovinu". Zlatni joj je dao svoju torbicu. Da u nju stavi kolače. Ljubičasta je skinula svoju narukvicu i stavila ju oko ruke Bijeloj. "Za sreću" rekla je. Bijela i Lija Iduće jutro svi su se uputili prema Šumi. Na početku Šume pozdravili su se jer samo Bijela I Bumbar Zoa krenuti će dalje, a Vile i Mali Puž čekati će njihov povratak. Tako su dogovorili , jer su se bojali da ne bi prestrašili Liju. Bijela i Bumbar hodali su još neko vrijeme a zatim je Bumbar rekao "Stani. Tu smo. Vidiš ono drvo 10 metara dalje? Iza tog drveta malena je stijena i jedan humak. Tu unutra je Lijina jazbina. Ja te sada ostavljam a tebi želim sreću. Bzzzzz" Rekavši to odletio je. Bijela je nastavila dalje sama. Došla je do drveta koje joj je Bumbar pokazao rasprostrla hasuru, sjela na nju i naslonila se na drvo. Znala je da mora biti strpljiva i da mora sve raditi polako. "Nikakvi nagli pokreti" rekao joj je Zlatni. "Pravi se da misliš da si sama" ponavljala joj je Žuta. "Budi jako strpljiva" govorila joj je Crvena. "Ako ne uspiješ sada, nemoj navaljivat, bolje se povuci pa ćeš doći ponovo" savjetovala joj je Ljubičasta. Sjela je dakle, izvadila torbicu sa kolačima, stavila ju pored sebe (neka kolači zamirišu), naslonila glavu na drvo i zatvorila oči. Gradila se kao da je zadrijemala. Lija ju je vidjela. Iz svog brloga gledala je u Bijelu ali se nije ni pomaknula. Kolačići su zamirišali no Lija je suspregnula glad i ostala je oprezna. Promatrala je što se događa pod drvetom. Htjela je biti sigurna da joj ne prijeti nikakva opasnost. Ali htjela je i kolačiće. "Ako zaspi, mogla bih se prišunjati i ukrasti kolačiće" mislila je i dalje pogleda uperenog ravno na događanja pod drvetom. A pod drvetom događanja nije niti bilo. Bijela je dremuckala sa poluzatvorenim očima. Mislila je da ju Lija gleda ali nije bila sigurna. "Možda je nema" pomislila je nakon jedno sat vremena lažnog dremuckanja. "Možda je otišla nekuda danas? A ne, ne. Sjeti se što ti je rekla Žuta - lisice su lukave i oprezne, ona je tu , sigurno je tu i sigurno me promatra. Moram i dalje ostati mirna , suzdržana i moram biti strpljiva. Već će ona izaći", razmišljajući tako uzela je jedan kolačić, stavila ga u usta i polako, vrlo polako počela jesti. Na licu joj se pokazao osmijeh zadovoljstva koji nije bio lažan, jer kolačići su bili strašno fini. "Zelena kad hoće zna napraviti jako fino jelo" mislila je Bijela. "Mmmm" rekla je na glas. Zatim je odlučila malo leći. Stvarno zadrijemati. Kolačiće je stavila pored sebe, prekrila ih dlanom i legla. Zaspala je odmah, jer je u stvari bila umorna. Ta hodala je četiri dana da bi došla do ove Šume. Jučer je bila sva napeta cijeli dan, kao uostalom i ostale Vile, čekajuć da Bumbar javi da li je našao lisičin brlog ili nije, pa nije ni čudo da su joj se sada, kada se opustila oči počele sklapati a tijelo tražiti odmor. Lisica je vidjela pomake. Vidjela je da je Bijela legla i da će zaspati. Vidjela je i da su kolačići pokriveni rukom, da ne može samo tako doći do njih i ukrasti ih, jer ako pomakne ruku Bijela bi se mogla probuditi. Čekala je i dalje i razmišljala što da radi. "Da li ova u Bijeloj Haljini misli cijeli dan ostati ovdje?" razmišljala je. "Možda kad se probudi krene dalje. To bih voljela da ona krene dalje, jer ja moram izaći van potražiti nekakvu hranu i piti vode. A opet. To što ona jede izgleda privlačno. Izgleda i ukusno. Možda bi mogla to ukrasti pa onda imam čitav dan danas i sutra za jesti." Dvoumila se, razmišljala. S jedne strane bio je urođeni oprez. Sa druge strane bili su kolačići. ...to be continued... |
Mali Puž i Sedam Vila - part three
|
Mali Puž i Svijetlo Plava Polako se počeo spuštati sumrak. Svjetlo Plava je već dugo hodala i postajala je umorna. "Odspavat ću tu u šumi a sutra ću nastaviti put.Idem pokupiti lišća dok se još vidi pa ću si napraviti krevet a ujutro ću krenuti dalje, Peta Livada više nije tako daleko. ". Pronašla je lijepo mjesto na početku šume te počela sakupljati lišće na hrpu da joj bude mekan krevet. Lišćem će se i pokriti jer noću zna biti hladno. Pojela je malo kupina. Našla je i neke jagode. Bila je zadovoljna i poletna. Mrak se počeo spuštati naglo. Legla je na svoj prirodni krevet , gledala je u nebo puno zvijezda a oči su joj se polako počele zatvarati. Tada je osjetila da nešto ima na svojoj nozi. Nešto hladno. Pokušala se počešati, mislila je da je vjetar, ili mokar list. No naišla je na mekano meso. "Što je ovo?" skočila je uplašeno. Stojeći na jednoj nozi drugu je držala skvrčenu i bojala se ponovo primiti za ono mjesto gdje je osjetila mekano i hladno strano tijelo. "Nije valjda zmija?" mislila je u panici. No morala se primiriti i suočiti s time što god da to bilo, shvatila je. Rukom je polako krenula niz svoju nogu. Dotakla je ono hladno, zgrabila to u ruku i prinijela očima, srca uznemirenoga. Bio je to puž. "Ah, to je samo puž" konstatirala je sa olakšanjem. "Što da radim s njim?" "Stavit ću ga na drvo pa neka puže po drvetu. Bolje po drvetu nego po mojoj nozi". Okrenula se da bi ga stavila na drvo kadli začuje neki tanahni glasić. "Nemoj me staviti na drvo. Onda će mi trebati dugo vremena da se spustim s njega. A ja nemam puno vremena". Svjetlo Plava je mislila da je poludjela!?!?! "Tko to govori? Nije valjda da puž govori?" "Molim te, molim te nemoj me staviti na drvo. Stavi me na zemlju i pusti da idem dalje. " "Jesam li ja luda? Zar to puž govori? Meni govori?" zapanjeno se pitala Svijetlo Plava "Da tebi govorim. Pusti me molim te pusti me. Ja ti neću ništa. Ja sam Mali Puž i u potrazi sam za Sedam Vila. Moram ih naći. Ako me staviš na drvo neću moći sići i onda neću moći pronaći Vile". "U potrazi je za sedam vila?" i dalje je bila zapanjena Svijetlo Plava."Pa ja sam Vila" pomislila je. "Da li ti mene zezaš?" pitala je puža. "Ne. Ne šalim se. Ja sam ti jako nesretan. Moja prijateljica Osa Šesnaesta rekla mi je da nađem Sedam Vila i da će mi one pomoći. Zato me pusti molim te da krenem dalje. Već sam jako dugo na putu. Umoran sam znaš i nemam više puno snage za hodati. Po noći hodam po danu se sakrivam ali neću moći još dugo izdržati. Ako me sada staviš na drvo trebati će mi dva dana da siđem sa tog drveta. A tu ima i ptica. Ako me vide pojest će me a nemam se kuda sakriti. Stavi me na zemlju i pusti me da krenem dalje" pokušao joj je objasniti Mali Puž. "A kako si to nesretan? Što ti se dogodilo?" "Nemam svoju kućicu znaš. Prodao sam je Liji. Osa Šesnaesta rekla mi je da bi mi Vile mogle pomoći da vratim svoju kućicu natrag." "A što si ju prodao? Kako to misliš prvo prodaš onda hoćeš natrag. Ne ide ti to tako" počela ju je hvatati glad, a kad je bila gladna Svjetlo Plava bi postala nervozna. A kad je bila nervozna onda je bila oštra "Da ja prodam sada na primjer svoju haljinu onda ne bi imala prava da ju tražim natrag. Kako si si ti to zamislio?" nastavila je tiradu "napraviš grešku a onda tražiš da ti neko pomogne. Meni ti se to uopće ne sviđa to što ti pričaš. Ti si baš neki neodgovoran puž. Ako si prodao prodao si. Kako sad misliš dobit natrag svoju kućicu? Imaš li što ponuditi u zamjenu? Ili samo misliš reći - Vile vratite mi moju kućicu?". Sada je već bila ljuta. Mali se Puž skutrio u kutu njezinog dlana i šutio je svo vrijeme dok je Svjetlo Plava govorila. Ni sam nije znao kako da dođe natrag do svoje kućice. Bio je svjestan da ju je prodao, bio je svjestan da Liju ne može naći jer se sakrila duboko u šumu, bio je svjestan da je Svijetlo Plava u pravu u svemu što mu govori. Ali nije znao što bi drugo. "Znaš. Pogriješio sam. Mnogi griješe. Otkad sam prodao kućicu nesretan sam. Znam da si u pravu kad mi govoriš to što mi govoriš. Ponuditi ću Liji da joj cijepam drva" rekao je Mali Puž sav usplahiren. "Ti ćeš joj cijepati drva? " počela se smijati Svijetlo Plava. "Pa daj se pogledaj. Nemaš ni sjekiru, nemaš ni ruke, kako bi joj ti cijepao drva?. O Bože, osim što si neodgovoran još si i glupi puž". Rekla je nervozno. Bila je gladna. "Dobro, onda ću joj ponuditi da joj spremam kuću. Ili da joj nosim hranu" plaho je nastavio Na spomen hrane Svijetlo Plavoj je želudac počeo zavijati. Pa je bila još nervoznija. "Ti ćeš joj nositi hranu? Ti ćeš spremati kuću? Pa daj se pogledaj! Mali si. Staneš na moj dlan. Ne možeš ti spremati. Spor si osim toga. Dok ti pospremiš njezinu kuću proći će mjeseci. Što ti ne znaš ništa bolje smisliti nego prodati svoje i onda tražiti od drugih da ti riješe problem? Baš si mi antipatičan znaš" "Znam. I sebi sam antipatičan. I sebe krivim već mjesecima što sam bio pohlepan i naivan. " rekao je tužno. "Znaš što. Ja ću sada leći i spavati. Ti mi se ne sviđaš uopće, ali te neću staviti na drvo. Pustit ću te na zemlju pa ti idi i traži si svoje Vile. Valjda će ti pomoći. No tebi nitko ne može pomoći jer si glup i jer si neodgovoran i ne znam što bi ti još rekla, ljutiš me i zato bolje odi i budi daleko od mene" rekavši to spustila ga je na zemlju, okrenula glavu od njega i krenula leći na svoj ležaj u namjeri da odspava. Veselila se sutrašnjem danu, jer po noći nije mogla naći kupine i jagode a bila je već jako jako gladna. Već je zaboravila Malog Puža. Glad ju je mučila. Okretala se na svojem ležaju od lišća i pokušala zaspati. Napokon joj je to i uspjelo. Došlo je jutro. Jedna sunčana zraka pala je na njezino lice i to ju je probudilo. "Dobro jutro sunce" rekla je veselo. "Idem se umiti a zatim naći kupine" . Otresla je lišće sa haljine i krenula tražiti izvor. Umila se , oprala, popila svježe izvorske vode a zatim krenula naći nešto za jesti. Našla je kupina. Našla je jagoda. Našla je i nešto bobica. Dobro se je najela. Razbuđena i dobre volje sjela je na kamen i krenula raditi planove za današnji dan : "Do Pete Livade imam još pola dana hoda. Tamo ću pronaći Zlatnog. Onda ćemo nešto zajedno pojesti. Vidjeti ću koliko dugo će Igre Mrava još trajati. Ako će trajati dugo neću ostati nego ću se vratiti na Srednju Livadu. Ako ne, pričekat ću Zlatnoga pa ćemo se zajedno vratiti Vilama". U tome trenutku sjetila se Malog Puža. "Jesam li ja to sanjala?" prvo je pomislila. "Ne nisam sanjala. Sve se to dogodilo". Kako je bila sita, odmorna i odlične volje to joj je počelo biti krivo što se onako ponašala prema njemu i što ga je ostavila. "Pa dobro. Nisam ga stavila na drvo. Pustila sam ga na zemlju da ide" pokušala je umiriti svoju savjest. Počelo ju je kopkati da mu nije rekla da je ona jedna od Vila. "Idem ga potražiti. Puževi su spori, nije on mogao daleko" najednom je odlučila. "Stvarno sam jučer bila drska prema njemu. To zato jer je Bijela bila drska prema meni. I onda me povrijedila a ja sam morala povrijediti nekoga drugoga. To tako ide u krug. Znala sam to a vidiš nisam se uspjela suzdržati". Vratila se na mjesto gdje je spavala i počela raditi krugove, gledajući u zemlju. Zatim se sjetila da bi puža možda mogla dozvati. Te je počela vikati "pužu gdje si? Javi se. " Tražila je i vikala neko vrijeme, radila sve šire krugove ali od puža ni traga ni glasa. "Gdje li je samo? Ne može on biti daleko. Spor je. Ako je i hodao cijelu noć nije mogao daleko otići. Hajde da razmislim. Kad bih hodala njegovim korakom koliko bih mogla proći?". Stala je i razmislila. "A na koju stranu je krenuo?" zatim se upitala. Izračunala je okvirno koliki bi put , da je hodao cijelu noć, puž bio mogao proći pa je napravila krug. Zvala ga je. Nigdje ga nije bilo. Vratila se natrag na mjesto gdje je spavala. Sada joj je bilo već jako krivo što ga je ostavila i što mu nije pomogla. Ta ipak ona je Vila! "Nikuda nisam ni krenuo. Bio sam ovdje uz tebe cijelu noć. Znao sam da si ti dobra. Vidio sam to jučer u tvojim očima. Znao sam da ćeš me tražiti i da će ti biti žao. Tu sam" rekao je jedan mali glasić. Svijetlo Plava se nasmiješila. Uzela ga je u dlan. Zatim je ubrala jedan list. "Sad ću te staviti u đep svoje haljine. List ti je ovdje ako budeš gladan. Idemo na put. Nosit ću te. Kad dođemo do Zlatnog, a on ti je Vilenjak reći ćemo mu što te tišti. Onda ćemo pronaći i ostalih pet Vila pa ćemo svi zajedno smisliti nešto da vratimo tvoju kućicu. A sad izvoli u đep i budi dobar tamo! Nemoj mi se meškoljit i nemoj viriti jer bi mi mogao ispasti iz đepa pa ću te opet morati tražiti. Dobar budi jesi me čuo!". Puž Muž se nasmiješio i zadovoljno kimnuo glavom. Vozit će se! Neće morati hodati! I naći će Vile. Njegovoj sreći nije bilo kraja.. ..to be continued.... |
07.01.2009., srijeda
Mali Puž i Sedam Vila - part two
|
Sedam Vila Sedam Vila Istovremeno dok je Mali Puž hodao već trinaesti dan tražeći Vile , one su bile na Srednjoj Livadi daleko od Malog Puža. Nisu se igrale jer su bile ljute jedna na drugu. Posvađale su se. Ljubičasta je jučer htjela da ima svoje posebno ime kad se igraju. Da ima posebno ime za igru. Da ne bude Ljubičasta nego da bude po imenu cvijeta. Htjela je baš biti cvijet. Ostale se nisu složile. Podržala ju je samo Crvena. Jer je Crvena isto htjela imati ime po cvijetu. Jednom otrovnom. Druge su se protivile. "Onda i mi moramo imati neko drugo ime kad se igramo" rekla je Žuta ljuto. "A meni je baš dobro moje. Ja neću da svako ima neko drugo ime. Ja ne mogu to pamtiti. Ljubičasta, ti ćeš ostat Ljubičasta, Crvena ti ćeš ostat Crvena i dosta je već tih vaših djetinjarija" nastavila je lupajući nogom o zemlju. "Da, da, ima Žuta pravo" podržala ju je Svjetlo Plava "Sad bi onda mi morale pamtiti po dva imena. Baš mi se to ne da" rekla je gledajući u nebo . "Što , što?" pitala je Zelena "Idemo u neki restoran, pa ćemo si nešto pojesti pa ćemo se dogovoriti može?" nastavila je. Bijela je šutjela jer joj je sve to išlo na živce. Uvijek su nešto izmišljale i uvijek su nešto posebno htjele. Eto na primjer kad su bile birale Kraljicu Osa, Ljubičasta je htjela da budu dvije Kraljice. "Pa gdje toga ime da budu dvije Kraljice ?" pitala se Bijela. Zlatni je bio odsutan jer su ga zvali da bude sudac u natjecanju Mrava koje se održavalo svake godine na Petoj Livadi. Odvojile su se dakle u dva tabora i oba tabora mislila su gunđavo o suprotnom taboru. Dvije koje su željele imati i drugo ime mislile su "Kako su samo dosadne i tupe ove druge. Stalno jedno te isto. S njima ništa ne možeš." "Kako su samo zahtjevne one dvije" razmišljalo se u drugom taboru. "Stalno nešto mijenjaju i stalno hoće biti u centru pažnje i uvijek nešto posebno traže, s njima se ništa ne da napraviti". I tako su na livadi sjedile odvojeno. Ljubičasta i Crvena igrale su se same i zvale su se svojim novim imenima. Po cvijeću. Zelena, Svijetlo Plava, Bijela i Žuta otišle su na kraj Livade i igrale se kao i do sada. Samo je Bijela bila nešto šutljiva. Bila je mrzovoljna. Bila je gunđava. Sve ju je ljutilo i bila je danima loše volje. Svjetlo Plava ju je htjela razveseliti pa joj je donosila cvijeće. Onda joj je Zelena donijela nešto za pojest. Žuta je šutjela i čekala da Bijela dođe k sebi. Sve tri ih je ljutila mrzovolja Bijele. Širila je oko sebe neku tugu. I jednog dana Bijela i Svjetlo Plava su se posvađale. Posvađale su se oko stolnjaka. Htjele su staviti stolnjak na livadu pa da na njemu jedu. Stolnjak je bio zamazan po sredini i Bijela je rekla "Kakav si to stolnjak donijela Svijetlo Plava? Zar ga nisi mogla prije oprati? Kako ćemo jesti kad je to tako zamazano?". Svjetlo Plavoj bilo je dosta! Ispustila je kruh koji je držala u ruci. Zatim se uspravila u svoj svojoj veličini i rekla "Ti mi ideš na živce! Mrzovoljna si, sve te smeta, samo gunđaš. Idi si operi stolnjak ako te to smeta. Ta mrlja ne ide van. Ja sam ga oprala i peglala ali mrlja ne može ići van. I da znaš tu mrlju si napravila ti prošli puta kada si jela majonezu i kad ti se sve prosulo. Sad mi te je stvarno dosta Bijela! Ako te smeta mrlja idi i operi si stolnjak sama. Baš me zanima kako ćeš tu mrlju TI očistiti?". Bila je ljuta. Bacila je vilicu koju je držala u drugoj ruci , okrenula se i otišla. "Idem Zlatnom na Petu Livadu. Idem gledati Igre Mrava. Dosta mi ih je svih. Bijela je mrgud, Ljubičasta i Crvena samo nešto traže, Žuta samo šuti a Zelena bi stalno jela. Najbolje će mi biti da se maknem od njih, baš me nerviraju". Tako je odlučila i krenula je velikim žustrim koracima ka Petoj Livadi. Razgovarala je neko vrijeme sama sa sobom, gunđala si je u bradu, a onda se smirila. Korak je postao manje žustar. Počela je hodati polakše. Počela je gledati oko sebe. Zapažala je drveće, zapažala je travu i cvijeće. Čula je pjev ptica. Smirila se. Nastavila je put opušteno i sporije. Šetala je i uživala. Veselila se susretu sa Zlatnim. Već ga dugo nije bila vidjela. Igre Mrava traju dugo, no nadala se da su sad na kraju i da će biti malo sa Zlatnim a onda će se zajedno vratiti na Livadu. U međuvremenu svi će se smiriti. "Bijeloj će biti žao znam. No neka sad pati kad je takva!" mislila je u sebi. I one dvije, Crvena i Ljubičasta će se valjda vratiti u grupu. "Ma sve će biti dobro, samo da prođe malo vremena" uvjeravala je sebe. |
Mali Puž i Sedam Vila - part one
|
Uvod Gdje je nestala radost?pitao se Mali Puž grabeć prema Trećem Grmu. O znao je on odgovor, dobro je znao odgovor. Radosti je nestalo onoga dana kada je Liji prodao svoju kućicu. Lisica je bila uvjerljiva. Rekla mu je : "Mali Pužu,bez kućice bit će ti bolje. Što ju bezveze tegliš svaki dan na svojim leđima? Teška ti je, usporava te. Bez nje bit ćeš brži! Bez nje bit ćeš lakši! Bez nje brže ćeš stići do cilja!" Lija mu je još bila rekla : "Prodaj mi svoju kućicu. Ja ću ti za nju dati zimnicu za ovu godinu. Spremi si ju i bit ćeš sit cijelu zimu.I ti i tvoja familija. Imat ćete za jest za čitavu sezonu. " Malom se Pužu činilo da je to dobra ponuda. Malom se Pužu činilo da je Lija u pravu. Mali se Puž nije dugo dvoumio nego je skinuo kućicu s leđa i prodao ju Liji . "Sad ću bit slobodan" mislio je. Prije dok je nosio kućicu na leđima mogao je u jednom danu prijeći samo mali dio puta. Hodao bi od Grma Jedan do Grma Dva skoro čitav dan. Zatim se pod Grmom Dva bio uvukao u kućicu i spavao. Jer je bio umoran. Sutradan bi nastavio te prešao put od Grma Dva do Grma Tri. Sve je išlo jako polako i trebalo bi mu par dana da stigne do Grma Pet. Bio je jako jako spor. Sada, nakon što nema više teške kućice na leđima Mali je Puž brz . U jednom danu prelazi čitav put, put od Grma Jedan do Grma Pet. No Mali Puž više ne spava. Jer se nema kuda zavuć kada se umori. Mali je Puž umoran. I zna! Sada zna! Vrlo dobro zna da je Lija bila u pravu što se tiče brzine. Ali je istovremeno shvatio da Grm Pet nije bio njegov cilj! Shvatio je da je prodao svoj cilj! A time je prodao i radost. Ono jedino za što vrijedi živjeti. Shvatio je to prekasno. Par mjeseci kasnije Mali Puž već je jako dugo tužan i razočaran. Hoda do Petog grma i natrag i biva sve umorniji i mršaviji. Ima prijateljicu Osu Šesnaestu. Osi je žao Malog Puža. Te mu jednoga dana kaže : "Mali Pužu. Idi i pronađi Sedam Vila. Idi i reci im što te tišti. Ako ti itko može pomoći onda su to one". "Znaš, i mi smo u jatu jednom prije bile imale problema sa izborom Kraljice Osa. I otišle smo do Vila i Vile su nam pomogle i budući da se nismo same mogle dogovoriti tko će biti Kraljica, Vile su ju izabrale. I sada smo opet sretno i homogeno jato. Idi Mali Pužu. Idi. Nađi Vile". "Koje Vile?" pitao se Mali Puž. "Nikad nisam čuo za nikakve Vile." mislio je "Zar me moja prijateljica Osa Šesnaesta zafrkava?" Puno je razmišljao o tome hodajući dalje prema petom grmu. Razmišljao je još idući tjedan . Pa onda i iduća dva tjedna. Razmišljao je i razmišljao. Kombinirao. Čas je vjerovao da ga Osa Šesnaesta zafrkava, čas da ne. Čas da Vile postoje, čas da ne postoje. A onda je hodajući natrag prema prvom grmu čuo Stršljenove gdje se svađaju. Čuo je Oca Stršljena kako završava diskusiju sa rečenicom "Idemo Vilama. One će riješiti naš problem!". Mali Puž je tada povjerovao. "Idem ih potražiti!" rekao je. "Idem ih potražiti i kad ih nađem reći ću im sve o svojoj kućici. Reći ću im da sam kućicu prodao ali da sam sada jako nesretan. I zamolit ću ih da mi vrate moju kućicu. One su Vile one će to moći. Ako su pomogle Osama, ako će pomoći Stršljenima onda će pomoći i meni.". Oblila ga je radost! Vratila se nada! Odspavao je dva dana pod petim grmom. Htio je nakupiti energiju. Htio se naspavati i dobro odmoriti jer ga je čekao dug i neizvjestan put. Nije znao gdje da traži Vile. Osa Šesnaesta bila je otišla sa svojim jatom na put i neće je biti natrag još cijela dva mjeseca. Stršljenove nije mogao pitati jer Otac Stršljen ga nije volio otkad su onomad imali kišu i Mali Puž je pomogao Glisti s kojom je Otac Stršljen imao Sud po pitanju zemlje, te mu ne bi ništa rekao sve da ga i lijepo zamoli. Ali bio je odlučan da će biti na putu dok ih ne pronađe! Da. Ide na put. I pronaći će Vile bilo gdje da jesu i zatim će im reći da bi htio svoju kućicu natrag. Sve će im ispričati. I to kako ga je Lisica prevarila i kupila njegovu kućicu a zauzvrat je trebao dobiti zimnicu, i to kako je dobio zimnicu , ali samo pola od onoga što mu je bila obećala, i to kako Liju više ne može naći jer je pobjegla daleko u šumu i to kako je on već mjesecima nesretan jer bez kućice je nitko i ništa. Bez kućice je otvoren svakom neprijatelju. Bez kućice je umoran jer se stalno mora skrivati. Puž kreće na put Slijedeće jutro probudio se rano. Pojeo je puno i krenuo. Malo se je bojao. Nikada još nije bio na putu bez kućice. Prije, dok je imao kućicu puno je putovao i puno se kretao, ali sada , ovakav bez kućice bio je otvorena meta svima. Pticama posebno. Prije, mogao se zavući u kućicu i ptice mu ništa nisu mogle. Sada, morao je paziti da nikada ne hoda po otvorenom. Uvijek je u blizini morao biti neki grm, ili neki kamen. Nešto gdje se on brzo mogao zavući kad se pojavi opasnost. "No svejedno, ako na putu i umrem ili ako ne uspijem pronaći Vile još uvijek je i to bolje od ovog dosadašnjeg života bez kućice." mislio je tužno. "Kako ću ih prepoznati? " pitao se "Da li se Vile razlikuju od drugih ljudi? Da li oko njih bude svjetlost? Što je ono rekla Osa Šesnaesta - odi pronađi sedam vila- znači da ih je sedam? Da li su one stalno skupa pa moram gledati tamo gdje je sedam ljudskih stvorova na okupu? Ili one uopće ne izgledaju kao ljudi? Možda imaju krila? " mozgao je Mali Puž još uvijek ne znajući da "ako nešto doista želiš , cijeli Svemir će se potruditi da to i dobiješ". Tu mudrost još uvijek nije znao. Ali saznat će. No imaoje ogromnu želju da pronađe Vile. Bile su mu nada! Bile su njegov spas. Stoga je dan za danom nastavljao hodati. ...to be continued... |
