09.01.2009., petak
Mali Puž i Sedam Vila - part three
|
Mali Puž i Svijetlo Plava Polako se počeo spuštati sumrak. Svjetlo Plava je već dugo hodala i postajala je umorna. "Odspavat ću tu u šumi a sutra ću nastaviti put.Idem pokupiti lišća dok se još vidi pa ću si napraviti krevet a ujutro ću krenuti dalje, Peta Livada više nije tako daleko. ". Pronašla je lijepo mjesto na početku šume te počela sakupljati lišće na hrpu da joj bude mekan krevet. Lišćem će se i pokriti jer noću zna biti hladno. Pojela je malo kupina. Našla je i neke jagode. Bila je zadovoljna i poletna. Mrak se počeo spuštati naglo. Legla je na svoj prirodni krevet , gledala je u nebo puno zvijezda a oči su joj se polako počele zatvarati. Tada je osjetila da nešto ima na svojoj nozi. Nešto hladno. Pokušala se počešati, mislila je da je vjetar, ili mokar list. No naišla je na mekano meso. "Što je ovo?" skočila je uplašeno. Stojeći na jednoj nozi drugu je držala skvrčenu i bojala se ponovo primiti za ono mjesto gdje je osjetila mekano i hladno strano tijelo. "Nije valjda zmija?" mislila je u panici. No morala se primiriti i suočiti s time što god da to bilo, shvatila je. Rukom je polako krenula niz svoju nogu. Dotakla je ono hladno, zgrabila to u ruku i prinijela očima, srca uznemirenoga. Bio je to puž. "Ah, to je samo puž" konstatirala je sa olakšanjem. "Što da radim s njim?" "Stavit ću ga na drvo pa neka puže po drvetu. Bolje po drvetu nego po mojoj nozi". Okrenula se da bi ga stavila na drvo kadli začuje neki tanahni glasić. "Nemoj me staviti na drvo. Onda će mi trebati dugo vremena da se spustim s njega. A ja nemam puno vremena". Svjetlo Plava je mislila da je poludjela!?!?! "Tko to govori? Nije valjda da puž govori?" "Molim te, molim te nemoj me staviti na drvo. Stavi me na zemlju i pusti da idem dalje. " "Jesam li ja luda? Zar to puž govori? Meni govori?" zapanjeno se pitala Svijetlo Plava "Da tebi govorim. Pusti me molim te pusti me. Ja ti neću ništa. Ja sam Mali Puž i u potrazi sam za Sedam Vila. Moram ih naći. Ako me staviš na drvo neću moći sići i onda neću moći pronaći Vile". "U potrazi je za sedam vila?" i dalje je bila zapanjena Svijetlo Plava."Pa ja sam Vila" pomislila je. "Da li ti mene zezaš?" pitala je puža. "Ne. Ne šalim se. Ja sam ti jako nesretan. Moja prijateljica Osa Šesnaesta rekla mi je da nađem Sedam Vila i da će mi one pomoći. Zato me pusti molim te da krenem dalje. Već sam jako dugo na putu. Umoran sam znaš i nemam više puno snage za hodati. Po noći hodam po danu se sakrivam ali neću moći još dugo izdržati. Ako me sada staviš na drvo trebati će mi dva dana da siđem sa tog drveta. A tu ima i ptica. Ako me vide pojest će me a nemam se kuda sakriti. Stavi me na zemlju i pusti me da krenem dalje" pokušao joj je objasniti Mali Puž. "A kako si to nesretan? Što ti se dogodilo?" "Nemam svoju kućicu znaš. Prodao sam je Liji. Osa Šesnaesta rekla mi je da bi mi Vile mogle pomoći da vratim svoju kućicu natrag." "A što si ju prodao? Kako to misliš prvo prodaš onda hoćeš natrag. Ne ide ti to tako" počela ju je hvatati glad, a kad je bila gladna Svjetlo Plava bi postala nervozna. A kad je bila nervozna onda je bila oštra "Da ja prodam sada na primjer svoju haljinu onda ne bi imala prava da ju tražim natrag. Kako si si ti to zamislio?" nastavila je tiradu "napraviš grešku a onda tražiš da ti neko pomogne. Meni ti se to uopće ne sviđa to što ti pričaš. Ti si baš neki neodgovoran puž. Ako si prodao prodao si. Kako sad misliš dobit natrag svoju kućicu? Imaš li što ponuditi u zamjenu? Ili samo misliš reći - Vile vratite mi moju kućicu?". Sada je već bila ljuta. Mali se Puž skutrio u kutu njezinog dlana i šutio je svo vrijeme dok je Svjetlo Plava govorila. Ni sam nije znao kako da dođe natrag do svoje kućice. Bio je svjestan da ju je prodao, bio je svjestan da Liju ne može naći jer se sakrila duboko u šumu, bio je svjestan da je Svijetlo Plava u pravu u svemu što mu govori. Ali nije znao što bi drugo. "Znaš. Pogriješio sam. Mnogi griješe. Otkad sam prodao kućicu nesretan sam. Znam da si u pravu kad mi govoriš to što mi govoriš. Ponuditi ću Liji da joj cijepam drva" rekao je Mali Puž sav usplahiren. "Ti ćeš joj cijepati drva? " počela se smijati Svijetlo Plava. "Pa daj se pogledaj. Nemaš ni sjekiru, nemaš ni ruke, kako bi joj ti cijepao drva?. O Bože, osim što si neodgovoran još si i glupi puž". Rekla je nervozno. Bila je gladna. "Dobro, onda ću joj ponuditi da joj spremam kuću. Ili da joj nosim hranu" plaho je nastavio Na spomen hrane Svijetlo Plavoj je želudac počeo zavijati. Pa je bila još nervoznija. "Ti ćeš joj nositi hranu? Ti ćeš spremati kuću? Pa daj se pogledaj! Mali si. Staneš na moj dlan. Ne možeš ti spremati. Spor si osim toga. Dok ti pospremiš njezinu kuću proći će mjeseci. Što ti ne znaš ništa bolje smisliti nego prodati svoje i onda tražiti od drugih da ti riješe problem? Baš si mi antipatičan znaš" "Znam. I sebi sam antipatičan. I sebe krivim već mjesecima što sam bio pohlepan i naivan. " rekao je tužno. "Znaš što. Ja ću sada leći i spavati. Ti mi se ne sviđaš uopće, ali te neću staviti na drvo. Pustit ću te na zemlju pa ti idi i traži si svoje Vile. Valjda će ti pomoći. No tebi nitko ne može pomoći jer si glup i jer si neodgovoran i ne znam što bi ti još rekla, ljutiš me i zato bolje odi i budi daleko od mene" rekavši to spustila ga je na zemlju, okrenula glavu od njega i krenula leći na svoj ležaj u namjeri da odspava. Veselila se sutrašnjem danu, jer po noći nije mogla naći kupine i jagode a bila je već jako jako gladna. Već je zaboravila Malog Puža. Glad ju je mučila. Okretala se na svojem ležaju od lišća i pokušala zaspati. Napokon joj je to i uspjelo. Došlo je jutro. Jedna sunčana zraka pala je na njezino lice i to ju je probudilo. "Dobro jutro sunce" rekla je veselo. "Idem se umiti a zatim naći kupine" . Otresla je lišće sa haljine i krenula tražiti izvor. Umila se , oprala, popila svježe izvorske vode a zatim krenula naći nešto za jesti. Našla je kupina. Našla je jagoda. Našla je i nešto bobica. Dobro se je najela. Razbuđena i dobre volje sjela je na kamen i krenula raditi planove za današnji dan : "Do Pete Livade imam još pola dana hoda. Tamo ću pronaći Zlatnog. Onda ćemo nešto zajedno pojesti. Vidjeti ću koliko dugo će Igre Mrava još trajati. Ako će trajati dugo neću ostati nego ću se vratiti na Srednju Livadu. Ako ne, pričekat ću Zlatnoga pa ćemo se zajedno vratiti Vilama". U tome trenutku sjetila se Malog Puža. "Jesam li ja to sanjala?" prvo je pomislila. "Ne nisam sanjala. Sve se to dogodilo". Kako je bila sita, odmorna i odlične volje to joj je počelo biti krivo što se onako ponašala prema njemu i što ga je ostavila. "Pa dobro. Nisam ga stavila na drvo. Pustila sam ga na zemlju da ide" pokušala je umiriti svoju savjest. Počelo ju je kopkati da mu nije rekla da je ona jedna od Vila. "Idem ga potražiti. Puževi su spori, nije on mogao daleko" najednom je odlučila. "Stvarno sam jučer bila drska prema njemu. To zato jer je Bijela bila drska prema meni. I onda me povrijedila a ja sam morala povrijediti nekoga drugoga. To tako ide u krug. Znala sam to a vidiš nisam se uspjela suzdržati". Vratila se na mjesto gdje je spavala i počela raditi krugove, gledajući u zemlju. Zatim se sjetila da bi puža možda mogla dozvati. Te je počela vikati "pužu gdje si? Javi se. " Tražila je i vikala neko vrijeme, radila sve šire krugove ali od puža ni traga ni glasa. "Gdje li je samo? Ne može on biti daleko. Spor je. Ako je i hodao cijelu noć nije mogao daleko otići. Hajde da razmislim. Kad bih hodala njegovim korakom koliko bih mogla proći?". Stala je i razmislila. "A na koju stranu je krenuo?" zatim se upitala. Izračunala je okvirno koliki bi put , da je hodao cijelu noć, puž bio mogao proći pa je napravila krug. Zvala ga je. Nigdje ga nije bilo. Vratila se natrag na mjesto gdje je spavala. Sada joj je bilo već jako krivo što ga je ostavila i što mu nije pomogla. Ta ipak ona je Vila! "Nikuda nisam ni krenuo. Bio sam ovdje uz tebe cijelu noć. Znao sam da si ti dobra. Vidio sam to jučer u tvojim očima. Znao sam da ćeš me tražiti i da će ti biti žao. Tu sam" rekao je jedan mali glasić. Svijetlo Plava se nasmiješila. Uzela ga je u dlan. Zatim je ubrala jedan list. "Sad ću te staviti u đep svoje haljine. List ti je ovdje ako budeš gladan. Idemo na put. Nosit ću te. Kad dođemo do Zlatnog, a on ti je Vilenjak reći ćemo mu što te tišti. Onda ćemo pronaći i ostalih pet Vila pa ćemo svi zajedno smisliti nešto da vratimo tvoju kućicu. A sad izvoli u đep i budi dobar tamo! Nemoj mi se meškoljit i nemoj viriti jer bi mi mogao ispasti iz đepa pa ću te opet morati tražiti. Dobar budi jesi me čuo!". Puž Muž se nasmiješio i zadovoljno kimnuo glavom. Vozit će se! Neće morati hodati! I naći će Vile. Njegovoj sreći nije bilo kraja.. ..to be continued.... |
