Bližilo se podne. Bijela je spavala, Lija je promatrala kolačiće iz sigurnosti svoje dobro kamuflirane jazbine.
Sunce je bilo u zenitu. Zrake su se probile kroz grane drveća i probudile Bijelu.
"Baš sam se dobro naspavala" sretno je prošaptala sebi u bradu.
Raširila je ruke i protegnula se.
Tada je pogledala oko sebe i zapitala se "gdje sam? Aha, znam. Sjedim nasuprot Lijine jazbine. Čekam Liju." zadovoljno se osmjehnula.
A odmah zatim i namrgodila "čekam Liju? Pa spavala sam. Zaspala sam bila ko top. Možda je Lija pobjegla dok sam ja spavala? Ovo je glupo. Ovo je jako glupo. Ja ni ne znam da li je ona tu a sjedim i čekam. Ja sam dobra za komunikaciju, ja sam dobra za upoznavanje, ali ovo nisam očekivala da ću sjediti i čekati. Nismo to dobro smislile! Kad sam rekla da sam ja za upoznavanje mislila sam da me puste da pričam s Lijom. Ali ja nisam dobra da nekoga izvučem iz brloga. Ne znam kako da to napravim? Kako da Liju izvučem van? Ako je uopće tu?Što sad da radim? Da sjedim ovdje i brojim lišće? Dosadno mi je. "
Uzela je još jedan kolačić. "Mmmm, baš je dobar" rekla je naglas.
"Krivo , krivo, krivo. Sve smo krivo postavile. "nastavljala je raspredati sa sobom u svojoj glavi "Ja sada ovdje mogu provesti čitav dan i čitavu noć a da se ništa ne dogodi. Lija mora biti vani a ne unutra da bih ja s njom mogla pričati. Kako da ju dozovem? Što da radim?"
"Lijo, dođi , evo ti kolačića" viknula je iznenada. Nije ni znala da će to reći.
Došlo joj je.
"A koliko ću ih dobiti?" odgovorila je Lija. I Lija se iznenadila. Nije znala da će odgovoriti . Došlo joj je.
"Sve ću ti dati samo daj izađi" rekla je Bijela.
"Kako znaš da sam tu?" pitala je Lija.
"Znam. Ja sam Vila. Ja sve znam" sjetila se odgovora Bijela jer ju je pitanje bilo zateklo.
"Kakva Vila" smijala se Lija "Ti uopće ne izgledaš kao Vila, ti izgledaš kao neko izgubljeno dijete. Dijete izgubljeno u šumi."
"Da?? A kako onda znam da si tu? A čim sam došla ujutro znala sam da si tu i čekam da izađeš" riskirala je Bijela Vila.
"Bezveze pričaš. Izgubila si se i sada čekaš da roditelji dođu po tebe"
"Ti si Lija i ti misliš da si lukava. Ali nisi dovoljno lukava. Baš si naivna. Misliš da Vile ne postoje.A one postoje. Jednu upravo gledaš. Ja sam Vila. Ja sam Bijela Vila. Bijela Vila ti je Ponedjeljak vila. A danas je Ponedjeljak. Ja sam današnja Vila. Ja upravljam današnjim danom. Mi Vile sve znamo. A najviše znamo na svoj dan. I znala sam da si tu već od jutra. I znam da hoćeš kolačiće." pričala je Bijela. Pričala je da bi zadržala Lijinu pažnju. Možda ju i izvuče iz jazbine."A mogu ti reći da su kolačići jako fini. Ako ih ti nećeš pojesti ću ih sama ili ću ih podijeliti pticama. Ako nećeš nećeš. Budi gladna".
"A zašto ti hoćeš da ja izađem?" pitala je lisica.
"Neću.Svejedno mi je. Ali imam puno kolačića. Osušiti će se ako ih sve ne pojedem. Pa sam mislila da ih podijelimo. I da imam društvo. Dosadno mi je. Ali ako ti nećeš, nemoj. Ja ću ih dati pticama. Ili ribama. Ma baš me briga za tebe".
"Jesi li ti stvarno Vila?" bila je oprezna Lija i dalje
"Jesam. "
"Ti sve znaš?" lukavo je nastavila sa pitanjima.
"Neznam sve. Znam ono što u tom trenutku trebam znati. " oprezna je bila i Bijela.
"Ne sviđa mi se što znaš za moj brlog. Tko još zna gdje ja živim?"
"Ja znam. Za sada samo ja znam" ("Bingo" pomislila je u sebi "Imam te")"A moju šutnju morat ćeš platit. Nečim . Bilo čime. Nešto mi daj što imaš u brlogu. "
"Ništa nemam. Sve je prazno"
"Kako hoćeš. Ako kažeš da je prazno onda je prazno. Dođi i jedi kolačiće" rekla je Bijela smireno.
"Ne vjeruješ mi da je sve prazno?"
"Vjerujem."
"Ne vjeruješ. Misliš da lažem"
"Lisica si , naravno da lažeš. Lukava si. Ali baš me briga kažem ti. Meni je svejedno. Ja ću pojest kolačiće onda idem. Ako nekoga sretnem i ako me bude volja reći ću da sam s tobom razgovarala kod tvog brloga koji je blizu izvora i koji je ispod one male stijene. Ako me ne bude volja neću reći. Ovisi kakve ću volje biti. " plela je mrežu Bijela.
"Ako ti nešto dam da kupim tvoju šutnju kako znam da ipak nećeš reći?"
"Ne znaš" pomislila je u sebi Bijela "Sudiš po sebi. Prevarila si Puža i sada misliš da svi tako rade".
No na glas je rekla:"Mi Vile imamo kodeks časti kojeg se moramo držati. Inače bi izgubile status Vile i bile bi obične smrtnice. Zato ne smijemo pogaziti našu riječ. Ako ti dam riječ da neću nikome reći onda neću nikome reći jer bi ako kažem prestala biti Vila".
"Pih" rekla je Lija "Kodeks Časti. Vi ste stvarno lude, vi Vile ili što god da već jeste. Uostalom što je to Kodeks i što je to Čast?"
"To su ti pravila. Tko se želi držati pravila bit će dio neke cjeline. Tko ne želi neće biti dio cjeline. Bit će sam. Kako si i ti sama. Ako želiš biti u zajednici onda se moraš držati pravila da bi zajednica mogla funkcionirati. Kod nas Vila ta se pravila zovu Kodeks Časti. I rekla sam ti jedno pravilo. A sad me pusti na miru. Vidim da nećeš kolačiće, vidim da se nećeš družiti, pa što onda, ja ću ih pojesti sama i onda idem."
"Ako ti nešto dam a ti mi onda daš riječ da nikome nećeš reći gdje je moj brlog stvarno nećeš reći?"
"Nemaš mi što dati. Jer ti je brlog prazan. A ako mi ništa nedaš ja ti neću dati riječ. Hodi i pojedi te kolačiće. " bila je i dalje smirena Bijela.
"Možda nešto nađem" mudrovala je lisica.
"Kako možeš naći kad ti je brlog prazan?"
"Možda se nešto zaturilo negdje. Možda ako dobro pogledam negdje nešto nađem. Što bi ti na primjer htjela imati?"
"Meni ti ništa ne treba. Ja sve imam. Ja sam Vila. Nedaj se smetati, nemoj tražiti. Ako si rekla da ti je brlog prazan onda je prazan i ne možeš ništa naći niti mi išta ponuditi. Ali evo, kad bi možda mogla naći neke rogove od jelena ili možda neku sadnicu palme ili kućicu od puža to bi na primjer uzela. No znam da ti to nemaš , jer ti je brlog skroz prazan pa se zato nemoj uzrujavat. Možda neću nikome reći. A onda opet. Možda i hoću. Nisam ti dala riječ pa mogu pričati što god me volja."
"Što će tebi rogovi od jelena? Što će ti sadnica palme? Što će ti puževa kućica?" nije se dala Lija
"Prvo, rogove od jelena trebam jer sam se kladila da ih mogu nabaviti a oklada skoro ističe. Izgubit ću okladu. Sadnica palme mi treba jer hoću posaditi palmu da pod njom sjedim. Puževa kućica mi ne treba ali nikada ju nisam vidjela i htjela bi vidjeti kako ona izgleda" govoreći to nadala se da Lija nije prelukava i da ju neće pročitati. "Hajde, dođi jesti kolačiće. Nemaš ti ništa od toga jer ti je brlog prazan. Zato se nemoj opterećivati. Možda nikome ništa neću reći".
"Moram razmisliti." rekla je Lija "Nisam ja uzalud Lija Lukavica. Mi Lije smo oprezne. Ako ti dam nešto od toga što si nabrojala ti mi moraš nekako pokazati da si Vila. Ako ti povjerujem onda ćemo trgovati. Ja ću ti dati nešto a ti ćeš šutjeti"
"Hmm, to nešto mora biti puževa kućica" mislila je u sebi Bijela. "Ostalo me ne zanima. Stvarno se nadam da u brlogu nema sadnicu palme. Ni jelenje rogove. "
"Dobro" rekla je na glas. "Dogovoreno. Ja ću tu sjediti i šutjeti a ti kad razmisliš dođi da se dogovorimo".
..to be continued...
Post je objavljen 13.01.2009. u 12:24 sati.